Duh Ilijin
Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 19. srpnja 1964. u sarajevskoj stolnoj crkvi, a objavljenu u III. svesku, str. 217-221.
Dragi vjernici! Sutradan, u ponedjeljak, 20. srpnja, pada ove godine blagdan sv. Ilije: najvećega od starozavjetnih proroka; zaštitnika, još od davnine, kršćanske i katoličke Bosne. A velik je bio sv. Ilija. Velik i po svojoj historijskoj pojavi. Velik i po, neslomljivoj, odlučnosti u službi Bogu, kojoj je izraziti, tipični, predstavnik. Velik i u Isusovim ustima. Više ga je puta Isus spomenuo u Evanđelju. Uvijek s najvećim pohvalama. I susreo se je s njim: na dan svoga Preobraženja, na gori Taboru (Mat. 17, 3. 4. 10. — 13.; Mark. 9, 4. 5. 10. — 13.; Luk. 9, 30. 31. 33.).
Reći ćemo, stoga, danas, u predvečerje njegove svetkovine, o njemu, — o sv. Iliji, — nekoliko riječi. Manje o njemu: više o njegovu duhu. Taj duh, »duh Ilijin«, spomenuo je izrijekom arkanđeo Gabrijel, kad je starome svećeniku Zahariji, u hramu, navijestio, da će mu se roditi sin: preteča Gospodinov, Ivan Krstitelj. Ivan će biti drugi Ilija. »Hodit će pred njim, — pred Gospodinom, pred Isusom, — u duhu i sili Ilijinoj«, »praecedet ante illum in spiritu et virtute Eliae« (Luk. 1, 17.).
Braćo i sestre! Svi vi znate, iz biblijske povijesti, ponešto o sv. Iliji, živio je i djelovao u doba najdublje religiozne dekadence, najgorega otpada od Boga, u izraelskom kraljevstvu: u vrijeme bezbožnoga kralja Ahaba i njegove opake žene, pogankc, Jezabele. Na njezin poticaj i nagovor kralj je bio pregnuo, da potpuno iskorijeni vjeru u jednoga, pravoga, Boga u Izraelu i da narod prevede na kult feničkih idola Bala i Astarte. Porušio je bio sve oltare Gospodinove i sva njegova svetišta. Pobio sve Gospodinove svećenike i proroke. A i narod je, što milom, što silom, bio pošao za bezbožnim kraljem: utopio se je bio u idolopoklonstvu i u, pravom poganskom, razvratu. Ilija je, na koncu, bio ostao jedini prorok Gospodinov u čitavoj zemlji. Ali prorok, koji se nije dao slomiti ni ustrašiti. Prorok, kojemu nitko nije mogao začepiti usta. Čitav se je život borio protiv bezbožnoga kralja. Čitav je život nastojao da izraelski narod vrati natrag k Bogu. S vatrenim žarom, sa silnom rječitošću, s velikim znacima i čudesima. »A ustade prorok Ilija kao oganj, i riječ je njegova plamtjela poput zublje« (Crkv. 48. 1.): tim je riječima emfatično, proroka Iliju karakterizirao starozavjetni židovski Mudrac, slaveći velike ljude izabranoga naroda. Očito je Bog bio s njim. Što bi god prorekao, ispunilo bi se. I kada je, narodu i kralju, proricao kazne, što će ih zateći zbog njihova otpada: sušu i glad (3. Kralj. 17, 1. — 18, 46.); krvavo istrjebljenje i propast Ahabove loze (3. Kralj. 21,- 21. — 24.; 4. Kralj. 1, 2. — 17.; 9, 1. — 10, 17.). I kad je Boga zamolio da munjom, gromom, dvaput, pobije vojnike, koji su, na nalog Ahabova sina Ohozije, bili za njim pošli u potjeru (4. Kralj. 1, 9. — 12.). I kada je s neba, svojom molitvom, snio vatru nad svoju žrtvu na gori Karmelu, u dokaz opstojnosti i svemoći Gospodinove: Bog ju je sam zapalio (3. Kralj. 18, 30. — 40.). I kad je, najprije, čudesno umnožio ulje, a, onda, uskrisio od mrtvih sina udovice iz Sarpete, za nagradu njezinoj plemenitosti i vjeri i za svjedočanstvo svome poslanju (3. Kralj. 17, 9. — 24.). I nikada nije uzmaknuo ni klonuo, i ako su ga, kao divlju zvijer, gonili čitav život (3. Kralj. 18, 10.; 19, 2.; 4. Kralj. 1, 9. — 13.). Uvijek je bio na bijegu ili u pustinji, ali uvijek je dalje propovijedao. I s uspjehom. Iza njega se je još dugo, koliko toliko, držao kult pravoga Boga među narodom: u doba njegova nasljednika, proroka Elizeja. A i za njegova života uvijek je jedan dio naroda, pa makar i manji, ostajao uz Iliju i uz Gospodina. Sam mu je to Bog jedamput rekao: »Sačuvao sam sebi sedam tisuća ljudi u Izraelu, koji nikada nijesu savili koljena pred Balom!« (3. Kralj, 19, 18.). Ali, dakako, Ilija je to morao skupo plaćati. Bio je vječni beskućnik i patnik. Ni dana mira nije imao. A nije ga ni tražio. Ni koliko je mogao. Živio je tvrdo: pokornički i isposnički. Svi su ga poznavali po njegovoj kostrijetnoj haljini i po osmaglom, mršavom, vjetrom i suncem isprženom, bradatom, licu (4. Kralj. 1, 8.). Živio je samo za Boga i za svoju misiju. Od svijeta nije ni tražio ni uzimao ništa.
