Kristove poruke Sedmerim Crkvama (1): Pismo Crkvi u Efezu
Jedina knjiga apokaliptičkoga stila i proročkoga sadržaja u Novome Zavjetu jest Otkrivenje ili Apokalipsa. S mnogim aluzijama na Stari Zavjet. Ne govorimo o svim poglavljima, kojih ima dvadeset i dva, nego samo o prva tri gdje je riječ o Pismima i Porukama Sedmerim Crkvama u Maloj Aziji. Zapravo je Apokalipsa sv. Ivana apostola napisana tim Sedmerim Crkvama, koje brojčano predstavljaju puninu kršćanstva. Željeli bismo ponovo čitati ta Pisma primjenjujući im poruke na sebe, na današnje kršćanstvo.
PISMO CRKVI U EFEZU
Naslovnik. Anđelu Crkve u Efezu napiši (Otk 2,1).
Anđeo – angelos, navjestitelj, može se odnositi na predstojnika i promicatelja apostolske vjere, tj. na biskupa Efeške Crkve, ali i na efeške svećenike kao navjestitelje Božje blagovijesti ili na cijelu kršćansku zajednicu, Crkvu koja jest i treba biti nositeljica Božjega dara spasenja u poganskome svijetu. Uobičajeno je tumačiti da se anđeo odnosi na nadglednika – episkoposa koji upravljaše Efezom u razmaku između sv. Timoteja i sv. Onezima, kojemu Uskrsli po Ivanovu Pismu uputi poruku o njegovu biskupskom ponašanju.
Efez – u starini najveći grad u Maloj Aziji s oko 300.000 stanovnika. Možda je i to razlog zašto sveti pisac, koji nakon nebeskih viđenja, upućuje Pismo na prvom mjestu najvećemu gradu odnosno njegovu metropolitu.
U vrijeme kada je sv. Ivan apostol na otoku Patmosu, udaljenu oko 100 km od Efeza, doživljavao apokalipsu ili otkrivenje, pri svršetku prvoga stoljeća, Efez bijaše sredozemna luka u koju se slijevahu putovi s kopna i mora. Bogat i slobodan politički grad. U religioznom pogledu Efez bijaše hodočasničko središte poganskoga kulta božice Artemide ili Dijane (usp. Dj 19,1-41) gdje se vidi svojevrstan religiozni delirij. Kada se bijaše pojavio apostol Pavao, fanatici „udarahu gotovo dva sata svi u jedan glas: ‘Velika je Artemida efeška!’“ (r. 34). U gradu bijaše jedno od sedam čudesa staroga svijeta: Artemidin hram (356. pr. Kr. – 401. nakon Kr.). Bijaše ukrašen sa 127 stupova od kojih 36 bijaše presvučeno zlatom i draguljima. Hram Artemidin jedan je od najvećih hramova u starome svijetu. Dvorište Artemisiona uživaše povlasticu utočišta: svaki kriminalac, koji bi se utekao u Artemidino dvorište, bijaše na sigurnu. Uz takav kriminal osobito se razvijaše tjelesni nemoral. U službi hrama bijaše na stotine i tisuće poganskih „posvećenica“ koje se podavahu „sakralnoj prostituciji“. Efez – središte praznovjerja i nečuvena i neviđena grijeha.
Kršćanstvo dospje u Efez po supruzima Akvili i Priscili, Pavlovim suradnicima,[1] i to 52. godine, kada ih Apostol tu ostavi, a on ode u Cezareju te u Antiohiju (Dj 18,18-22). Tu taj vrijedni bračni par naiđe na Apolona, ivanovca, velika govornika.[2] Na svome Trećem misijskom putovanju (53.-58.) Pavao osta evangelizirajući u Efezu oko tri godine (Dj 18,8.10), a poslije u njemu djelovaše sv. Timotej (1 Tim 1,3). Ivan se apostol u Efezu posljednji spominje, prema crkvenoj tradiciji. Pučka predaja veli da Isusova majka Marija življaše u Efezu zajedno s Ivanom, i da tu preminu odnosno usnu („uspenje“, uspavala se) i bȋ uznesena na nebo dušom i preobraženim tijelom.
U Efezu je održan Četvrti ekumenski koncil na kojem je definirana dogma o Marijinu Bogorodištvu – Theotokos, 431. godine.
