Utorak, 17 svibnja

Kraljevstvo svećenika


Kad se povede rasprava o ulozi i mjestu laikâ u bogoslužju, obično se mišljenja razlikuju. Što laik “smije”, a što “ne smije”; što je pridržano svećeniku, a što se tek u nekim slučajevima može povjeriti laiku? Prije rasprave o pojedinačnim slučajevima bit će korisno pogledati teološko-liturgijske osnove ovoga pitanja.


1. Prava liturgija[1]


Već u Starom zavjetu Bog tumači svome narodu što je pravo, duhovno bogoslužje (Izl 19,5-6):

Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode, vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.

Pravo je bogoslužje dakle vršenje volje Božje. Po tome čovjek postaje pravi bogoštovalac, kako to Stari zavjet opetovano naglašava: Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline (1 Sam 15,22).

Isus je upravo na takav način htio Bogu služiti: Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla (Iv 4,34). Konačno takvo njegovo služenje je i za nas postalo spasonosno: Kao što neposluhom jednoga čovjeka mnogi postadoše grešnici, tako će i posluhom jednoga mnogi postati pravednici (Rim 5,19).

Novi zavjet pak naučava u istom smjeru: kao što je Krist, vršeći volju Božju sve do predanja na križu ostvario savršeno bogoslužje, tako su i kršćani pozvani prikazivati svoj svekoliki život Bogu na slavu. Po toj duhovnoj žrtvi narod postaje svećenički narod (1 Pt 2,4s):

Pristupite k njemu, kamenu živome, što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom, za sveto svećenstvo, da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.

I Drugi vatikanski sabor ističe važnost duhovnog bogoslužja vjernika (LG 34):

Sva njihova (laička) djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života, ako se strpljivo podnose postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu, koje se u služenju euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela.


2. Opće svećeništvo


Već prvi saborski dokument (SC 14) izričito veli da svi vjernici snagom krštenja imaju “pravo i dužnost” sudjelovati u liturgiji. LG 10 i 11 govori izričito o općem svećeništvu vjernika: 

Krist Gospodin, Veliki Svećenik uzet između ljudi učinio je od novoga naroda “kraljevstvo i svećenike za Boga, Oca svoga. Jer se kršteni po preporodu i pomazanju Duha Svetoga posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećenstvo (…) Vjernici, po krštenju uključeni u Crkvu, određeni su za bogoslužje kršćanske vjere po neizbrisivom biljegu krštenja.

Sabor, dakle, naglašava svećeničko dostojanstvo svekolikog Božjeg naroda. Svi krštenici sudjeluju u jednom Kristovom svećeništvu, ali valja uočiti različitost stupnjeva:

Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo premda se između sebe razlikuju bitno a ne samo po stupnju, ipak su u međusobnom odnosu; jer jedno i drugo imaju na svoj posebni način dio u Kristovom svećeništvu. Ministerijalni svećenik, svetom vlašću koju ima odgaja svećenički narod i upravlja njime, izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime cijelog naroda; vjernici pak snagom svoga kraljevskoga svećeništva, sudjeluju u prinošenju Euharistije i vrše ga u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetoga života, samozatajom i djelotvornom ljubavlju.

Valja se dakle čuvati dviju krajnosti. S jedne strane u euharistijskom slavlju vjernici nisu promatrači koji “slušaju”, a s druge pak strane euharistija nije slavlje u kojem se ne razlikuju stupnjevi reda i službi. Svi vjernici svojim životom slave Boga svojim duhovnim bogoslužjem, a u liturgijskom slavlju sudjeluju svi: svatko u svom stupnju i svatko na svoj način. Stoga je važno s jedne strane njegovati raznolikost službi, a s druge strane poraditi na tome da sudjelovanje vjernika u liturgijskim slavljima, ponajpače u euharistiji, bude doista očit. Stoga ako netko sudjeluje pjevanjem, sviranjem, službom za oltarom, molitvom, čitanjem Svetoga pisma, onda to nije privilegija, nego je to pravo i dužnost djelatnog sudjelovanja u liturgiji.

Poteškoća je dvostruka. Ponekom svećeniku možda neće biti toliko drago da se laici “penju na oltar”, iako vjerujem da je većina svećenika otvorena sudjelovanju laika. Puno je veća poteškoća da se mnogi laici u bogoslužju ponašaju kao promatrači te odbijaju neku ulogu u liturgijskom slavlju, zato što nisu upućeni u svoje “pravo i dužnost” ili jednostavno zato što ne žele jednu obavezu više: već je puno, misle oni, ako su uopće došli na misu. Stoga je jedan od velikih križeva pastoralnih djelatnika, odgojiti i oduševiti vjernike-laike da u liturgiji sudjeluju u skladu sa svojim dostojanstvom “kraljevskih svećenika”.


[1] Za ovaj prvi dio usp. moj članak: Oratio rationabilis. Duhovna žrtva u kršćanskom bogoslužju, u: VBĐ 117(1989)199-202.