Braćo! Iza ovoga kratkog prikaza njegova života nije potrebno ni da vam govorim, kako sv. Ilija nije bio čovjek iz mase. I kako nije bio simpatija osrednjaka i računaša: ljudi male duše. Tko je, i u ono doba, tražio, na zemlji, jedino udobnost i mir, tko je samo čuvao svoja leđa i gledao samo na svoj materijalni interes i na svoju kesu, morao se je držati daleko od Ilije. I nije, sigurno, volio ni njegovih pokorničkih propovijedi, ni njegove kostrijeti, ni njegova trajnog potucanja po pustinji. Takvima je Ilija donosio samo neprilike i unosio nemir u njihove kuće i u njihove, razmažene i sebeznale, duše. Nije im dao da sjede na dvije stolice. Silio ih je na odluku. Govorio im je: »Dokle ćete teturati i na jednu i na drugu stranu? Ako je Gospodin Bog, slijedite ga; ako je Bal, slijedite njega! (3. Kralj. 18, 21.). Ahab mu je to jedamput i izrijekom spočitnuo, kad su se sreli: »Ti li si«, rekao mu je, »onaj, koji unosiš bunu u Izrael?« (3. Kralj. 18, 17.). A za njegova dvojnika, drugoga Iliju, sv. Ivana, Isus sam kaže, kako su ga dočekivali njegovi savremenici: »Velim vam, da je Ilija već došao, i ne poznaše ga, nego učiniše s njim, što su god htjeli!« (Mat. 17, 11. — 13.).
Ni modernim ljudima od danas, — ni modernim kršćanima ili, bolje, pseudokršćanima, nazovikršćanima od danas, — nije Ilija drag. Ne vole ni oni kostrijeti ni pokore. A ne vole ni borbe, ni junaštva za Boga. Previše ih to stoji. Previše bi ih angažiralo. Oni vole mir sa svijetom. I onaj truli: ako drukčije ne može biti. Neće borbe: ni one duhovne. Neće rizika: ni Bogu za volju. Glavno je, da oni mogu, bez smetnje, griskati svoj komadić kruha i mesa i — spokojno spavati. Glavno je, da oni imaju svoj automobil i da ih nitko ne pometa pri čašici i ljubavnim avanturama. Glavno je — standard. A Bog neka šuti sa svojim zahtjevima! Neće oni da se zbog njega posvade sa svojom eksistencijom i sa svojom srećom. Njih neka razne Ilije, razni religiozni fanatici, puste na miru! Ne treba njima ni krštenja, ni vjenčanja, ni katehizacije, ni ispovijedi, kad je sve to tako skupo!