Antički Efez nesta s povijesne scene. Danas nema ništa osim razvalina, koje se nalaze 6 km od mora. Spomenimo da je njemačka mističarka Anna Katharina Emmerick (1774.-1824.), blažena od 2004., imala „viđenje“ Gospine kuće pokraj Efeza. U potragu za tim domom dao se jedan svećenik lazarist 1891. godine i našao sličnu kućicu prema mističarkinu opisu. Tu kućicu, kao Marijino svetište, od 1966. čuvaju oci kapucini, koji danas potpadaju pod Anadolijski vikarijat, osnovan 1990. godine.
Krist sa sedam zvijezda
Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda u desnici, Onaj koji stupa posred sedam zlatnih svijećnjaka (Otk 2,1).
Onaj koji – odnosi se na Isusa Uskrsloga koji je proslavljen kod Oca. Dana mu je potpuna vlast nad ljudima. Savršeno poznaje svakoga čovjeka.
Sedam zvijezda – sedam biskupa u sedam maloazijskih Crkava kojima se Isus obraća posebnim porukama. Značajna je riječ „drži“ koja označuje čvrsto držanje u ruci. Biskupi i svi vjernici jesu u desnici Kristovoj. „Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke“ (Iv 10,28).
Stupa posred sedam svijećnjaka. Doslovno: korača, bez ikakva straha. Kao što gore čvrsto drži rukom, tako sada sigurno ide. Ništa se ne izmiče Kristovoj ruci kojom drži sedam zvijezda i njegovoj nozi kojom stupa posred sedam svijećnjaka. Uskrsli Gospodin na svakoga od ljudi pazi, sve želi privesti u luku spasa. On je silan auktoritet koji želi pomoći čovjeku, Efezu, svim Sedmerim Crkvama i svim ljudima na zemlji, ako ljudi zatraže pomoć.
Pohvale efeškomu anđelu
Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih. Iskušao si one koji se prave apostolima, a nisu, i otkrio si da su lažljivci. Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao (Otk 2, 2-3).
Djela – Isus ističe pozitivne strane mjesnoga biskupa. Episcopus Ephesinus ima prilično privlačnih djela koja Uskrsli neskriveno hvali. Čovjek se po djelima prosuđuje. Ali ne smije na lovorikama živjeti, jer uvijek može: više, jače, bolje.
Trud – naznačuje ljudsko temeljito nastojanje, napor. Ne možemo dosegnuti najbolje rezultate, ali se možemo truditi. Nismo odgovorni za ishod svoga rada, ali jesmo za nastojanje.
Postojanost. Pohvalno je što je biskup ustrajan u dobru i podnošenju nevolje. Praktičan na djelu. Još je uvijek na svome biskupskom tronu, barem prema vanjskom izgledu.
Nepodnošljivost opakih. U svojoj biskupijskoj zajednici ne podnosi izopačenih ljudi. Ne omogućuje kukolju da se rasklasa. Kori i uklanja javne grješnike iz vjerničke zajednice. Bori se protiv zla svim silama. Hvalevrijedno djelo.
Provjeritelj apostola: Proroci i apostoli, poslovni putnici, nošahu, čini se, svojevrsno odijelo. U apostolsko vrijeme znalo se dogoditi da se neki predstavljaju apostolima, a ništa apostolskoga ne imađahu u sebi, nego samo na sebi lažni apostolski plašt i u ruci štap. Efeški biskup u otkrivanju lažnih apostola bijaše velemajstor. Efeški se „anđeo“ možda sjećaše Pavlovih riječi izrečenih efeškim starješinama u Miletu na dan svoga oproštaja: „Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom“ (Dj 20,29-30). Vuci izvana, heretici iznutra.
Podnositelj patnja. Efeški je anđeo-biskup znao puno trpjeti za Krista. Postojan u patnjama. Bijaše to sve u početcima njegove crkvene službe. Srce, mozak i jezik idu zajedno i uspješno.
Nemalaksalost. Pohvala s obzirom na ustrajnost u nadanju i vjerovanju, u djelovanju i stradanju. Biskup posvećivaše ruke – djela, i glavu – pravovjerje Kristu Gospodinu, ali njegovo se srce tijekom vremena udaljavaše od Boga. Kako godine neumitno teku, tako on srcem malakše. I, nažalost, biskup se razbolje, duhovno. Bolovaše od kardioporoznosti – okorjelosti srca (usp. Ef 4,18).
Dijagnoza duševnoga stanja
Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio (Otk 2,4).
Prva ljubav. Ne možemo se ovdje ne sjetiti Kristove izvorne ljubavi koju Pavao prenosi upravo Efežanima: „Hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris“ (Ef 5,2). To je Isusova prva, izvorna, jedinstvena i vrhunska ljubav prema čovjeku, do žrtvovanja sama sebe.
