Individualizirano kršćanstvo

Nije lako prihvatiti čovjeku spoznaju da je bivši u nečemu. Nije važno jesu li u pitanju godine, zdravlje, snaga, mandat, dekret čovjekova narcisoidnost i samoljublje teško prihvaćaju realnost one stvarnosti koju nazivamo biti bivši. Naša grešnost i slabost koja uključuje sklonost mišljenju i stavu o nezamjenjivosti ponekad otežavaju i djelovanje i navještaj Crkve. U kršćanina se poput duhovnog artritisa ili duhovne kostobolje neprimjetno uvuče misao o njemu/njoj kao „kotaču oko kojeg se vrte i Crkva i spasenje“. Bez njega/nje spasenja nema, a Crkva propada.

U takvim slučajevima gdje se kršćanin ne može pomiriti da je vrijeme aktivnog djelovanja, vlasti, moći, ugleda isteklo pronalazimo problem služenja i problem poniznosti. I poniznost i služenje se shvaćaju suviše individualno, previše se vezuju za konkretnu osobu i čujemo uvijek iste riječi: ja upravljam/ja služim/ja djelujem/ja okupljam/ja radim/ja gradim/ja pastoralno djelujem/ja duhovno djelujem… Kao da nema onoga mi kršćanske zajednice ili ga barem ne susrećemo u nečijem govoru i ponašanju.

I naravno da kada dođe trenutak kada ono ja slabi, gubi mentalne i fizičke snage, gubi životni elan i vitalnost jer ja više nije snažno kao nekada nastupa razdoblje ogorčenosti, nezadovoljstva, neutemeljene kritike i suprotstavljanja što mnogim kršćanima otežava djelovanje i navještaj. Nezamjenjivi župnici, nezamjenjivi profesori na fakultetima, nezamjenjivi biskupi, nezamjenjivi vjernici u zajednici, iako su zapravo manjina svojim nezadovoljstvom i ogorčenošću mogu usporiti i rast i sazrijevanje kršćanske zajednice jer se ne mogu pomiriti s vremenom koje je oslabilo njihove snage i moći. Nastoje u svojim rukama zadržati sve poluge razvoja vjerničke zajednice i pružaju otpor bilo čemu što bi moglo ugroziti njihovo prvenstvo u vodstvu i upravljanju zajednicom. Ne mire se s iskustvom vremena koje je prošlo niti prihvaćaju poticaje i savjete vremena koje je ovdje i sada.

Crkva nije izuzeta od pojedinaca koji od samog početka vršeći svoje poslanje i zadaću u Crkvi smatraju i tvrde da su nezamjenjivi, da se bez njih ne smije i ne može, i da su oni u konačnici oni koji osiguravaju Crvi postojanje i trajanje i da će bez njih Crkva sigurno zauvijek propasti i prestati postojati.

Susrećemo s vremena na vrijeme i u Crkvi i među klerom i među laicima one koji su oboljeli od mesijanskog sindroma bilo u malom ili velikom intenzitetu. Mesijanski sindrom je znak duhovne zakržljalosti, manjka pouzdanja u Krista i krivo utemeljenje vjere u narav i sadržaj Crkve. Bili klerici ili laici uvijek smo s vremena na vrijeme u opasnosti da nas zahvati mesijanski sindrom, misao, stav, ponašanje, djelovanje kako smo apsolutno nezamjenjivi i kako se bez nas ne može, ne smije i ne zna. Mesijanski sindrom je znak izrazito individualiziranog razumijevanja osobnog položaja i službe koju se u Crkvi obavlja koji isključuje djelovanje i ponašanje koje uključuje mi (zajednicu) i vjeru kako iako možemo biti trenutno važni u Crkvi i njezinoj hijerarhiji nismo „kotač“ koji pokreće cijelu Crkvu i o kojem Crkva temeljno i stvarno ovisi u svom navještaju i poslanju.

Mesijanski sindrom je neprirodna pojava jer ne obraća pažnju na prirodne i stvarne pojave kao što su vrijeme, povijest i biologija koje nas s vremenom pretvaraju u bivše i one koji su prošli i završili svoje aktivno djelovanje i poslanje u Crkvi. Sve više gubimo snage i moć, ali ako nismo navikli povremeno služiti i biti ponizni ponuda i uvjeravanje da ako ništa drugo ne možemo možemo moliti i moleći služiti smatrat ćemo da nas se na taj način vrijeđa i omalovažava jer smo nezamjenjivi i nikada nećemo prihvatiti biti bivši u nečemu gdje smo bili prvi, na prvom mjestu, čašćeni i obožavani.

