Fenomen “nadničarske” kritike Crkve


Povijest Crkve, ljudska povijest njezinih uspona i padova, može se promatrati i promatra se na puno različitih načina. Sociolozi, filozofi, teolozi, povjesničari, psiholozi, svatko iz svoga područja razumijeva i pristupa povijesti Crkve. U promišljanju povijesti Crkve svi oni iznose kako vlastite sudove tako i vlastite kritike na račun te povijesti. Među inim pristupima toj povijesti, razvio se i fenomen „nadničarske“ kritike Crkve.

Ovaj fenomen se javlja unutar same Crkve i odnosi se na sudove o povijesti Crkve i o osoboma koje ju vode ili su je vodile. Termin „nadničarski“ dolazi od Isusove distinkcije između pastira i nadničara, gdje je pastir paradigma istinske brige i ljubavi za stado, a nadničar je paradigma istinske nebrige i nezainteresiranosti za stado. „Nadničarski“ označava onu kritiku i kritičara koji je potpuno nezainteresiran za objektivne pokušaje razumijevanja povijesti Crkve. Također, označava potpunu nebrigu onoga „nadničara“ (kritičara), koji uopće ne osjeća vlastite nesavršene i uske domete svoga znanja i spoznaje u odnosu na kompleksnu stvarnost koja se zove povijest Crkve.

„Nadničarska“ kritika povijesti Crkve polazi od tvrdnje (ponekad nedokazane, ponekad i ozbiljno pogrešne) kako je povijest Crkve, povijest „nadničara i nadničarenja“, odnosno povijest zloupotrebe, izrabljivanja, zlostavljanja, zavođenja „stada“. Ono po čemu se „nadničarska“ kritika povijesti Crkve razlikuje od drugih kritičkih pristupa jest monolitno shvaćanje povijesti Crkve u kojoj su i velikani i sveci poput recimo sv. Franje, sv. Ignacija Loyolskog, sv. Dominika „nadničari“ koji su svojim „nadničarenjem“ zaveli i zloupotrijebili „stado“. „Nadničarska“ kritika povijesti Crkve je specifična po tome što ona potpuno sebe i svoje sudove apstrahira od povijesti, povijesnih okolnosti i povijesnih konteksta u kojima se neki dio povijesti Crkve odvija. „Nadničarska“ kritika povijesti Crkve svoje sudove, koji su uglavnom negativni, izriče sub specie aeternitatis. Sudovi su apsolutni, vječni i nepromjenjivi.

U novijoj povijesti Crkve i sveci poput Ivana Pavla II i, recimo, blaženog Alojzija Stepinca dolaze na udar „nadničarske“ kritike koja Crkvu i njezinu povijest isključivo promatra kao instituciju zloupotrebe i zlostavljanja gdje se i ova dva novija „nadničara“ promatraju kao „zavoditelji i zlostavljači“ stada. Karakteristika „nadničarske“ kritike povijesti Crkve je također potpuna odsutnost pokušaja razumijevanja konkretne povijesti. „Nadničarska“ kritika Crkve je nepovijesna. Ona se na bavi ozbiljnim proučavanjem crkvene povijesti i njezinih kompleksnih momenata, nego funkcionira kao tautološko shvaćanje kompleksnog fenomena uobličenog u izričaj poput „povijest Crkve je povijest nasilja, ugnjetavanja, zlostavljanja i zavođenja jer je povijest Crkve upravo takva“.

