Učiteljstvo o osjećaju vjere
Sensus fidei je stručni teološki pojam u kojem se prva riječ sēnsus prevodi kao osjećaj, a zapravo znači instinkt, urođena težnja, predosjećaj, intuicija; u psihologiji osjetilo; u filozofiji smisao, osjetilna spoznaja; u tjelesnom i duševnom smislu: osjećanje, ćućenje (nasuprot umovanju i razumu); moć osjećanja, sjetilo, način mišljenja. Dakle, doslovce osjećaj vjere, sensus fidei zapravo je vjernička pamet, osjetilna spoznaja vjere, smisao za vjeru Božjega naroda. Evo kako ga opisuju isprave Učiteljstva od 1964. do 2013. godine.
1. Lumen gentium o osjećaju vjere (1964.)
Sveti sveopći drugi vatikanski sabor,[1] Dogmatska konstitucija [2] Lumen gentium o Crkvi (21. studenoga 1964.) [3]
12. Sveti Božji narod ima udjela i u Kristovoj proročkoj službi time što o Njemu širi živo svjedočanstvo osobito životom vjere i ljubavi te prinosi Bogu žrtvu hvale, plod usana koje ispovijedaju njegovo Ime (usp. Hebrejima 13, 15). Sveukupnost vjernikā, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. Prva Ivanova 2, 20 i 27), u vjerovanju se ne može prevariti, a to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad „od biskupa pa do zadnjih vjernih svjetovnjaka“[4] pokazuje sveopće suglasje u stvarima vjere i ćudoređa. Naime, tim osjećajem vjere, koji pobuđuje i podupire Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetoga Učiteljstva, kojemu se vjerno pokorava, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ (usp. Prva Solunjanima 2, 13), nepokolebljivo prianja uz „vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Judina 1, 3) te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u životu je punije primjenjuje.
35. Krist, veliki prorok koji je svjedočanstvom života i snagom riječi proglasio Otčevo Kraljevstvo, ispunja svoju proročku službu sve do punoga očitovanja slave ne samo po hijerarhiji – koja naučava u Njegovo ime i Njegovom vlašću – nego i po svjetovnjacima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi (usp. Djela apostolska 2, 17–18; Otkrivenje 19, 10) da snaga Evanđelja sjaji u svagdanjem, obiteljskom i društvenom životu. Oni se pokazuju kao djeca obećanja, ako – jaki u vjeri i nadi – otkupljuju sadašnji trenutak (usp. Efežanima 5, 16; Kološanima 4, 5), a u strpljivosti iščekuju buduću slavu (usp. Rimljanima 8, 25). Tu pak nadu neka ne kriju u nutrini duha, nego neka je neprekidnim obraćenjem i borbom „protiv upravljačā ovoga mračnoga svijeta, protiv duhova zloće“ (Efežanima 6, 12) izražavaju i u strukturama svjetovnoga života.
Izvornik: latinski, ujedno jedini službeni, na Saboru izglasani tekst.[5]
2. Mysterium Ecclesiæ o osjećaju vjere (1973.)
Sveti zbor za učenje vjere, Izjava Mysterium Ecclesiæ o katoličkoj nauci o Crkvi koju treba zaštiti od nekih zabluda današnjice (24. lipnja 1973.) [6]
2. O neprevarljivosti[7] sveopće Crkve
„Bog je ono, što je objavio za spasenje svih naroda, predobrostivo uredio da dovijeka ostane neiskvareno“.[8] Zato je Crkvi povjerio blago Božje riječi u čijem čuvanju, istraživanju i primjeni u život složno djeluju pastiri i sveti puk.[9]
Sam, dakle, Bog, na svaki način neprevarljiv, udostojao se svoj novi Narod, to jest Crkvu obdariti nekom udioništvenom neprevarljivošću koja je sadržana unutar granica vjere i ćudoređa i koja vrijedi kad cjelokupan taj narod nedvojbeno drži neko poglavlje učenja koje spada među te stvari. Ta neprevarljivost stalno ovisi o mudroj providnosti i pomazanju milošću Duha Svetoga koji Crkvu uvodi u svu istinu sveudilj do slavnoga pojavka njezina Gospodina.[10] O toj neprevarljivosti Božjega naroda Drugi vatikanski sabor izjavljuje: „Sveukupnost vjernikā, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. Prva Ivanova 2, 20 i 27), u vjerovanju se ne može prevariti, a to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad ‘od biskupa pa do zadnjih vjernih svjetovnjaka’ (Sv. Augustin, O predodređenju svetih, 14, 27) pokazuje sveopće suglasje u stvarima vjere i ćudoređa“.[11]
