Utorak, 17 svibnja

Druga nedjelja po Božiću

Sir 24,1-2.8-12

Ovaj himan Mudrosti Božjoj predstavlja središnji tekst i vrhunac Knjige Sirahove. Izgovara ga sama Mudrost u jeruzalemskom hramu tijekom liturgijskog skupa. Okupljenom narodu ona se obraća poput žene i obznanjuje im svoje božansko podrijetlo, veličinu i kraljevsko dostojanstvo. U najužoj je vezi s Bogom, od Njega izlazi i s Njime je stvarala svijet. Dominira cijelim kozmosom i vlada svim narodima. Štoviše, ona prebiva u Bogu i pred Njegovim nebeskim skupom uživa čast. Iako ovako uzvišena, istovremeno je prisutna i u Božjem Izabranom narodu. Gospodin je ne uskraćuje svojima! Od iskona Bog joj je namijenio povlašteno prebivalište u Izraelu – na Sionu.

Tekst doslovno govori o šatoru (grč. skene) a evanđelist Ivan će za Riječ (grč. logos; po Pavlu Božju Mudrost) tijelom postalu doslovno reći da se ušatorila (eskenosen) među nama. U nje je duh čovjekoljubiv i rado se nastanjuje među ljudima ondje gdje joj Bog odredi. Iako nadilazi povijest, u nju ulazi i preoblikuje povijest Izabranog – a preko njega – i svih drugih naroda. Naš tekst je predstavlja u svećeničkoj ulozi, gotovo da je poistovjećena s Izraelovim bogoštovljem. Njome i u njoj Izabrani narod obraća se Bogu i njezinim svjetlom ulazi u bogatstvo Njegove riječi, otkriva Njegove putove. Ide bliže Njemu.

Ef 1,3-6.15-18

Drugo čitanje donosi dio hvalospjeva kojim Pavao kontemplira Kristovo djelo spasenja i pokušava ga sažeti te izraziti osobni odnos prema njemu. Hvalospjev je sročen u tri strofe a svaka od njih završava isticanjem na hvalu slave Njegove. Prvom – koju čitamo ove nedjelje – slavi Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista, drugom Krista a trećom Duha Svetoga. Slaveći u prvoj Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista, Pavao ističe ono što je učinio za nas. Sučelice prvom čitanju koje prikazuje silazak Božje Mudrosti među ljude, ovdje imamo kretanje u suprotnom smjeru: Bog nas „uzdiže“ blagoslivljajući nas na nebesima. Zapravo, u drugoj strofi pojašnjava da će u Kristu biti uglavljeno sve – i na nebesima i na zemlji. Božji blagoslovljenici ulaze u ovo sveprožimanje neba i zemlje. To je konačni učinak dara Božje Mudrosti – Krista! Pavao u svojoj molitvi, koja slijedi u drugom dijelu drugog čitanja, najprije zahvaljuje za dotadašnji pozitivan odgovor Efežana na ovaj Božji dar. I moli za dar Mudrosti kojom će spoznati ono što za Boga već jeste istina: slavna baština koju je pripremio onima koji uzvraćaju na Njegovu ljubav. Da spoznaju Onoga koji Jest i da u Njemu već i oni jesu!

Iv 1,1-18

Evanđeoski odlomak božićno otajstvo stavlja u širu perspektivu. Stojeći pred Proslovom Evanđelja po Ivanu čitatelj ima osjećaj da se nalazi pred nečim veličanstvenim što se ne da rascjepkati i složiti u pojedinačne pojmove; kao da je u ovim riječima zasjao zračak mističnog svjetla. Povijest svakog čovjeka, svakog intelektualnog i duhovnog hoda ovdje će pronaći iskru želje za vječnim koju je u ljudsko srce ugradio Vječni. Riječ razlikuje čovjeka od životinje; ona određuje njegovo biti i djelovati jer čovjek postaje riječ koju sluša, koja ga izgrađuje. Ivan pred čitatelja stavlja Riječ pisanu velikim slovom, onu koja je prisutna u najdubljem temelju stvarnosti. Ona je njezin temelj i smisao. Riječ pretpostavlja dvije osobe koje ulaze u međusobni odnos, dijalog. Uz pretpostavku maksimalne blagonaklonosti obiju strana, ona se tada rađa iz ljubavi onog koji govori i prihvaćena je s ljubavlju onog koji je sluša.

