Kobne rešetke

Život sada postoji kao bol, strah, i u tome je cijela obmana.
F. M Dostojevski, Bjesovi

Kad je kod nas zima, u Čileu je ljeto. Pridošlicama je neobično dočekati Božić početkom ljeta kad ljudi bježe na plaže da se rashlade i odmore. Jedan sam takav Božić i Novu godinu proveo u Valparaísu, najvećoj čileanskoj luci na Pacifiku, u starom samostanu sa sobama okrenutim prema moru, pred kojima su galerije zatvorene staklom da ih brane od prejaka sunca, vjetra ili kiše. Divan je odatle pogled na more, napose u noći Stare godine, kad prekooceanski brodovi izlaze na pučinu, osvijetljeni i nakićeni zastavicama, da pozdrave Novu godinu dugotrajnim zvižducima sirena, uz vatromet i pucnjavu topova s brežuljaka. Ali to je tek jedan prolazni ugođaj, a život teče dalje ne razlikujući staru godinu od nove. Kradljivci znaju iskoristiti tu noć i provaliti u kuće dok su ljudi na obali zaneseni ugodnim noćnim prizorom. Svi smo bili u samostanu, a ipak su lopovi uspjeli svinuti rešetke crkvenih prozora. Pokrali su što se pokrasti moglo; oltare su ogoljeli kao da je Veliki petak. Mirnoćom koja im je prirođena, čileanski redovnici prihvatiše tu činjenicu kao nešto neizbježivo, kao što je u njihovoj zemlji neizbježiv potres ili tuča. Policija je stigla kasno i nije ni mogla učiniti drugo osim da uzme otiske prstiju i popiše nestale predmete.

Život se nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Lađe, čileanskih i inozemnih poduzeća, ulazile su i izlazile iz stare luke koja uvijek vrvi mornarima, prodavačima i kupcima. Uostalom, takav je život svih velikih luka. Ako otvorite telefonski imenik, naći ćete na stotine imena naših sunarodnjaka, napose s otoka Brača, koji su odabrali ovu luku da u njoj rade, stvore obitelj i umru. Bilo je među njima veoma bogatih i uglednih ljudi.

U starom samostanu živjela su onda dva časna starca svećenika s nekoliko mlađih redovnika koji su vodili besplatnu osnovnu školu. Škola je imala prostorije u središnjem dijelu samostana. To je davalo život ovim starim zidinama. Sada, u ljetu, bilo je sve pusto i mrtvo. Boravio je tu i jedan brat pomoćnik, koji se brinuo za crkvu i blagovaonicu. Kad sam stigao u Valparaíso, on je bio na odmoru kod rodbine negdje na Jugu, a zamijenio ga je jedan brat suradnik iz Santiaga, fray Eliodoro.

Njega je najviše potresla provala u crkvu; bio je ionako „slab na živcima“ kako se to obično kaže. Nikako da se smiri kao da je on odgovoran za provalu. Kazali su mi da je dugo vremena pod nadzorom psihijatra. Poslali su ga u Valparaíso da se malko oporavi, ali ga je provala toliko uznemirila da nije imao volje ni za što: jeo je veoma malo, a po noći se šetao po klaustru tobože da bi očuvao samostan i crkvu od provalnika. Jednoga sam ga jutra pozvao da pođe sa mnom na plažu. Računao sam da će mu kupanje i morski zrak vratiti tek. Predložio sam mu da poslije kupanja potražimo restoran gdje se mogu dobiti svježe školjke. Pristao je.

Silazili smo niz strmu ulicu do male ravnine pred samostanskom ogradom.

– Prozor je visok. Kako se lopov mogao spustiti u crkvu? – zapitao me. – Vjerojatno je privezao konop o rešetke i spustio se. Zamislite, da mu je konop bio prekratak, bio bi se ubio.
– Možda i ne bi kao što se nije to dogodilo ni svetom Ivanu od Križa kad je bježao iz samostanskoga zatvora u Toledu – odgovorih.
– Da, ali on je bio svetac, a ne lopov kao ovi naši koji badava jedu sirotinjski kruh. Zastao je, a onda naglo izustio: – Baš kao i ja.
– Pa ti radiš u vrtu, čistiš samostan, rediš crkvu. Zar to nije posao?

Na maloj visoravni djeca se zabavljala vukući za rep staroga psa. Jedan ga je dječak udario štapom po glavi. Bijedno pseto zajauče i zatetura.
– Udri ga još jače, Juanito, udri ga! – sokolili su ga drugovi. Ja sam požurio, istrgao Juanitu štap iz ruke i bacio preko ograde.
– Dečki, tako se ne radi sa starim i bolesnim psom! – ukorio sam ih i nastavio šetnju sa fray Eliodorom.

– A čemu da živi? Više nije ni za što, baš kao ni ja – govorio je brat suradnik.
– Pa ti si još mlad. Zašto uspoređuješ sebe sa starim psom.
– Ima i mladih staraca, a to sam ja.

– Nemoj tako! Sjeti se blaženoga Martina de Porres[1] koji je volio i hranio životinje. On je bio brat suradnik kao i ti.
– Znam, znam. Njegov mi je životopis uvijek na stolu. Zacijelo mislite na onu zgodu kad je beato Martinito izliječio psa kome su uličari razbili glavu? Ili možda mislite na onoga mrtvoga psa što ga je oživio? Zar ne vidite da je i beato Martinito činio gluposti. Čemu oživljavati staroga mrtvoga psa, kad će i onako uskoro uginuti?