Duh Sveti pak prosvjetljuje Božji narod i svojom ga pomoću podupire jer je tijelo ujedinjeno hijerarhijskim zajedništvom. Drugi vatikanski sabor na to upućuje kad netom navedenim riječima dodaje: „tim osjećajem vjere, koji pobuđuje i podupire Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetoga Učiteljstva, kojemu se vjerno pokorava, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ (usp. Prva Solunjanima 2, 13), nepokolebljivo prianja uz ‘vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima’ (Judina 1, 3) te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u životu je punije primjenjuje“.[12]
Doista, Kristovi vjernici koji su na svoj način dionici Kristove proročke službe,[13] mnogostrano pridonose tomu da u Crkvi poraste razumijevanje vjere. „Raste naime – tako govori Drugi vatikanski sabor – opažanje predanih kako stvari tako i riječi: počevši od motrenja i proučavanja vjerujućih koji o tom promišljaju u svojem srcu (usp. Luka 2, 19 i 51), preko razumijevanja iz nutrine doživljenih duhovnih stvari do navještaja onih koji su s biskupskim nasljedstvom pouzdano primili i milosni dar istine“.[14] I prvosvećenik Pavao VI. upozorava da crkveni pastiri iznose svoje „svjedočanstvo“ koje „stoji i ukorijenjeno je u svetoj Predaji i u Svetom Pismu te se hrani životom svega Božjega naroda“.[15]
Ali samo tim pastirima, nasljednicima Petra i ostalih apostola, po božanskom ustanovi pripada poučavati vjernike vjerodostojno, to jest Kristovom vlašću, primljenom na različite načine. Vjernici se ne smiju zadovoljiti time da ih saslušaju kao stručnjake za katoličko učenje, nego uz njih, kad uče u Kristovo ime, moraju pristajati prianjanjem kakvo odgovara mjeri ugleda koji imaju i kojim kane nastupiti.[16] Stoga je Drugi vatikanski sabor, nastavljajući tragom Prvoga vatikanskoga sabora, učio da je Krist u Petru ustanovio „trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva vjere i zajedništva“,[17] a vrhovni svećenik Pavao VI. ustvrdio je: „Biskupsko je učiteljstvo onima koji vjeruju znak i put kojim će Božju riječ primati i upoznavati“.[18] Koliko god, dakle, sveto Učiteljstvo prima plodove iz vjerničkoga motrenja, života i iz istraživanja, njegova se uloga ne svodi na to da potvrdi njihovo već izraženo suglasje; dapače, tumačeći i izlažući pisanu ili predanu Božju riječ može pretjecati i tražiti to suglasje.[19] Napokon, da ne bi u jednom tijelu svoga Gospodina izgubio zajedništvo jedne vjere (usp. Efežanima 4, 4 i 5), sȃm Božji narod treba zahvat i pomoć Učiteljstva najvećma tada kad u njegovu krilu nastaju i traju neslaganja o nauci koju treba vjerovati ili držati.
Izvornik: latinski, ujedno jedini službeni tekst Izjave.[20]
3. Familiaris consortio o osjećaju vjere (1981.)
Apostolska pobudnica [21] Familiaris consortio Vrhovnoga Svećenika Pape Ivana Pavla II. biskupima, svećenicima i Kristovim vjernicima cijele Katoličke Crkve: o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. studenoga 1981.) [22]
5. Pravilna prosudba koju je Crkva donijela postaje smjernica koja se nudi da se spasi i ostvari sva istina i puno dostojanstvo ženidbe i obitelji.
Ta se prosudba zbiva osjećajem vjere,[23] što je dar koji Duh udjeljuje svim vjernicima.[24] Ona je, dakle, djelo čitave Crkve, prema raznolikosti mnogostrukih darova i karizmi koje, prema svačijoj zadaći i odgovornosti i u skladu s njima, zajedno djeluju da bi se Božja riječ bolje shvatila i ostvarila. Crkva, dakle, svoje evanđeosko prosuđivanje ne ostvaruje samo po pastirima koji poučavaju u Kristovo ime i njegovom vlašću, nego i po svjetovnjacima, koje Krist „čini svojim svjedocima i poučava ih osjećajem vjere i milošću riječi (usp. Djela apostolska 2, 17–18; Otkrivenje 19, 10) da bi krjepost Evanđelja svijetlila u svagdanjem, obiteljskom i društvenom životu“.[25] Dapače, zbog svojega posebnoga zvanja svjetovnjaci su obvezatni na izvrsnu zadaću, da u Kristovu svjetlu tumače povijest ovoga svijeta, jer su pozvani osvjetljavati i usmjeravati vremenitu stvarnost prema naumu Boga Stvoritelja i Otkupitelja.
Ipak, „nadnaravni osjećaj vjere“,[26] nije samo ili nužno pristanak vjernikā. Crkva, nasljedujući Krista, traži istinu koja se uvijek ne podudara s mišljenjem većine ljudi. Ona sluša savjest, a ne moć, i u ovoj stvari brani siromašne i prezrene. Crkva može visoko cijeniti sociološka i statistička istraživanja, ako su korisna u shvaćanju povijesnih i vremenskih sklopova u kojima se mora obavljati dušobrižno djelovanje i da bi bolje spoznala istinu; no, sama se takva istraživanja ne mogu odmah držati glasnicima osjećaja vjere.
