Komarac i deva

U svoje vrijeme u Rimu mi je jedan kolega, koji je bio blizak papinskom ceremonijaru, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pripovijedao kako se u misi koju bi slavio papa prigodom priprave darova pomno pazilo da se u kalež – nakon što se ulije vino – doda točno sedam kapi vode. Ni manje ni više. Za ceremonijara je to bilo osobito važno. To su papinske ceremonije! Je li to za bogoslužje stvarno toliko važno? Možemo se u tome smislu onda i zapitati, što bismo mi u našem bogoslužju trebali smatrati temeljnim i bitnim, a što tek poželjnim i hvalevrijednim? Nemoguće je, naime, da su sve liturgijske odredbe jednako važne. Čini mi se prikladnim da ovo razmišljanje započnemo zgodom iz evanđelja. Evanđelist Matej nam donosi neobičan prijekor koji Isus upućuje pismoznancima i farizejima:

„Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!“ (Mt 23,23-24).

Što Isus želi reći? U Starom je zavjetu postojala odredba da desetinu dobara treba dati Bogu, odnosno svećenicima za njihovu hramsku službu (usp. Lev 27,30; Br 18,21) i to po sebi nije bilo sporno. Međutim, svjedoči Isus, pismoznanci i farizeji su u izvanjskom izvršavanju zakona išli u krajnost. Mjerili su i one male količine začinskog bilja i brižljivo odvajali desetinu za potrebe hrama i svećenstva. To je morala biti precizna vaga koja je vagala tako male količine! A u isto vrijeme – formalno ne kršeći zakon – ti isti farizeji i pismoznanci „proždirali su kuće udovičke“ zelenaškim kamatama, prezirali su i tlačili siromahe, smatrajući sebe elitom naroda (usp. Mk 12,40). Nasuprot toga, Isus kaže da se čovjek prvenstveno treba truditi da bude pravedan, milosrdan i vjeran, odnosno da je „ovo trebalo činiti“. Ono drugo: mjerenje začinskog bilja i ostalog što ide za hram trebalo je „ne propustiti“, što znači da ono prvo jest bitno jest temeljno, a ovo drugo je tek hvalevrijedno. I onda Isus uzima duhoviti usporedbu: „Cijedite komarca, a gutate devu!“ Sve nam ovo zvuči poznato kada vidimo da i današnje društvo odnosno građanska vlast zna biti veoma zahtjevna kada – po zakonu – siromahu propisuje zatezne kamate za malene dugove, dok u isto vrijeme  ta ista vlast znade i prepoloviti milijunske porezne dugove onih velikih.

Evo to. Silno je važno razlikovati bitno od nebitnoga. Potrebno je razlikovati ono što je temeljno, ono što svakako treba činiti od onoga što je tek hvalevrijedno, a što također ne bi trebalo propuštati. I onda u tome svjetlu gledamo na našu liturgijsku praksu gdje koji puta cijedimo komarca a gutamo devu. Nađe se po svijetu liturgičara (a možda i u nas) koji – kao da je u pitanju Sveto pismo – insistiraju da se iz  liturgijskih rubrika (barem u nekim slučajevima) nipošto ne ispušta „ni jedno slovce, ni jedan potezić“ (Mt 5,18). To je dovelo do one zločeste anegdote koja kaže da je razlika između terorista i liturgičara u tome, da se s teroristima može pregovarati… I opet nam u pomoć uskače genijalna Ivana Brlić-Mažuranić koja bi za ovakve dileme rekla: „Tu se hoće mudre pameti“.