Samo, braćo i sestre, Isus je, — već smo rekli, — drukčije gledao na Iliju. On je u njemu gledao svoga čovjeka: ideal od karaktera, Božjega velikana, sveca, vjernog slugu i savršenog borca Gospodinova. Njemu je Ilija bio kvalificirani, auktoritativni svjedok istine, koji je, na Taboru, skupa s Mojsijem, autentično predstavljao starozavjetnu objavu Božju: Otac ga je sam bio poslao k Isusu kao svoga delegata i opunomoćenika. On, Isus, stavlja Ivana Krstitelja, — najvećega između rođenih od žene, kako ga je sam nazvao (Mat. 11, 11.), — u isti red s Ilijom i daje mu tim najveće priznanje i najvišu pohvalu. On, izrijekom, kaže apostolima, na njihov upit, da će Ilija još jedamput doći, na koncu svijeta, kao Božji poslanik i propovjednik pokore bezbožnom i otpadničkom naraštaju onih zadnjih, apokaliptičkih dana (Mat. 17, 10. 11.; Mark. 9, 10. 11.; Otkr. 11, 3. — 13.). Zato je i bio, na čudesan način, u ognjenim kolima, živ odnesen sa zemlje (4. Kralj. 2, 1. — 18.).
Duh Ilijin, braćo! To je duh Božji, duh kršćanstva. Isus od svojih, i u Evanđelju, uvijek traži junaštvo i borbu. On oko sebe hoće da vidi vojnike i svjedoke, a ne mekušce i prelivode. On ne da, da išta ljubimo više od Boga. Ni oca, ni mater, ni kuću, ni život. Tko to čini, nije njega dostojan: »non est me dignus!« (Mat. 10, 37.; Luk. 14, 26.). On se odriče, — i odreći će se, i na sudnji dan, — pred Ocem svojim nebeskim, onih, koji se njega odriču ili stide, od straha pred ljudima; za zalogaj, za karijeru, za ljudsku ljubav, za uživanje: »negabo et ego eum coram Patre meo, qui in coelis est!« (Mat. 10, 33.; Luk. 9, 26; 12, 9.). On traži tvrdoću duše i odricanje u službi Bogu; ne želi oko sebe poklonika i robova luksusa. Takvi će izgubiti dušu; nijesu vrijedni Kraljevstva Božjeg. Tko neće da uzme na sebe križa, nije njega dostojan: »Et qui non accipit crucem suam, — non est me dignus!« (Mat. 10, 38.). Pokora, ozbiljnost života, jedini je put k spasenju i u nebo. »Ako ne budete činili pokore«, veli, »svi ćete redom propasti, — omnes similiter peribitis!« (Luk. 13, 5.). »Pokoru činite, jer se je približilo kraljevstvo Božje!« (Mat. 3, 2.; 4, 17.). »Ulazite na tijesna vrata!« (Mat. 7, 13.; Luk. 13, 24.). »Kraljevstvo nebesko silu trpi!« (Mat. 11, 12.).
Braćo! Samo kršćanski karakteri i junaci dostojni su Boga. Samo junaci prodiru. Samo junaci rade i stvaraju. Samo junaci povlače za sobom, imponiraju, osvajaju: računaši, strašivice i prelivode nikada!
Braćo i sestre, molimo se, danas i sutra, na blagdan sv. Ilije, za taj »duh Ilijin« sebi i Crkvi Božjoj! Neka nam Bog, u ova vremena nezapamćene nutarnje praznine i bijede, u ova vremena žalosnoga i sramotnoga duhovnoga dvospolstva, u ova vremena duboke karakterne i moralne krize, u ova vremena totalne idejne konfuzije i iskrivljavanja svih vrijednosti, pošalje što više svojih Ilija! Krvavo nam ih danas treba! A budimo i mi, ako već ne heroji pravde i istine, kao veliki sveti Ilija iz Tezbisa, a ono barem njezini poklonici i vjerni vojnici: makar i oni obični; makar i redovi! Respektirajmo uvijek Boga kao prvu vrijednost svijeta i života! Ne bojmo se ljudi! Ponosimo se, da stojimo uz istinu i dobro, pa makar ostali i u manjini; pa makar ostali i sami! I sveti je Ilija ostao sam. Ono je on jedamput rekao Bogu: »Ostavili su zavjet tvoj sinovi Izraelovi, razorili su tvoje oltare, pobili su mačem tvoje proroke: ostao sam (od njih) ja sam, i evo traže, da i meni dignu glavu, — quaerunt animam meam!« (3. Kralj. 19, 10. 14.). Ne budimo mekušci i bonvivani! Budimo ljudi kršćanske ozbiljnosti, trijeznosti, pokore! Ljudi duha! Ljudi od onoga svijeta! Svjedoci Božji! Amen.
Čedomil Čekada