Budući da je zadaća apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i da u nju sve dublje prodire, pastiri moraju promicati osjećaj vjere u svim vjernicima, znalački odvagivati i prosuđivati pravo svojstvo načinā kojima se on izražava i voditi vjernike k zrelijemu poimanju evanđeoske istine.[27]
Izvornik: latinski, ujedno jedini službeni tekst Pobudnice.[28]
4. Donum veritatis o osjećaju vjere (1990.)
Zbor za učenje vjere, Naputak Donum veritatis o crkvenom zvanju teologa (24. svibnja 1990.) [29]
35. […] Zbilja, mišljenja Kristovih vjernika ne mogu se jednostavno svesti na „osjećaj vjere“.[30] On je odlika sáme bogoslovne vjere koja se ne može prevariti jer je Božji dar što čini da svaki pojedini napóse prianja k istini. Nadalje, ta je vjera svakoga pojedinoga ujedno i vjera Crkve jer je Bog Crkvi povjerio čuvanje Riječi. Stoga ono što Crkva vjeruje, vjeruje i Kristov vjernik. I tako po svojoj naravi „osjećaj vjere“ nosi sa sobom prisan pristanak duha i privolu srca uz Crkvu, to jest ono „osjećati s Crkvom“.
Iako se, dakle, bogoslovna vjera kao takva ne može prevariti, ipak vjernik može iznutra podupirati pogrješna mišljenja[31] jer njegovo svekoliko razmišljanje ne proizlazi iz vjere.[32] Nisu sve misli koje se šire među Božjim narodom posve usklađene s vjerom, to više što lako mogu biti pod utjecanjem nekoga javnoga mnijenja koje usmjeravaju suvremena sredstva javnoga priopćavanja. Nije bez razloga Drugi vatikanski sabor istaknuo nužnu vezu između „osjećaja vjere“ i vođenja Božjega naroda koje se povjerava učiteljstvu pastira. To su dvije stvari koje se jedna od druge ne mogu odijeliti.[33]
Izvornik: latinski, ujedno jedini službeni tekst Naputka.[34]
5. Papa Franjo o osjećaju vjere (2013.)
Iz govora Svetoga Otca Franje članovima Međunarodnoga teološkoga povjerenstva (6. prosinca 2013.)
Po daru Duha Svetoga članovi Crkve posjeduju „osjećaj vjere“. Riječ je o jednoj vrsti „duhovnoga poticaja“[35] koji dopušta sentire cum Ecclesia [osjećati s Crkvom][36] i razaznavati ono što je u skladu s apostolskom vjerom i duhom Evanđelja. Zasigurno, sensus fidelium [osjećaj vjernikā][37] ne može se brkati sa sociološkom stvarnošću većinskoga mišljenja, to je jasno. To je nešto drugo.
Izvornik: talijanski.[38]
s latinskoga (1.-4.) i talijanskoga (5.) preveo Petar Marija Radelj
[1] U crkvenom su govoru domaća riječ sâbor (srpski je sábor) i međunarodnica kòncīl istoznačnice, potpuno zamjenjive. Neki su im htjeli razdvojiti značenje tako da koncil označava sveopće (ekumenske) skupove biskupa, a da sabor ostane naziv za takva krajevna okupljanja. No, concĭlĭum nema takvo značenje u pravu i u predaji ni na latinskom jeziku, nego: sazivanje, sastanak, sastajanje, skup, skupština sazvana vijećati, sabor, vrhovno vijeće. Osim toga, u latinskom kao bliskoznačnica za koncil postoji grecizam synŏdus (hrvatski sinóda, srpski sìnōd) koji se rabi za predstavničko zborovanje crkvenih dužnosnika. Tako i Zakonik kanonskoga prava iz 1983. razlikuje: 1. concilium oecumenicum (sveopći sabor, kanoni 337.–341.) i 2. concilium particulare (krajevni sabor, kanon 439.–446.), koji pak može biti 3. concilium plenarium (sabor na razini biskupske konferencije, kanoni 439., 441. i 443.) i 4. concilium provinciale (pokrajinski sabor, kanoni 439., 440., 442. i 443.); 5. synodus Episcoporum (biskupska sinoda, kanoni 342.–348.) i 6. synodus dioecesana (biskupijska sinoda, kanoni 460.–468.)
Riječ sabor mjesto posuđenice koncil ustaljena je u hrvatskoj tradiciji, dapače i u službenim bogoslužnim, naukovnim i pravnim izdanjima, primjerice: Katekism rimski po naredbi s. Sabora tridentinskoga, preveo Josip Matović, U Mlezieh 1775., str. I, IV, V, XI; Zakonik crkvenog prava, preveo Josip Pazman, Zagreb, 1919. i Zagreb–Rim, 2014.; kanoni 222.–229. (općeniti sabor) i 281.–292. (potpuni i pokrajinski sabori); Kodeks kanonskog prava, preveo Franjo Herman, Zagreb, 2007., kanoni 222.–229. (opći sabor) i 281.–292. (skupni i pokrajinski sabori); Obnovljeni obred Svete Sedmice, Vatikan, 1967., str. V; Božanski časoslov obnovljen prema odluci svetoga ekumenskog sabora II. vatikanskog, I, Zagreb, 1984., str. 3, 5, 7, 9 itd.; Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., str. 7, 9, 10, 15, 735–742 i brojevi 9, 10, 167, 192, 195, 884 i 891; Zakonik kanonā istočnih Crkava, Zagreb, 1996., kanoni 50.–54. (opći sabor); Opća uredba iz trećega tipskog izdanja Rimskoga misala, ur. Antun Škvorčević, Zagreb, 2004., br. 1, 2, 3, 6, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 36, 282, 386, 394 i 398; Katekizam Katoličke Crkve Kompendij, Split, 2006., str. 7, 9, 39 (br. 88), 56 (br. 185) i 123 (str. 446).