„Cijedite komarca“

Gdje možemo vidjeti komarce u našem bogoslužju? Evo. Za neke će biti osobito važno da se Treće nedjelje došašća i Četvrte nedjelje korizme uzme liturgijsko ruho ružičaste boje. Naglašava se kako bi bilo osobito hvalevrijedno na Bogojavljenje pjevati Navještaj Vazma tekuće godine ili pak u svečanoj procesiji na Veliki četvrtak unositi u župsku crkvu sveta ulja. Jednako tako neki će se užasavati kada vide da svećenik spusti kalež i pliticu na oltar prije nego završi doksologiju Po Kristu, s Kristom i u Kristu. odnosno, prije nego što pjevači doksologiju zaključe s Amen. Osim toga, naglašava se da bi za svaku svetu misu trebalo pripraviti dovoljan broj hostija, tako da se vjernici – kako liturgijski propisi preporučuju – pričeste od kruha koji je na istoj misi posvećen. Insistira se također na tome da se kod „velikih ispovijedi“ vjernici ne pričešćuju izvan mise. Nadalje, kada u Biskupskom ceremonijaru za neki obred stoji da se po sebi on može uzeti, on se redovito uzima kao obvezatan, kao na primjer da se nakon navještaja evanđelja evanđelistar donosi biskupu na poljubac.

Tko bi ovome mogao išta prigovoriti? Sve je ovo u skladu s liturgijskim odredbama i s duhom liturgije. Međutim, koja je važnosti svih ovih odredaba u odnosu na ono za što bismo mogli reći da treba činiti, odnosno na ono što ipak izgleda temeljno?

„… a gutate devu!“

Uz dužno poštovanje prema svim kolegama, navest ćemo neke slučajeve za koje bismo mogli kazati da predstavlja devu koju nipošto ne bismo trebali gutati. A sve je to jasno napisano u liturgijskim odredbama. Evo nekoliko najočitijih primjera o kojima je više puta bilo riječi, pogotovo kad je u pitanju euharistijsko slavlje.

Uvodi i pozdravi. Jedan se vjernik ovako požalio: „Hajde-de što naš župnik dugo propovijeda. Nevolja je u tome što on tri puta (dugo) propovijeda!“ Pri tome je, naravno, mislio na uvod, homiliju i župske oglase. Kao što je toliko puta bilo rečeno, uvod treba služiti da se vjernici uvedu u bogoslužje dana i to vrlo kratko. Pozdravljati bilo koga protivno je dostojanstvu liturgije, jer onaj koji je sazvao zajednicu – Krist Gospodin – već je tu istu zajednicu pozdravio kad svećenik rekao: „Gospodin s vama!“ Sve drugo je uzurpacija i otimanje onoga što pripada Kristu.

Homilija nije akademska diskusija ni teološki traktat. Ona treba razlagati i tumačiti Božju riječ u sklopu svetih otajstava. Tu neće pomoći ni papina preporuka da homilija treba trajati sedam ili osam minuta. Ako homilija ne tumači Božju riječ, ona je preduga i onda kada traje pet minuta. A što reći o onoj napasti da svećenik u homiliji prekorava one koji ne dolaze na misu ili pak izriče svoje mišljenje o političarima kojih na misi nema ili govori o dnevnoj politici na bilo koji način? Iznad svega vjernicima su zazorne homilije u kojima svećenik daje do znanja koje političko opredjeljenje ili čak stranku zastupa. Svećenik bi trebao ponizno i vjerno tumačiti Božje riječi i razlagati sveta otajstva koja se slave. Sve drugo obezvrjeđuje sveto otajstvo koje slavimo.

Župski oglasi gotovo da i nisu potrebni, budući da je u većem broju župa vjernicima na raspolaganju župski listić i mrežna stranica župe. Oglasi bi trebali naglasiti nešto što je u nadolazećem tjednu stvarno posebno. Probe radi, pokušajte nekoga prosječnog vjernika (pogotovo nekog mlađeg!) upitati što je upamtio od onoga što je rečeno u župskim oglasima…

Nepripravljena misa. Koji puta zbog prevelikih obveza ili tko zna zbog čega, svećenik nespreman predvodi misno slavlje pri čemu je vidljivo da se traži, listajući misal i druge liturgijske knjige i pomagala. Jednako tako je lako uočiti kada se svećenik jednostavno nije pripravio ni za bogoslužje ni za homiliju. Valja imati na pameti da je temeljno poslanje svećenika naviještati Božju riječ i slaviti otajstva. Ako svećenik to dobro ne čini, u čemu je onda dobar?