– On je to činio radi ljudi, a ne radi psa: da ljudi uvide kako ne smiju zlostavljati životinje. Sjeti se svetoga Franje koji je životinje nazivao braćom.
– I ja volim životinje – odvrati fray Eliodoro, ali smatram da bi stare i bolesne trebalo ubijati, doduše na fini način, da se ne muče. Kao što Eskimi ostavljaju svoje starce na snježnim poljanama da se smrznu. E, da sam barem neki stari Eskim.
– Što to govoriš?
– A, ništa, ništa! Šalio sam se.
– Ali se beato Martinito nije šalio – rekoh žaleći razbiti njegove crne misli. On i danas pomaže ljudima i životinjama.

– Vi valjda mislite da sam toliko naivan. U vašem samostanu, u Santiagu, nalazi se u dvorištu kip blaženoga Martina. On, po običaju, uvijek ima u ruci metlu kao znak svoga posvećenja. Zar niste opazili kako pobožne žene otkidaju slamčice s metle tako da su je potpuno ogoljele? Zar slamčice njegove metle čine čudesa?
– Ne čine to ni slamčice ni beato Martinito, nego Bog koji nagrađuje vjeru prostodušnih.
– A među te prostodušne (gente sencilla, naglasio je on) ubrajate i nas braću suradnike koji služe jedino za niske poslove: da čiste, kopaju, peru, kuhaju.
– Nemoj tako, brate! Ni jedan rad nije nizak ako je učinjen radi Boga. Tebe svi vole i brinu se za tvoje zdravlje.
– Ali bi bili mirniji da me nema, zar ne?
– Svatko se može razboljeti. To nije nikakva sramota.
– Vi to ne znate – primijeti dosta ogorčeno.

Nisam htio dalje raspravljati. Bojao sam se da ga ne uznemirim jer mi je postalo jasno da živi u svijetu straha i slutnji.

– Evo nas na plaži! – rekoh veselo. I on je izgledao nekako smireniji. Svukli smo se i sunčali. Motreći goleme valove i plivače koji su se s njima borili, uzdahnuo sam:
– Ah, u tim je valovima, baš u ovom kraju, nestao i jedan moj zemljak, Roko Matjašić, veoma nadaren slikar i jedan od osnivača slikarske škole u Valparaísu.
– Čuo sam za njega – reče fray Eliodoro. – U muzeju ima dosta njegovih djela. Ubili su ga?
– Ne znam.
– Onda se sam ubio?

– Ne znači. Ti barem znaš da i mala neopreznost u ovom moru može biti uzrokom smrti. Roko je volio loviti školjke. Jednoga je dana, blizu Con-Cona, zaronio i nikad više nije izišao na površinu.
– Ni mrtav?
– Ni mrtav.
– Bar je sada u miru. Bog mu se smilovao! Da bi i meni što prije!…
Zašutio je, a i ja s njime. Danas ga već treći put čujem govoriti o smrti. Da ga ne progoni tanatomanija?

– Idemo u more – rekoh – ali oprezno.
Fray Eliodoro se prvi bacio među valove. Dobro je plivao. Kad smo opet bili na suhom, ja sam tresao sa sebe pržinu koja se uvukla u cijelo tijelo, napose u kosu.

– Ah, divne li naše Dalmacije! – rekoh. – Ovdje se samo rashladiš, ali ne opereš.
– Tuširat ćemo se kad stignemo kući – smijao se fray Eliodoro.
– A sada ćemo na školjke – govorio sam dok smo se oblačili.

Pred restoranom je bio razapet zaslon koji je stvarao ugodan osjećaj svježine i hlada. Oko stolova stajali su parovi i čavrljali. Znali smo stari čileanski recept: školjke treba napunili sokom od limuna i zaliti dobrim bijelim vinom. Fray Eliodoro je jeo s tekom i pio. Kao da mu se povratilo dobro raspoloženje. Ali kad su ušle u dvorište djevojke u zagrljaju vojnika, on me zapita:

– Što pak one ovdje rade? One su vojničke školjke. Ni njihov život nema smisla kao ni moj.
– Brate, svatko je odgovoran za sebe! Ti imaš svoje zvanje, koje posvećuje tebe i druge. Ne brini se za te djevojke. Jedi i budi veseo!

Ali on više nije htio jesti. Izišli smo na ulicu. Zaustavio sam prvi taksi da nas povede na brdo gdje je samostan. Vrućina je bila nesnosna. Nismo ni riječi progovorili. Tek kad smo ulazili u samostan, reče mi:

– Hvala, oče! Lijepo je od Vas da ste me pozvali na školjke. Vi se sutra vraćate u Santiago. Posjetit ću Vas. Ja živim u susjednom samostanu. Koliko li je nekad moralo biti redovnika u našem glavnom gradu kad su imali dva samostana!

Srdačno smo se te večeri oprostili, ali se u me uvukla neka neugodna slutnja.

Fray Eliodoro me nije došao posjetiti. Njegovo se zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Jednoga jutra prenijela se užasna vijest: fray Eliodoro se objesio o rešetke prozora svoje ćelije.

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 99–107.

[1] Prirediteljska napomena: Dominikanac brat Martin iz Porresa (1579.–1639.) proglašen je svetim 6. svibnja 1962., što znači da se ova zgoda zbila prije toga, dok je bio blaženi.