Ismijavanje s kršćanstvom kao dobar temelj obnove društva i Crkve

Živimo u svijetu u kojem kao da od svih znanosti prvenstvo zauzimaju psihologija i sociologija, a posredstvom njih šire se razne ideologije, napose rodna, pa se može dogoditi da se i oni pozitivni aspekti tih znanstvenih disciplina obezvrijede kao šarlatanski. Ipak, psihologija nam pokazuje, a sociologija na svoj način potvrđuje, da je mentalitet mase vrlo jednostavan, a taj se podatak može pozitivno iskoristiti. Naime, današnja nas vremena upućuju na zaključak da je ljudima lako manipulirati, jer se slanjem propagandnih subliminalnih poruka potiču na usvajanje uvjerenja da se mudrost i naprednost sastoje u prihvaćanju onoga što se medijski nudi kao glavna struja, dok se nazadnost i glupost ukorjenjuju u mozak i srce onih koji to odbijaju. Dovoljno se samo podsjetiti koliko je to bilo evidentno u vrijeme izazvanih strahova od virusa korone, a i evidentno je i npr. u obliku medijske promocije LGBT+ i rodne ideologije, feminizma, ponovnog propagiranja marksističke filozofije itd. Moglo bi se reći da mase imaju papagajski način ponašanja: ponavljaju i imitiraju ono što drugi, posebno utjecajni pojedinci čine, odbacujući dojučerašnja osobna uvjerenja, stavove, vjeru, obrasce ponašanja itd.

Idući korak po korak, a zahvaljujući i tome što se ni hijerarhijska Crkva, na čelu s papom Franjom, izričito ne opire takvim utjecajima, nego tek djelomično, a uz to djelomično ih odobrava i djelomično prešutno tolerira, došli smo do onoga što se moglo jasno prepoznati na otvaranju Olimpijskih igara Pariz 2024.: neskriveno izrugivanje s kršćanskom vjerom i moralom. Tako na mnogim katoličkim portalima čitamo izjave važnih osoba, od političara do biskupa, u kojima se osvrću na više vidljivih moralnih i fizičkih perverzija, a posebno na nemaštovit i degutantan drag show koji je protumačen kao parodija Posljednje večere i obezvrjeđivanje Euharistije, iako se navodno, ali ne baš uvjerljivo, idejno oslanja (isključivo) na djelo nizozemskog slikara Jana Hermansza van Bijlerta Gozba bogova (za koje, usput budi rečeno, likovni kritičari navode da prikazuje “Kristovu večeru pod krinkom mitološke teme”). Bilo bi npr. zanimljivo znati je li kruna ili aureola oko glave središnjeg lika za stolom – producentice i LGBT aktivistice Barbare Butch – zamišljena (samo) u svjetlu prikaza boga Apolona, kojega ona navodno utjelovljuje, ili želi upućivati i na hostiju. Također bi bilo vrijedno znati zašto su organizatori Olimpijskih igara u Parizu najprije ponudili neodređeno opravdanje bez izravnog pozivanja na navedeno djelo nizozemskog slikara, a potom zbog oštre kritike javnosti uklonili prikaz ceremonije sa svog You Tube kanala. Uz to, ne treba zanemariti ni činjenicu da je Barbara Butch na svom Instagram Storyju podijelila pa izbrisala usporedne prikaze parodije Posljednje večere Leonarda da Vincija i samu sliku, uz natpis: “O, da! O, da! Novi gay Zavjet!”, a ne može se jednostavno pretpostaviti da je to bila satira. S obzirom da su i ona i redatelj svečanosti slavlja otvorenja Olimpijskih igara Thomas Jolly Židovi i LGBT aktivisti, opravdano je izraziti vrlo ozbiljnu sumnju da je prikazani performans imao za cilj ismijati kršćansku vjeru i kršćanski moral, a lik grčkog boga uživanja i vina Dionizija obezvrijediti značenje Kristove otkupiteljske Krvi za spas svijeta. Štoviše, jedan od transvestita sudionika potvrdio je da je riječ o Posljednjoj večeri, a to se također vidi i na TV snimci koja je tu činjenicu popratila potpisom. Pri svemu tome ne treba zaboraviti ni da su organizatori uvrijedili i muslimane jer je Isus za njih prorok, a to bi se u etničkoj šarolikosti Pariza i Francuske moglo i sigurnosno pokazati vrlo neugodnim. 

Olimpijske igre u tom su svjetlu, jednako kao i Eurovizija, slanjem što izravnih što subliminalnih poruka iskorištene za promicanje rodne ideologije, preciznije za uništavanje utjecaja koji Crkva ima u čuvanju ćudoređa. Imajući u vidu snagu mentaliteta kopiranja, sutra će te primjere izravnog ismijavanja i time poticanja na mržnju prema kršćanima slijediti i drugi dijelovi Europe i svijeta. Štoviše, to već čine sada, izrugujući se s povrijeđenim vjernicima da uvijek izigravaju žrtve, a zapravo su neuki i glupi jer u izvedenom dijelu ceremonije vide Posljednju večeru, dok ona tek prikazuje dionizije i boga Dionizija, u čiju čast su svečanosti priređene. U tom idejnom sklopu objava Barbare Butch naravno samo je sarkazam.

