Job
Srednjoškolske godine proveo sam u Rijksscholengemeenschap Koning Willem II [Državnoj školskoj zajednici kralja Vilima II.] (u nekatoličkoj, ali javnoj školi; imao sam hrabre roditelje katolike, dakle). Doživio sam to kao ugodno razdoblje. Moj prijatelj Job imao je nesreću završiti u katoličkoj školi u kojoj su hipiji, otpuštene časne sestre i razriješeni svećenici predavali predmet Životno stajalište.[1] Učili su katoličku mladež da odbaci crkveno učenje o spolnosti, Marijinu djevičanstvu, Isusovu uskrsnuću i papinoj neprevarljivosti. Između prikazivanja videa novačenja za sandiniste, hvaljenja Che Guevare i odbacivanja pape Ivana Pavla II. kao oronula poljskoga vodoinstalatera, Jobu je rečeno da je stajalište Crkve o kontracepciji doista zločinačko u prenapučenom svijetu.
Ali Job je poseban mladić. Iako nije bio prakticirajući katolik, imao je zdrav razum. Job – tada 16-godišnjak – bio je suzdržan prema takvom tijeku događaja i napisao je pritužbu u kratkom pismu ravnatelju svoje škole. Ta je bilješka išla od ravnatelja do biskupa pa od biskupa do nuncija. I Joba su pozvali u ravnateljev ured. Tamo je sjedio. Sasvim sâm protiv ravnatelja, sva tri profesora Životnoga stajališta te župnika kojega je pozvala uprava škole, a koji je za tu prigodu čak odjenuo i ovratnik. Ravnatelj je složio svoje najpobožnije lice i rekao:
„Jobe, ako si tako nezadovoljan našim načinom poučavanja, ne bi li razmislio o prelasku u drugu školu? Robov si prijatelj. On ide u Vilima II. Njemu i njegovim roditeljima očito se tamo sviđa.“
Job je ljubazno pogledao ravnatelja i rekao:
„Ako ste toliko nezadovoljni sadržajem katoličke vjere, ne biste li razmislili o traženju drugoga posla?“
Zatim je nastala neugodna tišina. Od tada je Job moj junak.
Bio je to trenutak poput Ivane Orleanske. Šesnaestogodišnja Ivana Orleanska također se suočila sa značajnim protivljenjem svojih sukršćana samo zato što je govorila istinu. Ali pod vodstvom te nepismene pastirice Englezi su istjerani iz zemlje. Kada je bila prisiljena sama braniti svoja stajališta na bogoslovnom fakultetu Pariškoga sveučilišta protiv cijeloga voda profesora teologije, jednostavno je ostala pri katoličkim gledištima. Usput, i u današnje vrijeme primjećujem da tu i tamo dušobrižni radnici (sa službenim poslanjem biskupa) u župama iznose mišljenja koja su posve nespojiva s onim što Crkva od njih traži. Jadna djeca koja to moraju slušati. Nadam se da se negdje među njima nađe Job.
[1] Prevoditeljska napomena: Životno stajalište (eng. life stance, nizozemski levensbeschouwing) odnos je prema onome što tko smatra važnim; odnos koji netko ima s onim što prihvaća kao krajnju važnost, pretpostavke i teorija toga te obveze i praksa da se to riješi u životu; skupno uvjerenje koje postiže dovoljnu razinu uvjerljivosti, ozbiljnosti, povezanosti i važnosti i koje spaja narav života i svijeta s ćudoređem, vrjednotama i/ili načinom na koji oni koji se drže toga uvjerenja trebaju živjeti. Pojam su sredinom 1970-ih skovali humanisti koje su zanimala odgojno-obrazovna pitanja. Izraz je trebao biti zajednička oznaka koja obuhvaća i religije i alternative religiji, bez diskriminacije u korist bilo koje. Životno stajalište razlikuje se od svjetonazora ili sustava vjerovanja po tome što pojam životnoga stajališta ističe usredotočenost na ono što je od krajnje važnosti. Životno stajalište razlikuje se od eupraksofije po tome što potonja u pravilu podrazumijeva striktno nevjernički (neteistički) pogled, a životno stajalište može biti teističko ili neteističko, nadnaturalističko ili naturalističko.