Riječ sabor kao prijevod za concilium i synodus imaju stari hrvatski rječoslovci (Mikalja, Vitezović, Bella, Voltiđi, Stulić, Šulek, Iveković, Akademijin) i pisci (Divković, Kavanjin, Bačić, Badrić, Banovac, Lastrić, Pavić, Budmani, Kačić, Kanižlić, Matović, Dalla Costa) (prevoditeljska napomena).
[2] Konstitucija je općeobvezujući spis najvišega stupnja u Crkvi koji donosi papa ili sabor; ima snagu zakona; njom se od srednjega vijeka određuje vjerska istina; proglašavaju katekizam, zakonik kanonskoga prava i tipska izdanja Svetoga Pisma, Misala i Časoslova; osnivaju biskupije; cjelovito uređuju pravni odnosi poput izbora pape, ustroja Rimske kurije i Gradskoga vikarijata, postupka proglašenja blaženim i svetim. djelovanja katoličkih sveučilišta ili vojnih biskupija. Kad je donosi papa, zove se apostolska konstitucija. Nosi ime po prvim riječima svojega teksta na latinskom jeziku. Taj naslov ne treba prevoditi na hrvatski; on je univerzalni naslov spisa; te dvije ili tri riječi naziva, za razliku od naslova knjiga ili građanskih zakona, ne opisuju sadržaj ni djelokrug konstitucije (prevoditeljska napomena).
[3] Latinski izvornik u: Acta Apostolicae Sedis, 57 (1965.), str. 16 i 40. Kraće se navodi kao: Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, pa broj točke, ili samo: Lumen gentium, br. X (prevoditeljska napomena).
[4] Sv. Augustin, De praedestinatione sanctorum [O predodređenju svetih], 14, 27: Patrologia latina 44, stupac 980.
[5] Sacrosanctum Concilium Œcumenicum Vaticanum II, Constitutio dogmatica Lumen genium de Ecclesia – die XXI mensis Novembris anno MCMLXIV /Acta Apostolicæ Sedis, LVII (1965.), pp. 16 et 40/.
12. Populus Dei sanctus de munere quoque prophetico Christi participat, vivum Eius testimonium maxime per vitam fidei ac caritatis diffundendo, et Deo hostiam laudis offerendo, fructum labiorum confitentium nomini Eius (cfr. Hebr. 13, 15). Universitas fidelium, qui unctionem habent a Sancto (cfr. 1 Io. 2, 20 et 27), in credendo falli nequit, atque hanc suam peculiarem proprietatem mediante supernaturali sensu fidei totius populi manifestat, cum „ab Episcopis usque ad extremos laicos fideles” (S. Augustinus, De prædestinatione sanctorum, 14, 27: Patrologia latina 44, col. 980) universalem suum consensum de rebus fidei et morum exhibet. Illo enim sensu fidei, qui a Spiritu veritatis excitatur et sustentatur, Populus Dei sub ductu sacri magisterii, cui fideliter obsequens, iam non verbum hominum, sed vere accipit verbum Dei (cfr. 1 Thess. 2, 13), „semel traditæ sanctis fidei“ (Iud. 1, 3), indefectibiliter adhæret, recto iudicio in eam profundius penetrat eamque in vita plenius applicat.
35. Christus, Propheta magnus, qui et testimonio vitæ et verbi virtute Regnum proclamavit Patris, usque ad plenam manifestationem gloriæ suum munus propheticum adimplet, non solum per Hierarchiam, quæ nomine et potestate Eius docet, sed etiam per laicos, quos ideo et testes constituit et sensu fidei et gratia verbi instruit (cfr. Act. 2, 17–18; Apoc. 19, 10), ut virtus Evangelii in vita quotidiana, familiari et sociali eluceat. Ipsi se præbent ut filios repromissionis, si fortes in fide et spe præsens momentum redimunt (cfr. Eph. 5, 16; Col. 4, 5) et futuram gloriam per patientiam exspectant (cfr. Rom. 8, 25). Hanc autem spem non in animi interioritate abscondant sed conversione continua et colluctatione „adversus mundi rectores tenebrarum harum, contra spiritualia nequitiæ“ (Eph. 6, 12) etiam per vitæ sæcularis structuras exprimant.
[6] Latinski izvornik u: Acta Apostolicæ Sedis, 65 (1973.), str. 398–400 (prevoditeljska napomena). Isprava je objavljena kao: Otajstvo Crkve, u nizu Dokumenti Kršćanske sadašnjosti, 41, Zagreb 1973.; O Crkvi, u: Šeper građa za životopis 2, prir. Đuro Pukec i Vladimir Stanković, Zagreb, 1983., str. 216-239; i u: Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 4530-4533 (prevoditeljska napomena).
