Između okorjelosti i ljubavi – razmišljanje uz 27. nedjelju kroz godinu (B)


Upit koji su Isusu postavili farizeji da ga iskušaju (Mk 10, 2-16) zvuči posve normalno i jednostavno, pogotovo kad se razmišlja polazeći iz neke životne prakse. Naime, premda su postavljali pitanje Isusu je li dopušteno mužu otpustiti ženu, oni su imali o tome svoj stav i svoja uvjerenja. Ujedno su se mogli pozvati i na Zakon koji im daje mogućnost otpustiti žene. Na neki način činjenice su vrlo snažan argument, kao što je to i danas. Dovoljno je samo spomenuti kako u praksi postoji mnogo neriješenih situacija, mnogo problema, nesklada i loših odnosa između muža i žene, pa da pred tim argumentom padne svaki otpor, te da se spontano dođe do zaključka kako je bolje da se dvoje ljudi i rastanu, nego da žive zajedno bez ljubavi, razumijevanja, povjerenja i zajedništva. Tako su i u ovoj situaciji farizeji razmišljali polazeći od tih praktičnih argumenata, jer tko bi normalan mogao i zahtijevati da dvoje ljudi živi zajedno pošto-poto, ako im čak Zakon dopušta da mogu dati otpusna pisma.

Ono što je bilo neprimjereno u njihovu upitu, kao i razmišljanjima mnogih ljudi našega doba, svakako je činjenica da dovede sugovornika pred završen čin ljudskih (ne)djela, umjesto da se trude suobličavati istini Božjoj, te prema njoj usklađivati vlastite stavove. Tako da umjesto da se potom bore protiv procesa zla koje se uvlači u život supružnika i razbija brakove, mnoga nastojanja se svedu na to kako ozakoniti postojeće stanje rastave. Ljudi nisu ni svjesni da na taj način ozakonjuju proces zla, umjesto da se čiste od njegovih natruha. Zato Isusov odgovor ne ide njihovom linijom, jer ne može ozakoniti zlo, nepravdu, narušavanje zajedništva i ugrožavanje ljubavi među supružnicima. On je radije za to da se obraćaju od vlastite okorjelosti, jer okorjelost ih i vodi prema razaranju braka. Te stoga nije rješenje ozakoniti stanje okorjelosti, već pobijediti okorjelost poučljivošću, pokajanjem, obraćenjem i pokorom. Isus ih zato poučava da tvrdokornost srca dovodi do zlih odnosa i zlog raspoloženja duše, a nije nastalo samo od sebe i iznenada, pa zato nema ni razloga da se prema njemu postave kao o stvarnosti koju treba ozakoniti.

Stoga, ako se pođe od krive pretpostavke, onda je teško, ako ne i nemoguće, dati ispravan odgovor na ovaj problem. U tom smislu nije im dopustio da se posluže logikom završenoga čina, te da ga tako stave leđima pred zid, već je on njih pozvao da se radije upitaju o smislu braka, kao i o smislu Mojsijevih dopuštenja o otpusnom pismu. Štoviše, ukazao im je da su previdjeli iskonski Božji plan o muškarcu i ženi, uslijed čega se imaju zapitati o njegovoj volji prije nego ljudima daju brzopleta rješenja. Svjestan da čovjek nije autor braka, već Bog, Isus ruši ljudske predrasude i ne želi da ljudske uvjetovanosti budu važnije od ispravnog odgovora i stava.

I danas je slična situacija, te slične predrasude dominiraju razgovorima o temi braka u naše vrijeme. Mnogi se postavljaju kao da je brak samo ljudski izum i tvorevina, koju onda ljudi i rastvore; kao da je ljudski savez koji onda imaju pravo i razvrći. No to nije tako, jer braku je začetnik i tvorac Bog, te ga on kao dar daje ljudima. Nadalje, taj dar je, kao i svi Božji darovi, neopoziv i nepovratan, budući da Bog sve što čini, čini ozbiljno, neopozivo, trajno. Ukoliko bi brak bio ljudsko djelo, onda je pitanje koje farizeji postavljaju Isusu upravljeno na krivu adresu, te time i suvišno. Jer zašto bi pismoznanci od njega tražili mišljenje ako je riječ samo o ljudskoj tvorevini. Postavljeno pitanje ima smisla samo ako je ono pitanje koje se tiče Boga i njegova nauka, a nije samo ljudsko pitanje. Svojim odgovorom Isus im daje jasno do znanje u čemu je nepravilnost njihova upita, to jest pokazuje da ne bi smjeli polaziti od gotove ljudske situacije, a traže odgovor od Boga. U ime toga čine krupan previd jer umjesto da oni sami proučavaju volju Božju, oni bi htjeli da Bog ozakoni njihovu koja je u konačnici zla volja, izobličena tvrdokornošću, umjesto da bude uobličena vjernošću Bogu i njegovoj istini i volji. Isus stoga spočitava kako farizejima tako i svima koji gaje mentalitet rastava, da polaze od krivih pretpostavki. Doista, ne bi smjeli raspravljati i suditi o Božjim stvarima na temelju zloporaba koje čine ljudi.

Time ostavlja neprolaznu poruku i nama danas, otkrivajući koliko je važno da supružnici koji ulaze u brak budu svjesni da brak nije njihova tvorevina, već Božje djelo za njih. Isto tako oni koji o njemu raspravljaju, ne mogu raspravljati na prikladan način niti pomoći ljudima svojim savjetom ako ne znaju što je volja i nakana Božja glede samih supružnika. Onaj tko ne pozna Božju istinu o braku, ne može niti pomoći onima koji zapadnu u bračne dileme i probleme. Stoga bismo se i danas trebali više truditi oko toga da otkrijemo kako je Bog stvorio ljude za zajedništvo, za ljubav i međusobno ispunjenje i razumijevanje, a ne za rastavljanje i ranjavanje. Bog ne može ozakoniti rastavljanje zato što on ne može ljudima ponuditi drukčiji projekt života nego što je on sam u sebi. A on je ljubav sama i potpuno zajedništvo. On ih ne može niti navoditi na kompromis koji bi žrtvovao sve što je vrijedno i smisleno među njima, jer on ne može biti kompromis. I kao što je on predanje ljubavi u sebi, tako i ljude koje stvara oblikuje za takav smisao i cilj života. A koliko to prihvaćaju, toliko prihvaćaju i svoj vječni život i spasenje koje od njega dolazi.