Ako kaže Riječ tijelom postala i nastanila se među nama, time Ivan želi reći da in principio, u počelu naše stvarnosti nije neka slijepa nužnost ili čisti slučaj, nego jest Riječ kojom se Bog izriče i daruje čovjeku. In principio postojanja svega što vidimo jest Božja volja i ljubav kojom želi stupiti s čovjekom u odnos i zato mu upućuje svoju Riječ. Riječ bijaše kod Boga. To znači da je prije svake aktivnosti u neprekidnom zajedništvu s Bogom. Kontemplacija i intimnost s Bogom prethode svakoj aktivnosti Riječi, pa i onako uzvišenoj kakva će biti Stvaranje koje će uslijediti. Stvaranje u svom temelju nema usamljenog Stvoritelja nego Boga koji je u sebi zajedništvo: dijalog-odnos Riječi i Boga. Nakon dosadašnjih snažnih izričaja o Riječi, Evanđelje ide još dalje i kaže I Riječ bijaše Bog. Jedinorođeni Sin prebiva u krilu Očevu! Kasnije će Isus izjaviti: ja i Otac smo jedno. Dakle, Riječ – koja je i sama Bog, prebiva s Bogom i prema Njemu je usmjerena – izvor je životnog daha čovjeku! Život i ljubav koje dijeli s Bogom, Riječ svojim dahom širi i želi nadahnuti sva stvorenja.

Ona stoga u stvaranjem utiskuje pečat različitosti i sposobnosti za odnos, za slušanje i odgovaranje, za prihvaćanje i odgovornost, za inteligenciju i slobodu. No, kao što je in principio okrenuta Ocu, tako je nakon Stvaranja Riječ okrenuta i svijetu. Dolazi mu kao Svjetlo da bi se okrenuo njoj i da kroz Riječ uđe u dijalog s Ocem. Da bi išao prema punini… Vrhunac Njegova dara jest da ono što ima kao Jedinorođeni Sin želi dati i nama – moć da postanemo djeca Božja. Toliko je snažan duh zajedništva kojeg dijele Otac i Sin. Umjesto reforme – novo stvaranje! Naime, nakon što vjera otvori srce, Bog prolazi kroz čovjeka, kao što je u početku prošao iznad tame i kaosa. I za sobom ostavlja svjetlo – otisak svoje božanske naravi; dodaje čovjeku toliko svojega da Ivan ne zna kako to drugačije reći nego da je čovjek tada nanovo rođen, ali ne tjelesno nego ovaj puta – od Boga! Njegovo rođenje za naše rođenje!


Ovi kratki sažeti reci Ivanova evanđelja u sebi sve sadrže, i prošlost i sadašnjost i budućnost i vječnost!

Prva Riječ koju je Bog izrekao u Svetom pismu je: SVJETLO.

I čovjek otada nikad nije prestao za njom čeznuti i tražiti je… osjeti se nekako sigurnijim. Naprotiv, ono što je mračno ne ulijeva sigurnost, djeluje zlokobno i plaši…

I Riječ bijaše ljudima svjetlo…

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, svjetlo koje će umnožiti radost, uvećati veselje.

Kakvo će to svjetlo biti? Kako će to izgledati? Bit će radost kao za obilne žetve, bit će veselje kao kad se objavi kraj ratu i zašute topovi, kao kad padne teški jaram!

Ma je li to moguće, je li moguće za mene? Kako će to biti?

Evo, već i ovo pitanje, već sama nevjerica na tu vijest otkriva da smo mi ljudi jako zabrazdili. U velikom smo problemu.

Bog nam je u početku dao svjetlo da gledamo ovaj divni svijet, a mi smo izmislili jarmove, mi ne znamo podijeliti jedni s drugima, mi otimamo, mi započinjemo ratove, netko svjetske, netko nacionalne, netko susjedske, netko kućne, bračne, neki su u stalnoj borbi sa samima sobom, toliko se grizu da ni drugima onda ne daju mira itd.

Ima li svjetla našim tminama? Ima, braćo i sestre, Bog ima odgovor.

DIJETE NAM SE RODILO, SIN NAM JE DAROVAN!

