Utorak, 5 srpnja

Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje (B) – homilija


Znamo kako se to događa da masa prvo nekoga kuje u zvijezde, a onda ga prezre. Tako su oni isti ljudi koji su Isusu klicali Hosana! nakon nekoliko dana zdušno urlali: Rasni ga! I nije se lako u histeričnoj i krvožednoj masi othrvati niskim porivima zlobe i mržnje koja traži krv. I evo, u tom ozračju mržnje osvetoljubivosti, licemjerja i nemilosti, neke osobe ustrajavaju u zahvalnosti i ljubavi. Njihov svijetli lik htjeli bismo danas na poseban način staviti pred naše oči.


Žena s alabastrenom posudicom vrijednom tristo denara


Prvi je lik ona žena koja je Isusu pomazala noge. U kući čovjeka koga su zvali Šimun Gubavac Isus je za stolom, odnosno leži za stolom, kako je onda bio običaj pri blagovanju. I evo, dolazi žena. U rukama nosi posudicu skupocjene pomasti koja je koštala oko 300 denara – a bila je to godišnja plaća jednog nadničara! – razbija posudicu i izlijeva pomast na Isusovu glavu. Svi su je prijekorne gledali. Neki su mislili da je vjerojatno velika grešnica, koja na takav način želi zadobiti Isusovu milost, drugi su je u sebi optuživali da je rasipnica. Tristo denara je silan novac! Još k tome, na nju su se otresali i Isusovi najbliži pratioci: mogao se novac od prodane pomasti podijeliti siromasima! Nitko od sustolnika nije podržavao to što je ona učinila.

Međutim, žena je bila ustrajna. Učinila je što je naumila. Bog zna koji je bio povod tome njezinu činu, ali razlog sigurno znamo: ljubav prema Isusu. A kad je ljubav u pitanju, ne gleda se na zemaljsku cijenu. Evo i nama te žene pred očima. Isus ju je pohvalio. Nije ona ni znala da ga je pomazala za ukop. I još je Isus dometnuo da će se o toj ženi pripovijedati svuda gdje se bude evanđelje naviještalo. To i mi danas činimo.

Braćo i sestre, u ljubavi i u vjeri nema uvijek samo razumskih rješenja, nema hladne računice. Kao što nismo proračunati kada su u pitanju naša djeca, tako i čovjek koji vjeruje u Boga i ljubi ga nije proračunat. Evo: Bog nas poziva na čestit život. Poziva nas na molitvu. Poziva nas da živimo po zakonu evanđelja, a ne po zakonu ovoga svijeta. Takvi želimo onda i biti. Možda će kimati glavom nad nama i govoriti da smo po stare dane postali pobožnjakovići ili da kao mladi ljudi tratimo vrijeme nekim pobožnostima ili da kao zreli ljudi propuštamo laku zaradu, isprazne zabave, grešne provode. Unatoč svijetu, unatoč gomili, unatoč podsmijehu i čuđenju, mi svoje činimo. Predano, sa zanosom. Baš kao ova hrabra i sveta žena. Jer, znamo kome smo povjerovali.


Marija Magdalena, Marija mati Jakova i Saloma


Evo druge skupine hrabrih žena. To su one koje su ostale Isusu vjerne i dok je na križu visio. Čuli smo u evanđelju (Mk 14, 1 – 15, 47): svi su Isusu okrenuli leđa. Masa koja je klicala Hosana! sada se naslađuje Isusovim strašnim mukama na križu. Govorili su, čuli smo: Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa, pa ćemo mu vjerovati! U tome ludilu, u toj općoj pomami, neki su s ljubavlju i tugom gledali Isusovu strašnu muku i smrt. Veli danas Evanđelje: Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile dok bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.

Evo opet velikih osoba koje su ostale vjerne unatoč svemu. U Ivanovu evanđelju stoji da su čak te žene, zajedno s Isusovom majkom i apostolom Ivanom, bile podno Isusova križa. Možemo samo zamisliti poruge i pljuvanja mnoštva upućeno upravo tim vjernim ženama… No njihova je ljubav bila nepokolebljiva. Te su žene pokazale puno veću vjeru i hrabrost od tolikih muškaraca…


Josip iz Arimateje


Evo još jednog velikana u društvu ovih velikih žena. To je Josip iz Arimateje. On je otišao k Pilatu kao Isusov prijatelj i zamolio Pilata da mu dopusti da Isusa pokopa. Time je doveo sebe u opasnost da bude osuđen kao pomagač samoproglašenog Kralja. Pa ipak je hrabro pošao k Pilatu i učinio je to dobro djelo. Pokopao je Isusa u grob. Time se i pred Židovima pokazao kao Isusov prijatelj i zbog toga je zacijelo bio isključen iz sinagoge, odnosno iz židovskog društva. Međutim, Josip se na sve to nije obazirao. Učinio je ono što je smatrao svojom dužnošću. Njegova ljubav prema Isusu dala mu je odlučnost, hrabrost i snagu.

I mi danas gledamo ove velike žene i ovog velikog muža. Unatoč gomili, unatoč porugama, unatoč opasnosti da budu isključeni iz društva, oni hrabro pokazuju svoju odanost i svoju ljubav prema Isusu. Sigurno je, braćo i sestre, da smo i mi gotovo u istome položaju. Nitko nas danas ne progoni u doslovnom smislu zato što smo Kristovi, ali se pravi vjernik itekako može osjećati isključen iz društva kako predstavljaju i nameću sredstava priopćavanja i industrija zabave. Prihvaćaju oni kršćanske blagdane, ali samo kao povod potrošnji, zabavi i nesvjestici. Došašće, to je ono kad se ide u Beč, Božić su zvončići, poklončići i purica, Valentinovo je dan kad se kupuju srceta i ine stvari za poklon, poklade su tek povod ludovanju, korizma je vrijeme kad se govori o makrobiotici, Uskrs su jaja i zečevi… A što je s nama koji govorimo o evanđelju, o poštenju u poslovanju, koji smatramo da je brak svetinja, da je predbračni moral važan, da je konzumizam, to jest potrošnja po svaku cijenu loša, da industrija zabave ispražnjava čovjekovu dušu, da je obitelj najveća svetinja društva, da treba poštovati svetost i nedodirljivost čovjekova života od začeća pa do prirodne smrti… Možda ne baš tako otvoreno, ali u svakom slučaju dat će nam i već nam daju do znanja da smo zaostali, da nas je vrijeme pregazilo, da živimo u oblacima… Kao u vrijeme Isusove muke i smrti, ni danas baš nije popularno biti kršćanin riječju i djelom.

Pa ipak, unatoč svemu tome, mi želimo ustrajati u vjernosti Kristu i njegovu evanđelju. Zato danas ovdje, u slavlju ovih otajstava, mi se duboko klanjamo Kristu patniku u njegovoj smrti i s vjerom slavimo njegovo uskrsnuće. Neka nas snaga i milost Kristova učini stalnima i vjernima. Ovome vremenu unatoč.