[7] Fallō, fallere, fefelli, falsum je učiniti da što padne, poklizne (obećanje, obveza, prisega), varati, prevariti, obmanuti, iznevjeriti, povrijediti, prestupiti, pogaziti (vjeru), poremetiti. Od toga je glagola uzet pasivni infinitiv fallī (biti prevaren), dodan mu je predmetak za negaciju in- i dometak -bilis za mogućnost, sposobnost, prikladnost, pa se dobio pridjev in-falli-bilis: onaj koji ne može prevariti. Tako je infallibilis neprevarljiv, nepodložan prijevari; izraz je primjenjiv na području znanja, želje ili težnje, i nipošto nije sličnoznačnica s impeccabilis. Infallibilitas je neprevarljivost u znanju, želji ili težnji za čim. Prema dogmatskoj konstituciji Prvoga vatikanskoga sabora Pastor aeternus od 18. srpnja 1870., Rimski je prvosvećenik neprevarljiv (doslovce tako, a ne nepogrješiv, ni nezabludiv) kad obavljajući službu pastira i učitelja svih kršćana vrhovnim apostolskim ugledom određuje učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva (Denzinger- Hünermann, br. 3074).
„Neprevarljivost ne jamči da je papinska definicija razborita, mudra ili dobro pogođena u vremenu. Ona ne jamči da su razlozi koji se navode u prilog definicije uvjerljivi pa čak ni točni. Odlika neprevarljivosti jamči samo da je ono što je određeno – istina. Katolička nauka smatra da se papina neprevarljivost događa po Božjoj pomoći, a ne po nadahnuću. To znači da do papine neprevarljivosti ne dolazi zato jer on prima neku vrstu nadnaravnoga prosvjetljenja ili ima viđenja ili neke osobne darove za uvid ili zor koji nisu dani drugima. Papina neprevarljivost zbiva se kroz Božju providnost nad Crkvom, što znači da papa mora poduzeti sva ljudski raspoloživa sredstva da otkrije istinu i dužan je odvagnuti razboritost posezanja za definicijom“ (John Quinn, The Reform of the Papacy: The Costly Call to Christian Unity, Ut Unum Sint: Studies on Papal Primacy, New York: Crossroad, 1999., str. 49-51).
Error je zabluda, neispravno mišljenje o čemu, tumaranje, lutanje, promašaj, pogrješka, skretanje s pravoga puta, odstup od mudrosti, običaja ili točnosti; erroneus je pogrješan, a inerrans koji ne tumara. Inerrabilis je nezabludiv; i latinski i hrvatski pridjev sličnoznačnice su za infallibilis (neprevarljiv) koji ima nešto šire značenje od izbjegavanja zablude. Inerrabilitas je nezabludivost.
Za Papu, kad proglašava nešto istinom vjere, primjerenije je reći da je neprevarljiv, a za sadržaj onoga što je proglasio da to, kao ni Sveto Pismo, u sebi ne može sadržavati zabludu, da je nezabludivo: „Knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude (sine errore) naučavaju istinu koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetome Pismu“ (Dei verbum, br. 11).
U pravnoj i teološkoj znanosti vrijedi načelo koje je uobličio papa Inocent III. (1198.–1216.): „Odobrava se pogrješku/zabludu kojoj se ne opire, i zatire se istinu koju se ne brani“ (Decretum Gratiani, distinctio 83, caput 3, error: „Error cui non resistitur, approbatur, et veritas quae non defenditur, opprimitur“) (prevoditeljska napomena).
[8] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei verbum o božanskoj objavi (18. studenoga 1965.), br. 7.
[9] Usp. Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei verbum o božanskoj objavi, br. 10.
[10] Usp. Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei verbum o božanskoj objavi, br. 8.
[11] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi (21. studenoga 1964.), br. 12.
[12] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi, br. 12.
[13] Usp. Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi, br. 35.
[14] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei verbum o božanskoj objavi, br. 8.
[15] Pavao VI., Apostolska pobudnica Quinque iam anni (8. prosinca 1970.), AAS, 63 (1971.), str. 99 [Vjesnik Đakovačke biskupije, 24 (1971.) 2, str. 23–26; Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, 58 (1971.) 4, 53a–58].
[16] Usp. Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi, br. 25.
[17] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi, br. 18. Usp. Prvi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Pastor aeternus, Proslov; Conciliorum Oecumenicorum Decreta, izdanje Istituto per le Scienze Religiose di Bologna, Herder, 1973., str. 812 (Denzinger- Schönmetzer, br. 3051).
[18] Pavao VI., Apostolska pobudnica Quinque iam anni, AAS, 63 (1971.), str. 100 [Vjesnik Đakovačke biskupije, 24 (1971.) 2, str. 24].
[19] Usp. Prvi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Pastor aeternus (18. srpnja 1870.), 4. poglavlje; Conciliorum Oecumenicorum Decreta, 3, str. 815 i dalje (Denzinger- Schönmetzer, br. 3069 i 3074). Usp. i Dekret Svetoga oficija, Lamentabili, br. 6, Acta Sanctae Sedis, 40 (1907.), str. 471 (Denzinger- Schönmetzer, br. 3406).