ONIMA KOJI GA PRIMIŠE DADE MOĆ DA POSTANU DJECA BOŽJA.

DIJETE!

Kao kad iz polumraka izađeš van i ne možeš gledati, ne vidiš jasno, isto je tako teško u Djetetu otprve vidjeti svjetlo. Ha, Dijete! sladunjave pričice za malu djecu i pobožne bakice – tako misle mnogi današnji odrasli i ozbiljni ljudi.

Ne, braćo i sestre, Dijete koje nam je darovano prejako je svjetlo za slabe oči.

Sjetite se kad smo bili djeca, zar ne da smo se na ovaj ili onaj način plašili mraka. Pa ako nismo baš vrištili, zar ne da smo jedva čekali da iz mraka izađemo, bilo nam je nekako nelagodno u mraku, nikad tamo nismo bili mirni.

A onda se sjetite kad smo to prestali bježati od mraka. I ne samo da smo postali hrabriji, nego kad smo to počeli čak i tražiti mrak? Kad smo se u mrak počeli sklanjati kao na sigurno…Zašto smo uopće dobili potrebu da se sakrivamo? Što smo to počeli tajiti? I, povrh svega, tko nam je to objasnio da se i Boga trebam plašiti, pa sam se počeo i od Njega sakrivati? Da me ni On koji sve zna neće razumjeti?

Bog ne sjedi skrštenih ruku. On poduzima nešto. Ne šalje potjeru, ne priprema spisak grijeha i onda suđenje. Daje svoga Sina. Šalje svoju ljubav u njezinom najnježnijem izrazu: Bog Dijete! Onaj tko dovoljno gleda vidjet će da je dobrota tog malog i mirnog lica veća i jača od svih zala i grijeha, vidjet će da ga pogled na Boga-dijete oslobađa od svih strahova i tjeskoba. Svjetlo i spokoj tog malešnog lica prava je ljekovita kupka za prljavu i umornu dušu. Njegovo je lice prozorčić u beskraj Božje dobrote i mira.

Njegov Božić za naš Božić, Njegovo rođenje za naše rođenje! Dade nam moć da postanemo djeca Božja! Oni koji ga prihvate ne dobivaju samo mogućnost, pravo nego moć, energiju, snagu – postati Djeca Božja! Kako to ostvariti? U Sv. Pismu sin uvijek nalikuje ocu: sličan mu je, ponaša se kao otac, čini iste stvari… Sin Božji je Onaj koji nalikuje Bogu mislima, osjećajima, kruhom kojeg dade, oproštenjem nad kojim ne škrtari… Postati djeca jest jedno konkretno i tako reći beskrajno putovanje koje sažimlje jedna jedina riječ.

Kao. Riječca koja ne živi sama, koja upućuje drugamo, koja drugoga pita: budite savršeni kao Otac vaš, milosrdni kao Otac, ljubite jedni druge kao što sam ja vas, Tvoja volja na zemlji kao i na nebu… Kao Isus, kao Otac, kao nebo – evo širokog horizonta, evo beskrajnog putovanja…

Kao Otac! Što Otac čini? Daje život! Sin je Božji dakle onaj tko podiže, ulijeva drugome život; tko užiže svjetlo i toplinu, rađa mir i obnavlja nadu!

Previše su nam se oči navikle na tamu na polumrakove, pa teško vjerujemo da možemo izići na svjetlost i tamo biti njegovo dijete.

No, moguće je da ne budem više samo onaj koji svjetlo traži nego onaj koji će ga davati, ne onaj koji samo treba hrabrenje nego onaj koji hrabri, ne onaj koji nade nema nego koji nadu daje, ne samo onaj koji za životom hlepi – a uvijek ga osta gladan – nego onaj koji život umnaža obogaćuje i sebi i drugima.

Da imaju život u izobilju..! Oni koji imaju novca u izobilju, oni ga mogu davati, ali ga mogu i sakriti, ljubomorno čuvati… Oni koji imaju život, koji su ga dobili u izobilju, oni ga ne mogu sakriti: to izobilje nosi i njih i one oko njih!

Evo, to nam je namijenio Otac. Da gledamo i primamo Boga-Dijete, da i sami postajemo djeca Božja. Da svijetlimo djeci Božjoj.

Više: www.sveto-pismo.net