Dostojanstvo prijašnje i današnje liturgije
Više je puta tema ove rubrike bila dostojanstvo i svetost liturgije, odnosno način kako to postići.[1] Ta se tema posebno nametnula s motuproprijem Summorum Pontificum, odnosno pismom koje je papa uputio biskupima povodom istog dokumenta, još 2007. Već je bilo govora o tome da je Misal Pavla VI. iz 1970. nedvojbeno bolji, bogatiji i bliži drevnoj predaji od tridentskog Misala Pija V. iz 1570. (zadnja verzija je iz 1962.) i o tome, nadam se, ne bi trebalo odveć trošiti riječi. To, naime, uopće nije prijeporno među onima koji stvari iole poznaju. Međutim, u praksi se pokazalo da današnja misna slavlja koji puta nisu na onoj visini, kako je to bilo prije reforme iz 1970. Evo kako papa u pismu biskupima govori jednostavnim i duboko osobnim riječima o situaciji među nekim vjernicima nakon što je stupio na snagu Misal iz 1970.:
Mnogi, koji su jasno priznavali obvezatni značaj Drugog vatikanskog sabora i koji su bili vjerni papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći onaj lik svete liturgije koji im je bio toliko drag (tj. misu po Misalu iz 1962.). To se iznad svega dogodilo jer se u mnogim mjestima liturgija nije slavila vjerno kako je propisivao novi Misal. Štoviše, neki su smatrali da novi Misal daje za pravo, dapače da obvezuje na kreativnost, koja je često dovodila do izobličavanja liturgije do nepodnošljivosti. Govorim iz vlastitog iskustva, jer sam i ja živio u onome vremenu sa svim njegovim očekivanjima i zbrkama. Vidio sam kako su, zbog izobličavanja liturgije što su neki činili na vlastitu ruku, nastajale duboke rane u onima koji su čvrsto bili ukorijenjeni u vjeri Crkve.
1. Osjećaj za sveto u Misalu Pija V.
Oni koji se sjećaju euharistije slavljene po Misalu Pija V. sigurno će ustvrditi da je ona bila prožeta strahopoštovanjem i ozbiljnošću, a iznad svega osjećajem za sveto. Prisjetimo se: prije Tridentskog sabora bilo je dosta nedovoljno učenih i pripravljenih klerika, tako da je u bogoslužju bilo dosta šarenila koje je često bilo na rubu praznovjerja. Stoga su opće uredbe Misala Pija V. određivale sve do u tančine, da bi priprava za misu i sama misa bila dostojanstvena. Evo samo, ilustracije radi, nekih odredbi iz Općih uredbi (Rubricae generales).
Bilo je strogo određeno da se misa smije slaviti samo u posvećenoj crkvi, na posvećenom oltaru. Nije bilo govora da bi se misa slavila npr. u školskom holu. Zato su se u krajevima gdje je bilo premalo crkava (kao npr. u Bosni i Hercegovini za u turskih vremena) mise slavile na grobljima, jer su to, osim crkava, bila jedina posvećena mjesta. Prisjetimo se, nadalje, da je sve do 1953. bio na snazi euharistijski post od ponoći pa sve do pričesti, tako da se nije smjela uzeti nikakva hrana i nikakvo piće, uključivši i lijekove. Svećenik se prije mise treba ispovjediti ako je svjestan teškoga grijeha i ako ima na raspolaganju ispovjednika. Ukoliko ispovjednika nema, a misu služiti mora (da se izbjegne sablazan) treba se savršeno pokajati i prvom prigodom ispovjediti inače bi teško griješio ako bi u takvom stanju slavio misu.[2] Jednako tako treba iz Brevijara izmoliti barem Matutin s Laudama. Prije same mise svećenik u sakristiji klečeći izmoli propisane molitve, zatim pregleda misal i označi vrpcama sve ono što toga dana treba čitati, opere ruke i pripravi kalež. Pri tome očisti hostiju od mrvica. Zatim pristupi odijevanju misnoga ruha. Napominje se da ono treba biti čitavo, čisto i lijepo. Svećenik treba biti obuven i odjeven u odjeću prema svome staležu (talar ili redovnički habit). Svaki komad misne odjeće (prethodno od biskupa ili od njegova opunomoćenika propisno blagoslovljen) svećenik poljubi na mjestu gdje je križ i govori određene molitve. Kad se odjene, svećenik iz sakristije krene u crkvu “pokrivene glave, oborenih očiju, čvrsta koraka i uspravan,” noseći u rukama pripravljen kalež.