„Nadničarska“ kritika povijesti Crkve ne priznaje postojanje barem nečega dobroga u toj Ckrvi iz dva razloga. Prvo, „nadničarska“ kritika po svojoj naravi ne poznaje stvarnost dobrote ni stvarnost ljubavi uopće, kao stvarnosti koje mogu i postoje i izvan Crkve kao odnosi u obitelji, među prijateljima. „Nadničarska“ kritika poznaje samo potpunu odsutnost dobra i ljubavi u bilo kojem dijelu ljudske stvarnosti. Drugo, „nadničarska“ kritika svoj spiritus movens pronalazi u izrazito razornom cinizmu, ali samo prema dobroti i ljubavi. Drugačije rečeno, „nadničarska“ kritika je fenomen negativnosti koji se hrani sam sobom i negativno, zlo, loše, pokvareno je nužni uvjet njezina nastajanja i opstojnosti. „Nadničarska“ kritika je radikalni i apsolutni pesimizam u čijem temelju stoji izrazito sarkastično raspoloženje prema bilo čemu što u sebi sadrži izraz Crkva.

Fenomen „nadničarske“ kritike povijesti Crkve nastaje kako rekosmo na početku unutar same Crkve i odnosi se često na kritike pojedinca, a ponekad i cijele institucije. Jedan od razloga nastanka ovog fenomena su ponekad subjektivni dojmovi i osjećaji o nekom povijesnom razdoblju ili povijesnoj osobi u Crkvi. Bilo da je riječ o papi, biskupu, provincijalu, svećeniku, redovniku, redovnici koja je recimo povijesno važna za Crkvu i njezino poslanje, prema njemu ili njoj se zauzima stav kako je riječ o „nadničaru“ koji ništa dobra nije donio stadu. Same povijesne okolnosti i povijesne uvjetovanosti i mnoge druge sociološke, psihološke, antropološke, činjenice vremena u kojemu je „nadničar“ živio i djelovao su potpuno beznačajne.

„Nadničarska“ kritika je stoga također često izvankontesktualna i bez bilo kakve hermeneutike. Ide direktno, pravolinijski „u glavu“. Drugi razlog jest što kritičar koji promatra povijest Crkve kao „nadničarsku“ nema nikakvog drugog sredstva za pristup Crkvi i njezinoj povijesti. U ratu protiv povijesti Crkve postoji samo jedno oružje: kritika. Drugim riječima rečeno u povijesti Crkve nikad nije bilo pastira, svi su, osim Krista bili samo i isključivo „nadničari“. Neka druga oruđa, a ne oružja poput studija povijesti, studija teologije, studija socioloških i antropoloških prilika su nepotrebna, suvišna i opterećujuća za takva „kritičara“.

Međutim, možda najvažniji fenomen „nadničarske“ kritike povijesti Crkve je, usudili bismo se reći, potpuna odsudnost empatije i stida pred onim povijesnim pastirima Crkve koji su živjeli i radili sasvim suprotno od onih koji su je zloupotrijebili i zlostavili kao „nadničari“. Nemogućnost bilo kakvog priznanja Crkvi barem nekih zrnaca njezine dobrote i ljubavi prema čovjeku, i to pojedincu, apsolutno odbijanje i neprihvaćanje da Crkva i njezina povijest jesu barem u jednom danu te povijesti učinili nešto dobro za čovjeka jedna je od temeljnih karakteristika „nadničarske“ kritike Crkve i njezine povijesti.

Za „nadničarsku“ kritiku cijela crkvena povijest je samo povijest ugnjetavanja, zloupotreba, zlostavljanja, ubijanja i nasilja puna i bremenita „nadničarima“ koji su stado potpuno uništili, zapostavili i dezorijentirali. Ostaje pitanje zašto ta povijest još uvijek postoji, zašto stado još uvijek postoji, zašto „nadničari“ još uvijek postoje? „Nadničarsku“ kritiku to i ne zanima. „Nadničarska“ kritika u mirnom posjedovanju svoje vlastite vječne negativnosti ionako je okupirana sama sobom, a ne poviješću Crkve. I pojedini „kritičari“ koji ove druge redovito zovu „nadničarima“ ponekad se i više bave sobom i borbom sa svojim vlastitim vjetrenjačama, nego sa stvarnošću Crkve i njezinom poviješću.


Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 20., 20. svibnja 2018., str. 4-5.