Umiranjem i smrću svi smo postali zamjenjivi i bivši i u Crkvi. Starimo i umiremo i postajemo prošli, bivši i zaboravljeni pape, biskupi, župnici, redovnici, vjernici. Sveci i blaženici ostaju jedini koje ne zaboravljamo, ali su oni paradoksalno bili (iako ne svi) najčešće oni koji su od samog početka znali da će uskoro  biti stari, bivši i umirući. I nisu se toliko borili za privilegije, časti, vlasti i uglede, koliko im je bilo stalo da se bore protiv sebe kako bi drugima služili i učili se poniznosti.

Mesijanski sindrom je uznapredovala duhovna zakržljalost i moralna bolest koja ima svoje simptome u različitim ponašanjima i djelovanjima nas kršćana-vjernika unutar Crkve i naših partikularnih mjesnih crkava i župa. Najčešći simptom s kojim sindrom počinje možemo nazvati nezamjenjivost. Nezamjenjivost nije isključivo ponašanje i djelovanje koje hoće svu vlast u svojim rukama, sve držati pod kontrolom i da se ništa ne može i ne smije čini bez onoga koji sebe smatra nezamjenjivim. Nezamjenjivost ima i druge simptome kao što su pretjerana aktivnost na svim poljima djelovanja i rada, isticanje kako drugi ništa ne znaju i ne rade i kako samo ja isključivo radim, stalno isticanje isključivo sebe i svojih zasluga u svemu čak i ondje gdje su i drugi nešto uradili i učinili.

Nezamjenjivost apsolutizira kršćaninovo ja do megalomanske mjere i razmišljanja da i sam Krist nije toliko radio i trudio se, i da bi sve ono što je Krist učinio propalo da nije njega, odnosno nje. Nezamjenjivost potpuno isključuje kršćansko mi, odnosno iskustvo vjerničke zajednice. Riječ je o zaljubljenosti u sebe, o jednoj iskrivljenoj teologiji i poimanju vjere koja ne polazi od uvjerenja mi kao različiti udovi jednog Kristovog tijela, nego od ja kao apsolutizirani ud Kristovog tijela, pri čemu se ja i Krist nerijetko smatraju jednim te istim i među njima nema razlike. Što ja činim, radim propovijedam, upravljam, ravnam, vodim, identično je samom Kristovom djelovanju.

U konačnici nezamjenjivost se penje do krajnjeg dosega oholosti prema kojem nezamjenjivi smatra da evo čini sve novo i bez njega Crkva ne postoji jer je on/ona „kotač“ povijesti Crkve i spasenja čovjeka. Kada je nezamjenjivost dugotrajan simptom mesijanski sindrom se javlja kao već dobro uznapredovala bolest pri kraju kada čovjek primjećuje ili osjeća kako snage polako slabe i kopne. Nemoćan i nesposoban da prihvati svoje ljudske domete i granice počinje se pozivati na slavnu prošlost i slavnu povijest Crkve, biskupije, župe, ali samo u onom vremenu povijesti u kojem je on bio na čelu i upravljao njima. Tako i prošlost i budućnost stvarnosti crkvenih institucija i hijerarhije s njim počinje i s njim završava prema onoj oholoj umišljenoj besmislici: prije mene ništa, a poslije mene potop.

I nezamjenjivost kao simptom i mesijanski sindrom kao duhovno-moralni poremećaj proizlaze iz jednog i istog izvora. Naše ranjene i grešne ljudskosti koja sebe individualizira i divinizira do božanskih proporcija izjednačavajući ljudskog pojedinca s božanskim karakteristikama i prerogativima. I smisleno je kada vrijeme i biologija „prokažu“ jednu takvu diviniziranu individualnost da onda slijedi razdoblje ogorčenosti, nezadovoljstva, neutemeljene i zlonamjerne kritike sadašnjosti i budućnosti kao i svih onih koji ovdje i sada u Crkvi djeluju i vrše svoje poslanje.

Individualizirano kršćanstvo koje u sebi poput klice krije simptome i sindrom grešne ljudskosti koja se s vremenom razvije u bolest nezamjenjivosti i oboljenje od mesijanskog sindroma nerijetko izaziva sablazan i otpor u onim kršćanima-vjernicima koji i sami grešni i slabi vjeruju i djeluju svjesni da je isključivo i apsolutno Krist „kotač“ koji upravlja Crkvom i vodi je u smjeru spasenja i vječnosti, dok smo svi mi uglavnom zamjenjivi i od aktivnih i sadašnjih prelazimo u prošle, bivše i zaboravljene. O tome treba misliti uvijek i stalno i u najboljem razdoblju djelovanja i poslanja u Crkvi da ne bismo kada nas snage i moć napuste i oslabe postali ogorčeni, nezadovoljni i nesretni optužujući i samog Krista da nam ne posvećuje dovoljno pažnje sablažnjavajući one koji tek dolaze, koji svojom snagom i svježinom žele udahnuti Crkvi novu snagu u njezinom djelovanju i navještaju.