Evo još nekoliko primjera poštovanja prema svetim Prilikama, kako to određuju rečene Rubricae generales. Nakon posvećenja, svećenik nije razdvajao kažiprste i palce, da se možda ne bi prosula neka mrvica posvećenih prilika, jer ih je upravo tim prstima svećenik imao u rukama. Tek nakon što bi svećenik poslije pričesti oprao ruke vodom iznad kaleža i prste obrisao, mogao ih je razdvojiti. Nadalje, ukoliko bi muha ili pauk upali u kalež s već posvećenim prilikama, bilo je određeno da se pažljivo izvade, operu vinom i spale, a vino i pepeo da se uliju tj. uspu u sakrarij. Međutim, ukoliko svećeniku to ne bi izazivalo povraćanje, sugerira se da muhu ili pauka popije skupa s Krvlju (tako će biti potpuno sigurno da se neće proliti ni najsitnija kapljica). Nadalje, ukoliko bi se nešto Krvi prolilo po podu, ili po klupi, svećenik to treba prvo, koliko je moguće pokupiti jezikom (“lingua lambatur”), zatim to mjesto obrisati koliko je moguće i onda sav ostatak (krpe) spaliti, a pepeo baciti u sakrarij…
Kada danas čitamo te retke možda pomalo sažalijevamo ondašnje svećenike koji su vjerojatno silno bili opterećeni tolikim propisima čije je kršenje značilo težak grijeh. Međutim, u svemu tome valja vidjeti i nešto izuzetno pozitivno. Svi su ti strogi propisi u dušama onih koji su ih prostodušno i s osjećajem odanosti vršili, pobuđivali osjećaj za sveto. Doista možemo reći da su ondašnji svećenici zajedno s pukom u velikoj svetosti držali ono što nam je najsvetije – euharistijsko slavlje i euharistijske prilike. Naravno, bilo je itekako moguće da svećenik i vjernici sve to naizvan revito obdržavaju, a da im je srce daleko od Gospodina, baš kako to za stare Židove govore proroci i sam Krist Gospodin. Međutim, s druge strane, ti su pravni okviri zasigurno uvelike pomagali vjernicima i svećeniku da smjerno i pobožno slave sveta otajstva.
2. Povratak na izvore i na temeljne vrijednosti
u Misalu Pavla VI.
Sadašnji je Misal izraz neprekinute liturgijske tradicije. Nudi uvelike bogatiji stol Božje riječi, donosi starije i teološki dublje i prikladnije molitve, iz reda mise je izbacio ono što se “tijekom nesklonih vremena” bez potreba ubacilo i što je opterećivalo slavljenje mise, ubačene su nove euharistijske molitve i nova predslovlja. Misa je – prema najstarijoj tradiciji – ponovno na narodnom jeziku a ustrojena je tako da puk može u njoj sudjelovati, naravno, tako da se ne miješaju uloge i zadaće pojedinih sudionika. Slobodno možemo reći da novi Misal u svakom ogledu nadilazi raniji Misal. Međutim, ono što papa u svom pismu donosi kao veliku poteškoću jest način na koji se po novome obredu često misa slavi. Opća uredba današnjeg Misala neke stvari izrijekom ne spominje, nego ih, vjerojatno, pretpostavlja.[3] Nadalje, u odnosu na prijašnje “rubricističke” odredbe, današnja Opća uredba ne donosi mnoštvo sitnih propisa. Poštovanje pozitivnih odredaba se pretpostavlja, a kada su u pitanju pozitivne odredbe, više se ne “prijeti smrtnim grijehom” ukoliko se one ne bi obdržavale. A događa se često da se mnoge odredbe jednostavno ne poštuju,[4] dok se sama euharistija često slavi bez pravoga duha. Počnimo od manjih poteškoća u našim prilikama, pa onda do većih, koje su nam svima poznate. Svećenik koji puta žuri s jedne mise na drugu koju slavi u filijali. Nema vremena sabrati se prije mise, a odmah iza mise u sakristiji ili u uredu čekaju ga stranke. U drugom slučaju se svećenik nedovoljno spremi, pa onda besciljno improvizira u misi tamo gdje rubrike – doduše – vele da svećenik nešto može reći “ovim ili sličnim riječima”. A što reći o kičastim improvizacijama na zornicama, prigodnim misama, na našim velesljavljima gdje više slavimo ljude nego Gospodina Isusa Krista? Kao da se i u našem bogoslužju želimo približiti Zapadu, pa onda i mi smatramo da se trebamo prilagoditi puku, pa im pripravljamo “iznenađenja” u obliku improvizacija, mijenjanja tekstova i reda mise. Bogoslužje se tako shvaća kao “show” koji se mora svidjeti i biti svaki puta nešto drugačiji.[5]