[20] Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei, Mysterium Ecclesiæ. Declaratio circa catholicam doctrinam de Ecclesia contra nonnullos errores hodiernos tuendam – die XXIV mensis iunii a. D. MCMLXXIII /Acta Apostolicæ Sedis, 65 (1973.), str. 398–408/.
2. De infallibilitate Ecclesiæ Universæ
„Quæ Deus ad salutem cunctarum gentium revelaverat, eadem benignissime disposuit ut in ævum integre permanerent“. Quapropter Ecclesiæ commisit thesaurum verbi Dei, in quo servando, scrutando atque vitæ applicando Pastores et plebs sancta conspirant.
Ipse igitur omnimode infallibilis Deus Populum suum novum, qui est Ecclesia, dignatus est participata quadam infallibilitate donare, quæ intra limites continetur rerum fidei et morum, quæque valet cum universus ille populus aliquod caput doctrinæ, ad eas res pertinens, indubitanter tenet; quæ demum iugiter pendet e sapienti providentia et unctione gratiæ Sancti Spiritus, qui Ecclesiam usque ad gloriosum Domini eius adventum, in omnem inducit veritatem. De hac Populi Dei infallibilitate Concilium Vaticanum II declarat: „Universitas fidelium, qui unctionem habent a Sancto Spiritu (cfr. 1 Io. 2, 20 et 27), in credendo falli nequit, atque hanc suam peculiarem proprietatem mediante supernaturali sensu fidei totius populi manifestat, cum ‘ab Episcopis usque ad extremos laicos fideles’ (S. Augustini, De Præd. Sanct., 14, 27) universalem suum consensum de rebus fidei et morum exhibet“.
Sanctus autem Spiritus Populum Dei illuminat et auxilio suo iuvat, prout est corpus hierarchica communione unitum. Quod Concilium Vaticanum II indicat addendo verbis suis modo allatis: „Illo enim sensu fidei, qui a Spiritu veritatis excitatur et sustentatur, Populus Dei sub ductu Sacri Magisterii cui fideliter obsequens, iam non verbum hominum, sed vere accipit verbum Dei (cfr. I Thess. 2, 13), ‘semel traditæ Sanctis fidei’ (Iud. 3) indefectibiliter adhæret, recto iudicio in eam profundius penetrat eamque in vita plenius applicat“.
Profecto christifideles, muneris prophetici Christi suo modo participes, multifarie ad id operam conferunt, ut intellegentia fidei in Ecclesia incrementum capiat. „Crescit enim — ita ait Concilium Vaticanum II – tam rerum quam verborum traditorum perceptio, tum ex contemplatione et studio credentium, qui ea conferunt in corde suo (cfr. Luc. 2, 19 et 51), tum ex intima rerum spiritualium quam experiuntur intellegentia, tum ex præconio eorum qui cum episcopatus successione charisma veritatis certum acceperunt“. Ac Summus Pontifex Paulus VI animadvertit Ecclesiæ Pastores suum „testimonium“ proferre „positum et infixum in sancta Traditione sacrisque Bibliis atque totius Populi Dei vita alitum“.
Sed ad solos hos Pastores, Petri ceterorumque Apostolorum successores, ex divina institutione pertinet authentice, id est auctoritate Christi diversis modis participata, docere fideles; quibus satis habere non licet eos audire velut doctrinæ catholicæ peritos, sed qui iis nomine Christi docentibus obsequi debent adhæsione congrua mensuræ auctoritatis, qua pollent et qua uti intendunt. Ideo Concilium Vaticanum II, vestigia Concilii Vaticani I persequens, docuit Christum in Petro instituisse „perpetuum ac visibile unitatis fidei et communionis principium et fundamentum“: ac Summus Pontifex Paulus VI asseruit: „Magisterium Episcoporum credentibus signum est ac via qua verbum Dei recipiant atque agnoscant“. Quantumvis igitur Sacrum Magisterium ex contemplatione, vita et investigatione fidelium fructus percipiat, eius munus non reducitur ad sanciendum eorum iam expressum consensum; quin potius, in verbo Dei scripto vel tradito interpretando et explicando, illum consensum etiam prævenire et requirere potest. Ipse demum Populus Dei, ne, in uno corpore Domini sui, unius fidei communionem deperdat (cfr. Eph. 4,4 et 5), interventu et auxilio Magisterii tum maxime indiget, cum in eius sinu circa doctrinam credendam aut tenendam dissensiones oriuntur et manant.
[21] Pobudnica (latinski ădhortātĭo, hrabrenje, sokoljenje, poticanje na što; ohrabrenje, poticaj; engleski i francuski exhortation) papino je pismo vjernicima kojim potiče vjersku djelatnost, pomaže riječima u svladavanju teškoća, hrabri, skreće pozornost na kakvu opasnost ili lošu posljedicu; spis nižega stupnja od okružnice. Od Pavla VI. pape objavljuju pobudnice i kao završni spis pojedine biskupske sinode (pa se one zovu apostolska poslijesinodna pobudnica). Nosi ime po prvim riječima na izvornom jeziku (prevoditeljska napomena).
