Još uvijek imamo žrtvovanje djece
Dok god živimo kao pogani, djeca će biti u opasnosti.
Nedavno je srednjoškolska nastavnica povijesti iz Littletona u Coloradu u SAD-u postala vrlo popularna hvaleći način na koji su Inke, njezino omiljeno carstvo, žrtvovale djecu. Također je ukorila „bjelački odgoj i obrazovanje“ jer je pogrješno poučavao naraštaje zapadnjaka da je ta praksa loša. Ne izmišljam ovo.
Nakon što je ustvrdila da je ljudsko žrtvovanje bilo uobičajeno u većini drevnih uljudaba, nastavnica je pojasnila da je inkanska inačica nudila žrtve iz više klase jer su bili bliži bogovima. Također, Inke su drogirali djecu prije nego što bi ih ostavili da umru od izloženosti na vrhu planine. Prigovori na tu kulturnu praksu, nastavila je, poglavito su posljedica bjelačkoga gledanja koja se usredotočuje na loše vidove velikih uljudaba, a zanemaruje njihova divna postignuća.
Obrana žrtvovanja djece krajnji je izraz kulturnoga relativizma. Prema tom gledištu sve su kulture jednako valjane, osim bjelačkih kultura koje osuđuju druge. Nema razlike između kulturâ koje vole bližnje i kulturâ koje jedu svoje bližnje.
Naravno, inovativna obrana Inka ove nastavnice propušta nekoliko važnih točaka. Prvo, žrtvovana su djeca već u dobi od četiri godine. Čak i da mogu pristati u toj dobi, čini li to stanje manje strašnim? Ali naravno, ne mogu. Nastavnica propušta spomenuti dokaze o djetetu u dobi od 4–5 godina koje su vezali prije nego što su ga živa zakopali. Najjednostavnije objašnjenje za omamljivanje mladih žrtava jest smanjivanje njihova otpora… a ne ljubaznost.
A što se ljubaznosti tiče, postoji li ikakav scenarij u kojem bi se drogiranje djeteta i ostavljanje da umre moglo smatrati ljubaznim, čak i ako je to bila svrha? Jednako su nezgodne za ovu priču nalazi obrednih žrtava Inka koje su umrle od davljenja, gušenja i uboda nožem u leđa.
Najvažniji poticaj za tu inkansku praksu jest taj što se smatralo čašću da dijete bude odabrano za žrtvu. Stoga su roditelji često „dragovoljno“ prijavljivali djecu kako bi stekli carevu naklonost. Djecu se prinosili kada bi inkaški car umro, pri rođenju nasljednika, u kriznim vremenima kako bi privukli bogove na svoju stranu i za druge obredne prigode.
Drugi vid toga ponašanja, koji je nastavnica zanemarila, jest što se promijenilo? Zašto se ta vrsta žrtvovanja djece danas posvuda smatra odvratnom. Odgovor je: kršćanstvo.
Vjerujući da je svako ljudsko biće stvoreno na sliku Božju, kršćani su od najranijih stoljeća zagovarali naravno dostojanstvo rubnih u društvu, osobito žena, robova i djece. Kršćani u Rimu protivili su se praksi čedomorstva, spašavali su neželjenu dojenčad koju su ostavljali da umre i odgajali su ih kao punopravne članove kršćanske zajednice. Također su se protivili pobačaju.
Tako je obrana djece postala obilježje kršćanskoga svjedočanstva kroz cijelu povijest. Primjerice, u devetnaestom stoljeću misionarka Mary Slessor bila je poznata po spašavanju blizanaca koje se ostavljalo da umru. Plemenski narod Nigerije vjerovao je da je jedan blizanac uvijek dijete zloduha. Njezini su postupci okončali to smrtonosno postupanje.
Da budemo jasni, žrtvovanje djece i dalje je jedna od najdosljednijih značajki ovoga paloga svijeta. Danas su pobačena djeca žrtve naših pogrješnih ideja o spolnosti i smislu života. Većina zametaka nastalih tijekom postupka izvantjelesne oplodnje smatra se „viškom“ i ostavlja se da umre u zamrzivačima ili medicinskim pokusima. Djeca se uče da budu zbunjena oko toga tko su i tako postaju pokusi medicinska obesplođivanja[1] i kirurškoga sakaćenja, to jest žrtve najnovije religijske histerije odraslih. Kršćani koji se danas protive tim praksama u dobrom su društvu u sklopu crkvene povijesti.
Kako se zapadni svijet odvaja od svojih kršćanskih temelja, trebali bismo očekivati da će djeca sve više obezvrijeđivati i da će im se uditi na više načina. Dosljedna značajka poganskih društava jest da su djeca u opasnosti. Isto bismo trebali očekivati i kada se društvo ponovo opoganjuje.
S druge strane, dosljedna značajka kršćana u poganskom društvu jest da su radili na zaštiti i obrani djece. To ostaje poziv i Crkve današnjice.
John Stonestreet i Glenn Sunshine
[1] Prevoditeljska napomena: Obesplođivanje (grčki steírōsis, latinski sterilisatio, njemački Unfruchtbarmachung) su kirurški i drugi postupci (orhidektomija, vazektomija, podvezivanje ili rezanje jajovoda, rendgenska kastracija) kojim se osobu trajno onesposobljava za začeće i rađanje; sterilizacija; može biti dopušteno ako je potrebno radi spašavanja života i zdravlja (načelo cijelosti), ali ako se provodi da se spriječi rađanje djece ili radi „promjene spola“ onda je taj čin iznutra zao zbog nedostatka prava onoga koji to čini, zabranjen po naravnom zakonu (Denzinger 3760).
