»U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.« (Fil 2, 3b)

Čovjek, kruh, politika i vjera – razmišljanje uz 18. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Iz 55, 1-3; Ps 145, 8-9.15-18; Rim 8, 35.37-39; Mt 14, 13-21


Jedna od bitnih ljudskih zadaća je priskrbiti sebi i svojoj obitelji kruha, koji je inače sinonim za sve egzistencijalne potrebe. Čovječanstvo se oduvijek nalazilo pred izazovom prehrane, a ljudi su se uvijek morali skrbiti kako da iz dana u dan osiguraju sebi hranu za život. I ma koliko poboljšavali svoje proizvodne kapacitete i uspijevali proizvesti više hrane, problem je i dalje trajno prisutan, pa čak i na globalnoj razini. A koliko je važno imati kruha, pokazalo se i u vrijeme pandemije koja još traje, jer su se mnoge države našle u neprilici zbog toga što nemaju dovoljno dobre prehrambene zalihe. I kao što su nekada kućedomaćini trebali skrbiti kako na ispravan način stvoriti i rasporediti hranu tijekom godine, tako i danas oni koji vode državne poslove trebaju paziti da stanovništvo ne ostave bez osnovnih namirnica, jer bi to moglo biti pogubno mnogima, pogotovo danas kada se većina ljudi ne bavi obrađivanjem zemlje, već drugim vrstama rada skrbi o svojoj egzistenciji. Osim toga u mnoge se uvukao strah pred budućnošću pa odbijaju i rađati djecu, jer navodno ne znaju hoće li ih moći prehraniti.

No osim što nam današnje Evanđelje donosi jedan takav primjer iz kojega se može vidjeti koliko je pogubno kada ljudi ostane bez hrane, današnji odlomak nam pokazuje kako Isus nudi i svoja rješenja kojima može odgovoriti na egzistencijalnu krizu čovjeka i čovječanstva. Naime, apostoli su imali svoje rješenje koje Isus nije usvojio. Oni su predložili da otpuste svijet da se ide snaći po selima i kupiti hrane, a Isus je bio mišljenja da oni trebaju dati jesti ljudima. To znači da je htio pokazati da je pitanje kruha i hrane, pitanje zajedničke odgovornosti svih ljudi. Od te odgovornosti nitko nije imao pravo i nema pravo prati ruke. Isto tako nitko nema pravo pribjegavati krivim rješenjima, kao što to čini današnji čovjek. Jer on, u strahu od nemogućnosti proizvodnje dovoljnih količina hrane na zemlji, provodi politiku smanjenja broja ljudi putem sterilizacije, abortusa, kontracepcije, ali nadasve stvaranjem mentaliteta u kojemu se ljudima sugerira da ne rađaju djecu jer je navodno nesigurno ili upitno hoće li moći preživjeti ili imati od čega živjeti. Tako čovječanstvo, umjesto da upotrebljava sredstva za život, upotrebljava ih za borbu protiv života pod izlikom sigurnog i mirnog življenja onog manjeg broja koji treba ostati živjeti sukladno nečijoj logici i politici.

I ma koliko pitanje kruha za sve i gladi u svijetu bilo važno političko pitanje, Isus nije htio da njegovi učenici peru ruke od tog pitanja. Na njihov prijedlog da otpusti ljude da se idu snaći za hranu u okolnim selima, Isus uzvraća: Ne treba da idu, dajte im vi jesti. Time im je dao do znanja da pitanje kruha nije samo političko ili gospodarsko pitanje, već je prije svega pitanje duhovnoga pristupa, međusobne odgovornosti i solidarnosti. Dok god proizvodnja hrane služi za prestiž i za međusobno nadmetanje, ne može biti mira niti se može riješiti problem gladi. Ujedno ne može se ljudima pružiti jamstvo da mogu računati na rad i na kruh za svoje obitelji.

Isto tako, kad su jeli i nasitili se, apostoli pokupiše pretekle ulomke kojih je bilo dvanaest košara. I ova je njihova gesta znakovita. Nisu se razbacivali ulomcima koji su pretekli, premda su do hrane došli na vrlo jednostavan način. Isus je od njih tražio da budu brižni i da ne preziru ni najmanje mrvice hrane koja je došla od Gospodina. Poruka i ove geste je vremenita i za naše vrijeme. Dok god se u razvijenim zemljama ne prikuplja ulomke viškova, već ih se neodgovorno baca i odbacuje, dok s druge strane u mnogim zemljama ljudi gladuju, znak je samo da među nama vladaju nezdravi odnosi, a da nije problem broja stanovnika na zemlji.

Zato je za Isusa problem nedostatka kruha prije svega problem čovjeka, njegove vizije života i njegove vjernosti Gospodinu, a ne pitanje zemaljskih resursa. Jer zemlja bi bila plodnija kad bi ljudi težili međusobnom zajedništvu, poštovanju i ljubavi, kad bi bili solidarniji i kad bi imali osjećaj odgovornosti jednih za druge, kako je to Isus nastojao utisnuti u svoje učenike kad ih je pozvao da vjeruju i da idu za njim. Stoga nas ovim događajem Isus uči kako su promašene one političke strategije koje u strahu za budućnost čovječanstva sada pribjegavaju strategiji onesposobljavanja čovječanstva za plodnost i prirast, umjesto da ljude uče zajedništvu, poštovanju i spremnosti podijeliti vlastita dobra za opću korist. Neka ova Isusova vizija i nama bude presudna da steknemo veće poštovanje za kruh koji dolazi od Gospodina, da razvijemo veću sposobnost zahvalnosti i solidarnosti, te da snagom Božjom živimo život s povjerenjem u Boga i njegovu providnost koja vodi živote pojedinaca i društva u cjelini, dok nas sve ne privede u svoje vječno kraljevstvo.