Drugi dio došašća: 21. prosinca – misli za homiliju
Čitanja: Pj 7,8-14 ili: Sef 3,14-18a; Ps 33; Lk 1,39-45
U današnjem evanđeoskom odlomku Luka nam prikazuje susret Elizabete i Marije. Kad je Marija saznala da je Elizabeta u šestom mjesecu trudnoće, pohitila je k njoj da joj bude pri ruci. Bio je to, zapravo četverostruki susret. Elizabeta nosi Ivana, Marija nosi Isusa. Kad je Elizabeta ugledala Mariju, ona se ispunja Duhom Svetim te u proročkom zanosu kliče:
“Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!”
Elizabeta je presretna jer je u Duhu Svetom razumjela da Marija nosi Sina Božjega. Nije mogla doživjeti veću sreću od te da takvu ženu primi u svoju kuću i da joj ona pomogne u porodu i u prvim danima poslije poroda. Međutim, Elizabeta, budući da je bila ispunjena Duhom Svetim, govori još jednu mudrost. Veli: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” To je temelj Marijine veličine. Naime, sve što Marija jest i u čemu je ona velika Božji je dar. Pa ima li onda išta što možemo ipak smatrati Marijinom veličinom, njezinim doprinosom ostvarenju velebnog Božjeg nauma. Eto upravo to: Marija je povjerovala Bogu. Budući da je rekla anđelu: “Neka mi bude po riječi tvojoj”, mogao je Bog u njoj i po njoj ostvariti svoj naum. Marija je smjerna suradnica u Božjim planovima.
Nažalost, tu gdje je Marija velika, mi smo toliko puta maleni. Naime, i nas Bog poziva na velike stvari, ali mi ne želimo povjerovati Bogu da on to ozbiljno misli i ne želimo vjerovati da to Bog u nama može i hoće ostvariti. Pravdamo se svojom ljudskom slabošću, a zapravo, nema u nama niti odvažnosti, a niti vjere i ljubavi prema Bogu. Evo, na primjer, Bog nas poziva da praštamo, da činimo dobro, da vršimo svoje dužnosti. Poziva nas na ustrajniju molitvu, poziva nas da se ostavimo ispraznih zabava i grešnih užitaka. Poziva nas da se ne brinemo samo za zemaljsko, nego i za nebesko. A mi se svjesno i nesvjesno pravdamo kako ne možemo, kako ne znamo, kako su danas posebno teški uvjeti, kako smo isuviše slabi, kako to ne možemo u ovom trenutku, ali ćemo jednoga dana, možda, ipak pokušati. I tako, u biti, velimo Bogu da se strpi, da nemamo vremena, da su nam neke stvari važnije od njega.
Blažena Djevica Marija i toliki sveci znak su nam i primjer da čovjek može čuda napraviti, samo ako surađuje s Božjim planom. Ta Marija je imala dvanaest ili trinaest godina! I postala je glavnom Božjom suradnicom u djelu spasenja. Apostoli su bili i obični i neuki i grešni, pa su ipak povjerovali Bogu, pa su onda postavljeni u temelje Kristove Crkve. Svi velikani i svi sveci bili su obični ljudi. Međutim, oni su Bogu povjerovali, Bogu se otvorili, oni su se odvažili i Božjom snagom učinili velike stvari.
Odvažimo se i mi ovih dana. Odbacimo zlo i ispraznost, a slijedimo glas Božje riječi. Pa ćemo i mi biti suradnici u Božjem djelu spasenja. I naša će radost biti duboka, trajna istinska. Naša će se radost pretočiti do vječnosti.