Međutim, iako se može pretpostaviti da će se još neko naredno vrijeme razbuktavati svi vidovi nastranosti i obezvrjeđivati Kristov nauk i njegova svevremenska uzvišenost, ipak se može, računajući na isti mentalitet oponašanja, očekivati da to neće moći potrajati. Naime, oni koji su zaigrali otvorenu igru i psihološki podredili mase svojim ciljevima, ne računaju previše na činjenicu da ljudi imaju prirodnu sklonost suosjećanja sa žrtvom i da će im se metoda koju su odabrali obiti o glavu. Drugim riječima, što ismijavanje sa svetinjama bude žešće, to će i reakcije javnosti na njih biti jače i češće. Ne mislimo pritom na opiranje vjernika na takve brutalnosti, nego mislimo da će se među zagovornicima i promicateljima današnjih protukršćanskih ideologija dogoditi rascjep, odnosno udaljavanje jednog dijela od takvih ideja, a koji će koristiti i obnovi društva i obnovi Crkve.

Premda postoje okolnosti kada je važno podići glas i usprotiviti se nepravdi, čini nam se da je ovdje potrebno samo biti strpljiv i ponizno prihvatiti trenutačno neprijateljstvo prema kršćanima kao mogući blagoslov za naredna vremena. U tome nam dobar primjer pokazuju muškarci koji s krunicom u ruci mole klečeći na trgovima. Iako ih nazivaju svakakvim ružnim nazivima, neosnovano im prišivaju raznorazna netolerantna ponašanja, izmišljaju nakane zbog kojih se okupljaju i medijski ih ismijavaju do krajnjih granica, oni svojom ustrajnošću postaju sve važniji svjedoci vjere, Božje ljubavi i značenja molitve. U tom svjetlu, onaj mentalitet masa po kojem su se molitelji s osobito podrugljivim značenjem nazivali klečavcima pomalo kao da jenjava, a sve se više može osjetiti rast poštovanja i tiha potpora. Samo dragi Bog zna koliki su vjernici, gledajući takva ismijavanja na malim ekranima ili društvenim mrežama, bili potaknuti u srcu pa uzeli krunicu u ruke i pridružili im se u duhu. Vjerojatno ima i onih koji nisu vjernici, a u svemu tome otkrili su nešto duboko i približili se Bogu i Crkvi.

Imajući u vidu vrijednost i mogućnost takve promjene mišljenja, možemo pretpostaviti da će se slično zbivati i na drugim poljima, odnosno da će mnogostruki i sve agresivniji načini ismijavanja s kršćanima poput onih koje smo vidjeli na otvorenju Olimpijskih igara u Parizu u jednom trenutku potaknuti dio sadašnjih izrugivača da se počnu zalagati za dostojanstvo vjernika. Prema zakonu nestalnosti mase i prema prirodnom suosjećanju sa žrtvom, ako među njima bude netko vrlo utjecajan, sve se može u potpunosti okrenuti u drugom smjeru.

Zato ne vidimo ovo vrijeme kao posebno teško, nego tek kao vrijeme pripreme za novi zanos u Crkvi. Tolika javno prezentirana moralna kaljuža našeg vremena ima već i sad onu tihu lijepu drugu stranu, a čine je mnogi ljudi diljem svijeta koji nezamjetljivo, ali ustrajno mole Gospodina za obraćenje grešnika i za spas svijeta. Oni su prava svjetlost svijeta, ali koja je trenutačno pod posudom i javnosti nevidljiva. Čini nam se da je pogodan trenutak da se pokaže, ali u jednostavnosti koja oduševljava i potiče na otkivanje Božje ljubavi i slave.

Ta jednostavnost podrazumijeva vidljivost vjernika na ulicama i u javnom životu, a sastoji se od malih djela poput redovitog zastajanja da se pri prolasku pored crkve ili pred križem na raskrižju pobožno prekrižimo, ili npr. u diskretnom, ali uočljivom moljenju krunice dok idemo gradom za svojim poslom, ili npr. u pokazivanju svećeničkog i redovničkog dostojanstva nošenjem kolara, reverende i habita itd. Sve su to istina mali i pojedinačni koraci, ali valja imati na pameti da nedostaju u javnom životu, a imaju snagu oduševljavanja i poticanja drugih da čine isto.

Ljudi su, naime, željni Božje ljubavi, a trenutačno moralno i duhovno oronuće uvelike je rezultat psihološke zavedenosti masa u kojoj mnogi pojedinci prepoznaju osobnu i društvenu bijedu i živo žele promjenu, ali netko im treba dati primjer. Možemo samo zamisliti koliki poticaj može biti takvima ako šetajući ulicom sretnu npr. bračni par kako s krunicom u rukama potiho moli, pa malo poslije vide kako to čini muškarac, potom sretnu dijete na biciklu s čijeg se mobitela čuju crkvene pjesme, zatim stignu do djeda koji sjedi na klupi i moli iz molitvenika, nešto poslije zapaze i skupinu nasmijanih mladića i djevojaka koji zastaju na trenutak da se sabrano i pobožno prekriže pred crkvom, malo zatim vide svećenika u reverendi kako u osami parka moli brevijar, itd.

Istina je da su to sitnice, ali takve koje po svojoj jednostavnosti i nenametljivosti, a opet iznimnoj dubini, mogu odlutale vratiti nazad Crkvi, a i one izvan potaknuti da postanu njezin dio. Kada bi, naime, takvo ponašanje koje smo ilustrirali postalo svakodnevica, zasigurno bi to utjecalo i na one mase koje se danas povode za besramnostima svih vrsta pa bi umjesto njih svoj život usmjerili pravom Izvoru. Dakako da u svemu tome nije naglasak na psihologiji masa, niti na sociološkom bilježenju eventualnih promjena, nego na Božjoj milosti po kojoj sve ljude želi privući u zajedništvo sa sobom, a mi smo mu oruđe. Na nama je da to oruđe ne zahrđa, nego zasja pravim sjajem.