Domus Ecclesiae
U ljetnim se mjesecima često događa da slavimo misu na otvorenom sub divo. Čini nam se korisnim podsjetiti koje značenje ima prostor u kojem se slavi euharistija.
Domus Ecclesiae
Kršćani nemaju hrama. Naime, Židovi, slično kao i pogani, smatrali su hram boravištem Božjim. Zato su za njih Jeruzalem, gora Sion i hram koji je ne tom brdu bio sazidan imali posebno značenje. Kršćani su, naprotiv naučavali da je Krist jedini svećenik, da je naše tijelo hram Duha Svetoga, da mi prinosimo Bogu duhovne žrtve svetošću svoga života, pa tako mi kršćani hrama ovdje na zemlji niti imamo niti nam je potreban. Isus je jedanput zauvijek prinio sama sebe. On je i žrtvenik i svećenik i žrtveni Jaganjac. Kršćani to veliko otajstvo slave u svetoj euharistiji. Tako su se već od samih početaka sastajali i lomili euharistijski kruh. Tako u samim počecima nisu imali crkava, nego su se sastajali po kućama iako se, vjerojatno, vrlo brzo dogodilo da su imućniji ljudi neku prostoriju ipak odvojili samo za bogoslužni sastanak. Zato su se te prostorije ili te građevine zvale jednostavno domus Ecclesiae – dom gdje se sabire Crkva. Bila je to dvorana prikladna da se u njoj okupi zajednica na lomljenje kruha.
Crkva nalik hramu
Kad su kršćani dobili slobodu, zajednice su se povećavale, pa su im trebali veći i prikladniji prostori za bogoslužje. Kršćani su se odlučili za bazilike, dvorane koje su već bile poznate za svoje skupove, s time da su tim jednostavnim dvoranama dodavali i apsidu radi boljeg smještanja oltara i radi bolje akustike. Tijekom kasnijih stoljeća te su se crkve sve više i više ukrašavale i sve su se više shvaćale kao sveta mjesta, što su one svakako i bile, ali se sve više povlačio paralelizam između židovskog hrama i kršćanske crkve kao boravištu Božje slave. Zato se misa redovito slavila u crkvi. Tako, na primjer, u zapisnicima vizitacija slavonskih župa nakon izgona Turaka, redovito se spominje da u nekoj župi postoji tek malena drvena crkva u koju može stati tek svećenik i ministranti, a vjernici su bili na otvorenome. Međutim, misa, eto, nije bila vani. Izuzetak su bila groblja (vrlo čest slučaj u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka), jer su groblja bila posvećena. Ukoliko bi se ukazala posebna potreba za slavljenjem mise izvan crkve u predkoncilskom vremenu trebalo je ishoditi posebno dopuštenje nadležnog biskupskog ordinarijata.
Crkva – redovito mjesto za slavlje
U ovom vremenu poslije Sabora propisi nisu toliko strogi. Svjesni smo da je crkva (građevina) tek mjesto gdje se okuplja Crkva (Kristovi vjernici). Međutim, valja biti na oprezu da ne bismo izborom mjesta za euharistijsko slavlje obezvrijedili to bogoslužje. Opća uredba Rimskog misala u br. 288 veli: “Za slavljenje euharistije Božji se narod većinom okuplja u crkvi ili, ako nje nema ili nije dovoljno velika, na drugome doličnome mjestu koje je dostojno tolikoga otajstva.” Odredba je razborita i jasna. Za euharistijsko je slavlje redovit prostor crkva. Tek ako nje nema, ili je premalena, može se slaviti na drugom doista prikladnom mjestu. Evo nekih primjera. U našim svetištima praktički je nemoguće sagraditi dovoljno veliku crkvu za prihvat velikog broja hodočasnika. Uzmimo na primjer Aljmaš ili Mariju Bistricu na svetkovinu Velike Gospe. Jasno je da će misa biti na otvorenome. Može se dogoditi, nadalje, da je za mladu misu crkva jednostavno premalena.
Međutim, prije nego što se odlučimo za euharistijsko slavlje izvan crkve, potrebno je prosuditi koliko je to stvarno uputno. Da karikiramo. Ako, na primjer, dobrovoljno vatrogasno društvo slavi stotu obljetnicu postojanja, uopće nema potrebe da se misa zahvalnica slavi u vatrogasnom domu. Neka samo oni u svojim odorama dođu u crkvu i – ako to stvarno žele – na euharistijskom slavlju zahvale Bogu za svoj jubilej. Nadalje, valja uzeti u obzir da vjernici ili određena skupina vjernika u sklopu neke svečanosti traže euharistiju jer misli da je to red, a po sebi im je svejedno, hoće li biti misa ili samo blagoslov ili će župnik samo doći na ručak. U nekim drugim sličnim prigodama možda uopće neće biti potrebno slaviti euharistiju, nego samo upriličiti službu riječi ili blagoslov. Ili, drugi primjer, redovito nema nikakve potrebe da se misa slavi u školi ili u dječjem vrtiću. U vrtiću svećenik može pohoditi djecu, pomoliti se, blagosloviti njih i prostor u kojem borave, a euharistiju s njima – ako se već to želi – neka ima u crkvi.
Konačno, iskusni će se pastoralci složiti da je među vjernicima bitno drugačije ozračje kada se misa slavi vani. Osim što je nekomforan, otvoreni prostor po svojoj naravi ometa sabranost i pobožnost. Zato, ovoga ljeta, dobro razmislimo prije nego što se odlučimo na euharistijska slavlja izvan crkve.