Neprimjereno duga bogoslužja koja ističu predvoditelja ili crkveni zbor ili pak ceremonije koje su same sebi svrhom, jednako su zazorna. Reče duhovito jedan poznati govornik: „Ako trebam održati neki važan govor od pet minuta, trebat će mi tjedan dana da ga pripravim. Ako moram govoriti deset minuta, trebat ću tri dana za pripravu. Ako mi kažete da trebam govoriti pola sata, mogu odmah započeti“. Neke duge propovijedi kao da su u skladu s ovom izjavom… I onda se pitamo, zašto ima manje vjernika na svečanim misama, nego na onim redovitim? Valja imati na pameti da današnji čovjek – svjesno ili nesvjesno – duboko u sebi žudi za otajstvom i otajstvenošću, žudi za Božjom riječju, za klanjanjem, za skladnim i znakovitim slavljima, kao na primjer na Veliki petak… Toga smo žedni, a ne ljudskih riječi, ljudskog blještavila i spektakla. Toga imamo suviše u svim medijima i zabavnim emisijama i predstavama.

Podilaženje vlastima vjernicima je osobito zazorno. Svi smo mi braća i sestre i tu nema razlike bio netko „rob ili slobodnjak, Grk ili Židov, muško ili žensko“, gradonačelnik ili vozač autobusa. A Isus nam jasno kaže: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Mt 23,12) Zaključimo s Božjom riječju koju nam je upućena po proroku Jeremiji: „Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš; ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna, bit ćeš usta moja.“ (Jr 15,19)

Quid faciendum?

Kad god slavimo liturgiju valja imati na pameti ono što kaže Pismo: „Ne nama, Gospodine, ne nama, već svom imenu slavu daj.“ (Ps 115,1) Nadalje mi slavimo dragocjena i spasonosna otajstva koja su naše blago koje nosimo u glinenim posudama (usp. 2 Kor 4,7). To je ono dragocjeno blago koje brižljivo, ponizno i s ljubavlju nosimo i koje u bogoslužju činimo djelatnim i djelotvornim za sav Božji puk u koji se i mi sami ubrajamo.

Sasvim konkretno. Valja nam uvijek iznova proučavati liturgijske knjige, pogotovo njihove prethodne napomene. Da to redovito činimo, ne bi nam se događalo da, na primjer, protiv propisa i protiv samoga smisla sakramenta bolesničkog pomazanja dijelimo taj sakrament onima za koje on nije predviđen. Tamo jasno stoji da se on podjeljuje onima koji su ozbiljnije bolesni, ali ne i svim vjernicima koji se na Lurdsku Gospu nađu u crkvi. Nije ovdje stvar tek u tome da netko krši propise, nego se još više radi o tome da netko ne zna ili ne želi znati koja je svrha ovoga sakramenta.

I još jedna pomirujuća riječ. Naravno da nismo uvijek dosljedni. Međutim, ne trebamo zbog toga nužno biti u tjeskobi. Ta tko je u svojoj službi uvijek besprijekoran? Koji puta se stvarno osjećamo kao vjernici koji u ispovijedi jasno priznaju da su u nečemu griješili i onda sebi i Bogu obećaju da će nastojati više ne griješiti. I to je sasvim dovoljno. Naše je da uvijek iznova nastojimo biti vjerni svojoj službi, kao službenici Krstovi i upravitelji otajstava Božjih (usp. 1 Kor 4,1).  A koliko ćemo u tome uspijevati, tko će znati? To ostavljamo Božjem milosrđu, jer je on dobrostiv i daje da kiša pada pravednicima i nepravednicima (usp. Mt 5,45).