[22] Ovdje ponovo prevedeno s latinskoga izvornika iz Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 85–86. Pobudnica je objavljena na hrvatskom kao: Papa Ivan Pavao II, Obiteljska zajednica : Familiaris consortio (Dokumenti, 64), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 11981., 21997., 32009., 140 str. (prevoditeljska napomena).
[23] Usp. Sveopći drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 12.
[24] Usp. Prva Ivanova 2, 20.
[25] Sveopći drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 35.
[26] Usp. Sveopći drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 12; Sveti zbor za učenje vjere, Izjava Mysterium Ecclesiae (24. lipnja 1973.), br. 2: Acta Apostolicae Sedis, 65 (1973.), str. 398–400.
[27] Usp. Sveopći drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi, 12; Dogmatska konstitucija o božanskoj Objavi Dei Verbum (18. studenoga 1965.), br. 10.
[28] Ioannis Pauli PP. II Summi Pontificis Adhortatio apostolica Familiaris consortio ad episcopos, sacerdotes et Christifideles totius Ecclesiæ Catholicæ: de familiæ christianæ muneribus in mundo huius temporis – die XXII mensis Novembris anno MCMLXXXI / Acta Apostolicæ Sedis, LXXIV (1982.), pp. 85–86/.
5. Hoc rectum iudicium ab Ecclesia factum evadit directio, quæ proponitur, ad servandam et efficiendam totam veritatem ac plenam dignitatem matrimonii et familiæ.
Idem iudicium fit sensu fidei (cfr. Conc. Œc. Vat. II, Const. dogm. Lumen gentium de Ecclesia, 12), qui est donum a Spiritu omnibus fidelibus impertitum (Cfr. 1 Io. 2, 20), estque igitur opus totius Ecclesiæ secundum varietatem multiplicium donorum et charismatum, quæ, una cum cuiusque munere et officio et secundum ea, ad altiorem intellectum et effectionem verbi Dei cooperantur. Ecclesia ergo proprium iudicium evangelicum non solum per Pastores facit, qui nomine et potestate Christi docent, sed etiam per laicos: „quos (Christus) ideo et testes constituit et sensu fidei et gratia verbi instruit (cfr. Act. 2, 17–18; Apoc. 19, 10), ut virtus Evangelii in vita quotidiana, familiari et sociali eluceat“ (Conc. Œc. Vat. II, Const. dogm. Lumen gentium de Ecclesia, 35). Quin etiam laici propter peculiarem suam vocationem singulari obstringuntur munere interpretandi, luce Christi affulgente, huius mundi historiam, quatenus vocantur ad illuminanda et ordinanda secundum consilium Dei Creatoris et Redemptoris ea quæ sunt temporalia
Verumtamen „supernaturalis sensus fidei“ (cfr. Conc. Œc. Vat. II, Const. dogm. Lumen gentium de Ecclesia, 12; Sacra Congregatio pro Docrina Fidei, Declaratio Mysterium Ecclesiæ, 2: AAS, 65 (1973.), pp. 398–400) non solum nec necessario in consensione fidelium est positus. Ecclesia enim Christum sequendo veritatem exquirit, quæ non semper cum opinione maioris hominum congruit partis. Ea conscientiæ præbet aures, non potestatibus, et hac in re pauperes et despectos defendit. Ecclesia potest quidem magni æstimare investigationes sociologicas et rationalis doctrinæ proprias, si utiles sunt ad perspiciendas historicas rerum temporumque condiciones, in quibus actio pastoralis debet impleri, et ut veritatem melius cognoscat; tales vero investigationes solæ non haberi possunt ilico significationes sensus fidei nuntiæ.
Quoniam munus est ministerii apostolici curare ut Ecclesia in veritate Christi persistat et ut in eam usque altius penetret, Pastores sensum fidei in cunctis fidelibus debent promovere, cum auctoritate expendere et iudicare germanam indolem modorum, quibus ille exprimitur, credentes ad maturiorem usque intellectum veritatis evangelicæ adducere (cfr. Conc. Œc. Vat. II, Const. dogm. Lumen gentium de Ecclesia, 12; Const. dogm. Dei Verbum de Divina Revelatione, 10).
[29] Ovdje ponovo prevedeno s latinskoga izvornika iz Acta Apostolicae Sedis, 82 (1990.), str. 1565. Prema poljskom prijevodu, to je „naputak o zvanju teologa u Crkvi“. Naputak je objavljen na hrvatskom kao: Zbor za nauk vjere, Donum veritatis : Dar istine : smjernica o crkvenom pozivu teologa, Split: Crkva u svijetu, 1997., 60 str., a na str. 2 stoji da je preveden s francuskoga prijevoda (prevoditeljska napomena).
[30] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (22. studenoga 1981.), br. 5: Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), str. 85–86.
[31] Ostali mogući prijevodi za erratae opiniones su: zabludjela, zastranjena, lutajuća, tumarajuća, krivudava, zalutala mnijenja (prevoditeljska napomena).
