Duh isključivosti – razmišljanje uz 26. nedjelju kroz godinu (B)

Duh isključivosti – razmišljanje uz 26. nedjelju kroz godinu (B)

2


Danas nam se iz Evanđelja nudi još jedna tema koja govori o odnosima i o duhu koji je vladao među Isusovim učenicima, to jest o njihovu pristupu prema drugima koji nisu bili iz njihova apostolskog kruga. Opisana scena pokazuje da je u njima ostalo još uvijek mnogo onog ljudskoga, te da je to uvjetovalo njihov pristup i prema nauku koji je donio Isus, ali i prema drugima. Ne samo da se među učenicima pojavljivala međusobna netrpeljivost kad su se pitali tko je od njih najveći, nego su oni htjeli i pred drugima sačuvati svoj povlašteni status koji su imali kao dvanaestorica posebno izabranih učenika i najbližih Isusovih suradnika. A jer su bili svjesni tog statusa koji su imali kod Isusa, u njima se pojavio duh isključivosti prema drugima, umjesto da se razvije pravi apostolski i misionarski duh koji potiče da se čini što je moguće više dobra u Isusovo ime.

A poznato je da u nama ljudima postoji, što je pokazao i apostol Ivan svojom reakcijom, ona ljudska želja za istaknutijim mjestom i povlaštenijim statusom. Doista, nitko sam po sebi nije lišen ljudske želje da se istaknemo u odnosu na druge, koja čak zna prijeći u to da želimo da drugi ne napreduju ili da im se dogodi nešto zla onda kad vidimo da bi nas u nečemu mogli nadmašiti ili da bi im nešto moglo poći za rukom bolje nego nama. Takav je strah obuzimao i Isusove učenike, strah da ne izgube vlastiti primat i povlastice, strah da ih netko ne nadmaši i ne pretekne, što se često i tijekom povijesti prenosilo na ljude Crkve, te su i mnoge podjele nastale zbog netrpeljivosti i sitnodušja. Jer kao ljudi ne samo da se želimo pokazali dobrim i vrijednima, nego želimo onda biti i ispred drugih, kad smo već uložili određeni napor i trud u školovanje. U nama počesto nije samo želja da radimo vlastiti posao, nego je prisutna i želja da drugima ne dopustimo da nam se približe, kao da nas je strah da ne ugroze naše mjesto. Počesto zavidimo drugima da ne bi postali poznatiji i važniji od nas, da ne bi javnosti njihov rad i nastojanje više cijenila od našega.

Kao što je to među učenicima u nekom razredu ili školi, tako je bilo i među Isusovim učenicima. Kao što se počesto oni bolji učenici žele pokazati ne samo dobro time što su savladali gradivo, nego se žele pokazati i boljima od drugih do mjere da im nije stalo do toga da se vesele i napretku i znanju drugih, samo zato jer se oni žele pokazati boljima i za to dobiti priznanje, tako je i apostol Ivan pokazao strah od drugih jer je htio da se sve zasluge koje se tiču Isusa pripišu njemu i onom uskom krugu učenika koji je izbliza slijedio Isusa. Kao što učenik koji ide u školu kako bi se natjecao s drugima, a ne kako bi stjecao znanje te pomagao i drugima da ga što više steknu, pokazuje takvim duhom da uopće nije shvatio bit školovanja i bit znanja, tako je u istu zamku upao i Ivan i drugi učenici. Oni su zabranjivali čovjeku kojega su vidjeli da izgoni zloduhe u Isusovo ime da to više ne čini, kao da je činio zlo, a ne dobro drugima. A tako su se postavili jer su htjeli da sve zasluge budu pripisane njima, a ne drugima koji nisu dio njihova uskog kruga. Isus im stoga jednom rečenicom skreće pozornost da se nisu dobro postavili, to jest time što nisu dobro razumjeli svoju zadaću, pokazuju da nisu dobro razumjeli ni njegovo poslanje.

A on svoje učenike nije nikad učio da se natječu s drugima kako bi sebi pripisivali zasluge, nego ih je poticao da služe dobrobiti ljudi. Stoga je bilo logično da potiču svakoga da čini dobro u Isusovo ime, jer je bolje da netko čini dobro, nego da ne čini ništa. Zato je bilo čudno da nisu imali snage potaknuti čovjeka koji je izgonio zloduhe da i dalje nastavi pomagati ljudima, umjesto što su mu branili. Nije ih Isus poučavao s ciljem da se oni s nekim natječu, a još manje da se oholo nadimlju, nego ih je poučavao da na druge prenose svoje znanje, puninu istine i povjerenu moć. Ako su smatrali da spomenuti čovjek nešto krivo čini ili da ima krivu nakanu, mogli su ga poučiti da to popravi. No oni su imali krivi pristup, te su ga zbog toga htjeli onemogućiti u tome što je činio, kao da su htjeli ograničiti Isusovu snagu koja se prenijela i na druge koji su ga upoznali. A svaki onaj koji je činio dobro u Isusovo ime, nije mogao biti njihov protivnik, osim ako nije imao neki svoj skriveni cilj i namjeru time što je činio. Zato ih je Isus poučio da je za njih svako onaj tko nije protiv njih, te se ne trebaju bojati ljudi koji čine dobro u Isusovo ime. Time ih je učio da ne pripisuju sebi zasluge za dobro koje čine i da ne budu isključivi prema drugima, nego da se usredotoče na smisao i bit Isusova poslanja među ljudima. Potaknuo ih je da ne čine nešto kako bi primili priznanje i nagrade dajući do znanja kako su oni prvi i najbliži suradnici, kako su oni učinili više dobro od drugih, nego da se vesele svakome dobru, svakoj čaši vode koja napoji žednoga u Isusovo ime.

I danas bismo trebali svi mi Kristovi vjernici odražavati isti duh koji je Isus prenio apostolima, koji ne bi smio biti loš natjecateljski duh koji vodi zavisti i isključivosti, nego koji potiče da činimo dobro u Isusovo ime, to jest kojim se međusobno potičemo da učinimo što više dobra svima onima koji su potrebni oslobođenja i spasenja. Ako budemo slušali Isusa bit ćemo međusobno složniji i vjerodostojniji, a nećemo trošiti snagu na to da se glođemo i trvemo s drugima osporavajući im dobro koje su učinili. Budimo stoga poticaj i današnjem svijetu da se što više dobra učini u Isusovo ime koje čovječanstvu donosi blagodat spasenja i čuvajmo se lošeg natjecateljskog duha koji ne potiče druge da budu bolji i da više dobra čine poradi imena Isusova, nego se pretvara u duh isključivosti koji razjedinjuje ljude i slabi Isusovo djelo i poslanje u svijetu.