Skip to content

Izgubljena moralna načela


Pretražujući Internet naišao sam na članak Danas se izopačenost smatra pothvatom (Glas Slavonije – Magazin, 12. kolovoza 2017.), koji je napisao psiholog dr. sc. Miro Jakovljević, profesor psihijatrije iz Zagreba, a otkriva svu nemoć  moralnog, društvenog i crkvenog nauka, Riječi Božje u kojoj su trebali biti odgojeni i roditelji i djeca, a nisu. U potpunosti se slažem nakon svega što sam vidio, što znam iz susreta s mladima iz moje župe, grupama koje dolaze na zabavu u Hrvatsku.

Duboko sam razočaran i što je najgore ne vidim izlaza.

Što se događa u glavama roditelja kada sinu ili kćeri koji još nisu završili srednju školu uplate odmor na moru s djevojkom (ili mladićem) koju neće vjenčati najmanje za nekoliko godina? Redovito idu u crkvu i daju dojam kršćanske obitelji, a onda neobjašnjiv propust i još gluplja objašnjenja kako to svi čine. Izostao stid, a moralna načela i ne spominjem.  O posljedicama  ne govorim.

Citiram spomenuti članak:

“Može se govoriti o prepoznatljivim psihološkim modelima koji su opisani kao sindrom praznog selfa, sindrom tiranije sreće i hedonizma, sindrom javnog striptiza i voajerizma, sindrom banalizacije, sindrom komodifikacije, sindrom poremećene ravnoteže i promijenjenih vrijednosti, sindrom difuzije i fragmentiranih identiteta itd.

Značajke praznog selfa su nedostatak unutarnjeg, duhovnog života, pretjerani materijalizam, iskrivljeni individualizam, infantilizam, patološki narcizam, pretjerana težnja za tjelesnim i fizičkim uživanjima. Zbog unutarnje, duhovne praznine mnogi ne znaju što će sa sobom pa se prepuštaju ekstravagantnim aktivnostima, orgijama, neodgovornom seksu, drogama, alkoholu, novim iskustvima ne bi li pronašli izgubljeni smisao svojega postojanja.”

Osjećam nemoć. Što učiniti da se stid, moral i kršćansko ponašanje vrate? Gdje smo zakazali? U porukama naših uglednika nisam čuo te naglaske.

Neki od mojih kolega pokušavaju prisilom. Nema svečanog vjenčanje za one koji godinu i više žive zajedno, a nisu ni civilno ni crkveno vjenčani.

Nailaze na osudu i otpor.

Citiram dalje:

“Filozofi, sociolozi i psiholozi, pa i psihijatri, sve više ističu kako živimo u maničnoj i narcističkoj kulturi u potrazi za individualnom srećom. Simbol banalizacije je ‘smrt duše’, banalizirani čovjek je lišen svoje humanističke biti i suštine, a pokreću ga samo njegove umnožene i izopačene želje, pri čemu se izopačenost smatra pothvatom.”

Postavlja se pitanje: što je s vjeronaukom u školi, što sa župnom katehezom, koja se svodi na susret i Misu? Predlažem  znanstveni simpozij i misijsku obnovu. Koga?

Citiram:

“Sindrom komodifikacije očituje se kao tržište na kojemu se sve prodaje, sve je roba, pa čak i ono što se ne može kupiti za novac, sreća, ljubav, zdravlje, istina itd. Slogan Barbare Kruger “kupujem, dakle, jesam” nabolje oslikava komodifikaciju. Sindrom javnog striptiza i voajerizma odraz je i izraz poremećene granice privatnog i javnog, tako da psihološka privatnost, premda je temeljno ljudsko pravo, izgleda kao da je izgubljena ili otpisana. Ljudi kao da sve radije i više razgolićuju sebe i druge, umjesto da istinski otkrivaju sebe i druge, odnosno ono najbolje u sebi i drugima.”

Crkva se uljuljala u povijesne zasluge, uhodane rituale koji nikoga ne obvezuju, laskave titule od kojih raste samodopadnost.

Treba istaknuti važnost odgoja koji je sveden na koliko ima proroka i kamo je putovao apostol Pavao. Pregledao sam programe srednjih škola, vjeronaučne dakako, knjigu priprava za krizmu. O moralu, kršćanskom ponašanju prije braka, zanemarivo  je malo. Ponavljanje već davno naučenoga, zaboravljenoga, ili se varam?

Zaključujem riječima dr. Jakovljevića:

“Prema Jeremyju Rifkinu, iznimna evolucija empatijske svijesti je temeljna priča ljudske povijesti. Stoga i ovdje treba istaknuti važnost obrazovne reforme i promjene kurikuluma koji će pridonositi humanističkoj edukaciji o istinskim i autentičnim životnim, društvenim i duhovnim vrijednostima, izgradnji suosjećajnog, sretnog i zdravog društva i empatijske, slobodno možemo reći i kršćanske civilizacije ljubavi.

Za dobar i sretan život važna je životna mudrost koja je izraz duhovne inteligencije koja omogućuje prepoznavanje i ostvarivanje pravih i humanističkih vrijednosti, smisla i svrhe življenja. Biti sretan ne znači naći sreću ili imati sreću, ona se događa u nama kao aktivna ljubav, empatija, smisao i dobrota koju odabiremo i prakticiramo u svom životu.”

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zapovijedi su da se krše? „Znam ali ne marim. Živjet ću po svome, po pravilima koja mi trenutačno gode, daju snagu, ugodu.“ Koliki ovako razmišljaju i toga se drže. „Bo...
Hodočasnik Želja za upoznavanjem drugih krajeva i ljudi je duboko usađena u čovjeka. Svjedoci  smo velikog mnoštva u pokretu, osobito za Marijine blagdan...
Lice žene Kako sve ne nazivamo Hrvatsku domovinu? Jedan od naslova je i "Gospina Hrvatska". Mnoge su crkve njoj posvećene, prepuna svetišta osobito na b...
Ali… Snimio: Igor Brautović Riječi spajaju, povezuju, obogaćuju, grade mostove za ljubav, vjeru i prijateljstva. To svi pismeni znaju. Što je s vezn...
Zašto je Isus umro? Snimio: Igor Brautović Čudno pitanje na koje svatko od nas može dati odgovor. Mi ga vjernici, nadam se, znamo. Koliko se toga ispunilo od njego...