[32] Neka se pogleda izričaj Tridentskoga sabora, Šesta sjednica (13. siječnja 1547.), Dekret o opravdanju, deveto poglavlje: vjera „kojoj neistina ne može biti podstavljena/podmetnuta“ (Heinrich Denzinger – Adolf Schönmetzer, Enchiridion symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, br. 1534; [Denzinger–Hünermann, Zbirka sažetaka, Đakovo, 2002., br. 1534, str. 335: „Nitko ne može znati da je postigao Božju milost sa sigurnošću vjere koja se nikako ne može prevariti.“]). Usp. sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II–II, 1. pitanje, 3. članak, Odgovor na 3. razlog: „Moguće je, doista, da se čovjek vjernik na temelju ljudskoga nagađanja u nečemu prevari. Ali da se prevari na temelju vjere, to je nemoguće“ [Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb: Globus, 2005., str. 710].
[33] Ovdje ponovo prevedeno s latinskoga izvornika iz Acta Apostolicae Sedis, 82 (1990.), str. 1565. Prema poljskom prijevodu, to je „naputak o zvanju teologa u Crkvi“. Naputak je objavljen na hrvatskom kao: Zbor za nauk vjere, Donum veritatis : Dar istine : smjernica o crkvenom pozivu teologa, Split: Crkva u svijetu, 1997., 60 str., a na str. 2 stoji da je preveden s francuskoga prijevoda (prevoditeljska napomena).
[34] Congregatio pro Doctrina Fidei, Instructio Donum veritatis de Ecclesiali theologi vocatione, die 24 Maii 1990 /Acta Apostolicæ Sedis, 82 (1990.), p. 1565/.
35. […] Revera opiniones christifidelium ad „sensum fidei“ simpliciter redigi non possunt.31 Hic est proprietas ipsius fidei theologalis quæ, cum sit Dei donum quod efficit ut veritati unusquisque singillatim adhæreat, falli nequit. Porro hæc fides uniuscuiusque, simul etiam Ecclesiæ fides est, quandoquidem Deus Ecclesiæ concredidit custodiam Verbi, proindeque quod Ecclesia credit, credit et christifidelis. Itaque natura sua „sensus fidei“ infert secum intimum spiritus cordisque consensum cum Ecclesia, id est illud „sentire cum Ecclesia“.
Si ergo theologalis fides qua talis falli non potest, nihilominus fidelis fovere intus erratas opiniones potest, quoniam non universæ eius cogitationes ex fide progrediuntur (Inspiciatur formula Concilii Tridentini, sessio VI, cap. 9: fides „cui non potest subesse falsum“ (Heinrich Denzinger – Adolf Schönmetzer, Enchiridion symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, n. 1534); cfr. S. Thomas Aquinas, Summa theologiæ, II–II, q. 1, a. 3, ad 3: „Possibile est enim hominem fidelem ex coniectura humana falsum aliquid æstimare. Sed quod ex fide falsum æstimet, hocest impossibile“). Cogitata non omnia, quæ intra Dei Populum circumferuntur, cum fide ipsa concinunt, eoque magis quod facile subire possunt impulsum alicuius publicæ opinionis, quæ recentioribus communicationis instrumentis pervehitur. Non sine causa Concilium Vaticanum II necessariam coniunctionem in luce ponit inter „sensum fidei“ et regimen Populi Dei, quod magisterio Pastorum concreditur: nam duæ res sunt, quarum altera ab altera separari non potest (cfr. Constitutio dogmatica Lumen gentium, 12).
[35] Ostali mogući izrazi su: duhovno poticanje, duhovno nukanje, duhovno podbadanje, duhovni nagon ili duhovni instinkt (prevoditeljska napomena).
[36] Sentire znači spoznati sjetilima; zamjećivati. No, sam izraz sentire cum Ecclesia na hrvatskom najbolje izražava riječ crkvenost, stanje onoga koji je odan Crkvi (prevoditeljska napomena).
[37] To je vid osjećaja vjere, punim nazivom sensus fidei fidelium (osjećaj vjere od strane vjernikā kao ukupnosti onih koji vjeruju; izričaj kojim se označuje cjelokupna svijest vjerničke zajednice što se očituje prešutno ili izričito u prihvaćanju vjerskih istina), za razliku od sensus fidei fidelis (osjećaj vjere od strane pojedinoga vjernika). Međunarodno teološko povjerenstvo objavilo je 10. lipnja 2014. dokument Osjećaj vjere u životu Crkve koji je dostupan na više jezika: engleski, francuski, kastilski, nizozemski, njemački, portugalski, ruski, talijanski (prevoditeljska napomena).
[38] Discorso del Santo Padre Francesco ai membri della Commissione Teologica Internazionale (6 dicembre 2013): „… Per il dono dello Spirito Santo, i membri della Chiesa possiedono il ‘senso della fede’. Si tratta di una sorta di ‘istinto spirituale’, che permette di sentire cum Ecclesia e di discernere ciò che è conforme alla fede apostolica e allo spirito del Vangelo. Certo, il sensus fidelium non si può confondere con la realtà sociologica di un’opinione maggioritaria, quello è chiaro. È un’altra cosa. …“