Papa priznaje da je to pozadina motuproprija Summarum Pontificum, prema kojem se bez posebnih dopuštenja (uz znanje dijecezanskog biskupa) može slaviti euharistija prema Misalu iz 1962. Za tom misom, očito, čeznu neki vjernici koji su umorni od improvizacija, zloporaba i praznine koje su prisutne u nekim našim euharistijskim slavljima. Zatim papa u pismu biskupima tankoćutno i pomirljivo dodaje:
Uostalom, dva oblika slavljenja rimskog obreda mogu se međusobno obogaćivati: u stari se Misal mogu i trebaju uvesti novi sveci i neka nova predslovlja. (…) U slavlju mise po Misalu Pavla VI. moći će se očitovati, u jačem obliku nego što je to do sada bio slučaj, ona sakralnost koja mnoge privlači starome obredu. Najsigurnije jamstvo da Misal Pavla VI. ujedini župske zajednice te da ga one zavole, jest da se misa slavi s velikim poštovanjem i u skladu s propisima. Tako će bogatstvo Misala Pavla VI. i njegovo duhovno bogatstvo i teološka dubina doći do punog izražaja.
3. Umjesto zaključka
Opet moramo primijetiti da je povijest učiteljica života. Zato bismo iz svoje riznice trebali uzeti staro i novo. Od starih uzeti ono poštovanje i ljubav prema liturgiji Crkve i naše novo, sadašnji Misal – po sebi bogat i prekrasan i onda euharistiju duhom i ljubavlju onih koji su prije nas vjerno slavili sveta otajstva. Kotač se povijesti ni u ovom slučaju ne može i ne treba vratiti natrag. Budućnost našega bogoslužja zasigurno nije u rubricizmu i latinskom jeziku i time sigurno ne bismo riješili probleme našeg bogoslužja. Međutim, valja nam se svakako zamisliti nad našom današnjom liturgijom i profanacijom određenih svetinja. Jer, vjernici nisu željni naših predstava, naših mudrih riječi i naših “skazanja”.[6] Gladni su i žedni Krista i njegovih otajstava koje nas, zemaljske putnike, već ovdje, na zemlji, ispunjaju nebeskim stvarnostima. Za nadati se je da će nam papina riječ pomoći da naše svetinje sveto slavimo.
[1] Usp. moj članak Osjećaj za sveto.
[2] To, naravno, vrijedi i danas, ali to Misal izrijekom ne spominje, nego se to pretpostavlja.
[3] Netko će primijetiti da bi, možda, opet trebalo izrijekom odrediti da se ruke peru prije mise, da liturgijska odjeća ne smije biti poderana, jer se upravo s time koji puta susrećemo…
[4] Evo primjera dviju dijametralno suprotnih zloporaba: u rimskim je bazilikama čest slučaj da veći broj svećenika slavi misu samo s jednim poslužiteljem i to u isto vrijeme, svatko na jednom pokrajnom oltaru. Na njemačkom govornom području često laik propovijeda na misi. I jedno i drugo Opća uredba izrijekom zabranjuje…
[5] Jedan Šveđanin je jednom prilikom na srbijanskoj televiziji svjedočio kako se obratio s protestantizma i postao monah u Srbiji. Govorio je, između ostaloga, što ga je potaklo da napusti Evangeličku Crkvu. Njihovo bogoslužje koje se toliko razvodnilo, toliko prilagođavalo i podilazilo vjernicima da su čak, kako je on to rekao, “imali liturgiju za kerove”. To je doista krajnji primjer dokle može ići naopako prilagođavanje, bez duha Božjega i bez vjernosti Crkvi. A Katolička crkva na Zapadu kao da se inspirira sličnim protestantskim bogoslužjima.
[6] Ne trebamo se, stoga, čuditi što su neki vjernici oduševljeni određenim pokretima i svećenicima koji na svoj način, istinito ili lažno – Bog zna! – odišu predanošću, sabranošću, strogošću, duhovnošću i oduševljenjem za Boga. Takvog duha – vele oni – redovito ne doživljavaju u svojim župama.
