Petak, 21 siječnja

Inkulturacija

Ovih dana čujem komentar kako u nekoj župi nema nikakvih manifestacija o spomendanu svetoga Nikole, jer bi to bili “poganski” običaji. Ako pustimo po strani (nama nepoznat) kontekst toga komentara, ostaje nam pitanje koliko ima poganskog u našoj liturgiji i paraliturgiji. Što to znači kloniti se poganskih i odveć svjetovnih elemenata u liturgiji? Koliko je uopće moguće imati čisto kršćanske običaje i u kojoj mjeri oni uopće postoje? Pogledajmo kroz nekoliko primjera kako je to bilo u povijesti.


2


Židovi


Najveći je židovski blagdan Pasha zajedno s Blagdanom beskvasnih kruhova. Židovi naglašavaju da su ti blagdani rođeni u noći kad su oni Božjim zahvatom i pod Mojsijevim vodstvom izašli iz Egipta i suhih nogu prešli kroz Crveno more. Povijesna je činjenica međutim drugačija: Blagdan Pashe kao svetkovina stočarskih naroda poznat je još puno ranije i kod drugih naroda, jednako kao i Blagdan beskvasnih kruhova. Očigledno je da su Židovi preuzeli već postojeći blagdan i dali mu svoj religioznospasenjski značaj. Božje se spasenje počelo izražavati i označavati blagdanima koji su još prije postojali u poganstvu. Bibličari zasigurno poznaju još puno više takvih primjera.


Rano kršćanstvo


U okviru židovske Pashe (vremenski gledano) kršćani su počeli slaviti svoju najveću tajnu: vazmeno otajstvo Kristove muke smrti i uskrsnuća. Završetak toga slavlja povezan je (opet datumski gledano) sa židovskim blagdanom Pedesetnice. Nadalje, krštenje kao obred vjerskog pranja poznat je bio i u Židova i u pogana. Već u ovom razdoblju osjeća se jak utjecaj helenističkog duha (npr. poklik Kyrie eleison).


Vrijeme nakon Konstantina


U počecima kršćanima je bilo važno da se njihovo bogoslužje ne poistovjećuje sa židovskim ili poganskim. Zbog toga se izbjegava tamjan i određena ceremonijalnost poganskih obreda. Iz istih razloga ne rabe riječi kao što su svećenik, žrtva, liturgija im je spontana, a ne kruta i pravnički postavljena kao poganska. Međutim s Konstantinom Crkva dobiva i slobodu i privilegije. Grade se bazilike. Biskupi dobivaju svečanu odjeću i carska odličja. U liturgiji se (po ugledu na carske procesije) uvodi tamjan i svijeće. U svojoj izvanjskoj pojavnosti liturgija je sve više nalik na carske ceremonije. Ako ovo možemo možda smatrati lošim utjecajem poganstva, ima i pozitivnih primjera.


Božić


Božić je zacijelo najbolji primjer kako se neki poganski blagdan čini prikladnim da izrazi kršćansko otajstvo. Naime, kako je u ovoj rubrici već više puta bilo spomenuto, Rimljani su (kao i mnogi drugi narodi) svečano slavili dan zimskog solsticija (kad je sunce bilo najniže na obzorju, a to je po njihovu računanju bilo 25. prosinca), kao Rođendan Nepobjedivog sunca. Da bi suzbili tu pogansku svetkovinu kršćani su oko 330. na taj isti dan počeli slaviti Kristov rođendan. Rezultat: danas je to najpopularniji kršćanski blagdan (sigurno je nešto “narodskog” bilo već u Blagdanu Nepobjedivog sunca!).


Ostali “strani” elementi


Kada bismo dublje proučavali kršćansku liturgiju i običaje mogli bismo se upitati a što bi to bilo čisto kršćansko i samo kršćansko? Međutim, to i jest njegova snaga da je kršćanstvo ono osnovno otajstvo spasenja uspjelo i uspijeva izraziti kulturom naroda u kojem se nalazi, bez straha da se ono sámo “razvodni”. Naprotiv, kršćanstvo je uspjelo pokršćaniti i dati svoj duh elementima kulture različitih naroda.


Sadržaj i izražaj


Duboko smo uvjereni: kršćanstvo ima jedinstvenu i neponovljivu poruku spasenja: Bog nas spašava u Kristu uskrslom i mi postajemo dionici toga spasenja time što kao Božji narod otajstveno slavimo i uprisutnjujemo to spasenje. Dakle, Kristovo spasenje, kao osnovni sadržaj naše vjere jedinstven je i nepatvoren. Međutim, način izražavanja i slavljenja ovog otajstva podložan je promjenama i utjecajima kulture, vremena i običaja. Štoviše, kršćanstvo s tim elementima služi da bi Kristovo spasenje učinila blizim i djelotvornim.


Inkulturacija


Središnja dilema. Kršćanstvo naviješta vječne, neprolazne vrednote. Ono što Bog čini za ljude sakriveno je u otajstvima. Bog se i približava čovjeku najčešće upravo po znakovima. Takve su bile i židovske žrtve i sve ceremonije. Određenim vremenom i određenom kulturom bila je uvjetovana i sama slika Boga (koliko je vremena trebalo proći da Ivan napiše: “Bog je ljubav”!) Rekao bih da je nužno da se Bog javlja u znakovima. Kako bismo ga inače mogli predočiti i razumjeti? Zar i sâm Isus toliko puta nije rekao: “Kraljevstvo je Božje kao kad…”


Inkulturacija: mogućnosti i smisao danas


Kršćanstvo nosi u sebi bogatstvo različitih kultura nastalih stoljećima. I danas se ponešto želi nametnuti, ponešto izvući iz naftalina. Da parafraziram: “Što nije protiv nas, za nas je!” Razborit će pastoralni djelatnik znati mudro otklanjati ono što je štetno, nekorisno ili nepotrebno, a u isto će vrijeme znati mudro koristiti neke društvene običaje i dati im kršćansko značenje. Priznajem, idući za novim vremenima čovjek se vrlo lako može okliznuti u kič i neukus. Zato će zasigurno biti potrebna sugestija Biskupskog ordinarijata ili čak Biskupske konferencije.