Gledano očima efeškoga biskupa: To je ono početničko oduševljenje u otkrivanju zvanja. Prvotna nakana radi koje je efeški predstojnik kao mladić završio bogosloviju, nakon kušnje postao đakonom, domalo i prezbiterom te još uvijek mlad pozvan za biskupa, anđela Crkve u metropoli Efezu. Volio je Bibliju, Euharistiju, kolege svećenike, svoga biskupa koji ga je zaredio. Ponosan na sv. Pavla, i na njegove riječi Efežanima: Krist „i ‘dade’ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (4,11-12). On se očito vidi među onim „pastirima i učiteljima“. Ponosan i na sv. Timoteja smatrajući se njegovim nasljednikom. U početku govoraše da sve čini poradi Krista, a tijekom vremena uđoše i drugi elementi, ponajviše sebični, koji se Bogu ne mile. Htjede se pokazati. Tako rado slušaše pohvale na svoj račun, uvijek mu ih malo. Silno držaše do svoje vanjske fasade: ceremonijalne vjere, kleričkoga plašta, biskupskoga ornata, postojanosti, nemalaksalosti, truda, djela, propovijedi, ali sve mnogo više poradi sebe nego poradi Krista. Ohladi se „prva ljubav“, prvi doživljaji, pravi smisao zvanja u crkvenoj službi. Uzalud vjera i postojanost – jer sve može biti iz sebeljublja, ako nema ljubavi prema Bogu, ako liturg ne „istinuje u ljubavi“ (Ef 4,15). Ta je ljubav kaplja u žrtvama i nevoljama života. Eto, to iscuri iz djelovanja efeškoga metropolita. Period prve zaljubljenosti u zvanje tekao i prestao. Nastupila životna proza, bez poleta i volje da radi za Boga, a sebe nikako zaboraviti. Sv. Pavao upozorava sve nas Efežane, odnosno Korinćane da – netko može znati sve: tajne, proroštva, otajstva nebeska i zemaljska; štoviše, može dati sve od sebe, imanje razdati siromasima, a tijelo svoje dati da se sažeže kao žrtva paljenica, ali sve je to veliko ništa, ako nema nesebične ljubavi usmjerene na Boga i na brata čovjeka, koja je pozitivan broj ispred svih naših zemaljskih ništica (1 Kor 1,13,1-3). Eto, u tom područja srca efeški biskup bijaše bolestan. Trebao je liječenja. I samo ga Uskrsli može izliječiti ako prizna da je bolestan i ako prihvati da bude liječen.
– Ako se ovo ovako prigovara efeškomu anđelu – biskupu, koji je stalno bio pod prismotrom javnosti, koja sebi oprašta sve poroke i grijehe, a te iste poroke u biskupa diže na velika zvona, može li se naći sličnih grijeha među nama danas?
Terapija bolesti
Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi i – uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš (Otk 2,5).
Prema Isusovu receptu, tri su faze u liječenju ove duhovne bolesti, gubitka izvornoga smisla prihvaćena zvanja u ljubavi:
Spomeni se – ispitaj savjest. Neka se crkveni predstojnik sjeti gdje bijaše prije, na kakvu ravnalu vjere prožete Božjom ljubavlju. A neka pogleda gdje je sada, u kakvoj nizini ljudske zapletenosti i sebičnosti. Neka se prisjeti kada bijaše s Ocem u kući (usp. Lk 15,17). Sada se počeo gubiti i odlaziti u daleku zemlju. Isus mu daje vrijeme ispita savjesti. Nudi mu svoje milosrđe. Hoće li „anđeo“ metropolit znati ući na vrata milosrđa u kuću Očevu?
– Što je sa mnom? Ispitujem li svoju savjest svaki dan – kako propisuje Časoslov u Povečerju? Obavljam li barem Tjedni pregled svoje svećeničke ili biskupske grješnosti? Temeljito, ozbiljno, pokajnički? Je li mi više stalo do vanjske parade negoli do unutrašnjega milosna soka u duši? Obrati se! „Jest, ludo sam uradio i teško pogriješio“, govoraše Šaul Davidu (1 Sam 26,21), moramo i mi toliko puta to isto ponoviti u životu. Izgubljeni sin govoraše: Ustat ću i poći k svomu ocu (Lk 15,18). Ovdje je „anđeo“ efeški morao čitati veliku strpljivost Božju kojom ga Isus pozivaše na obraćenje kako bi mu iskazao svoje milosrđe.
Čini prva djela. Nije dosta uvidjeti gdje se nalazi, Efežanin treba činiti prvašnja, izvorna djela, mijenjati se.
– Mislimo li na mogućnost povratka na prvu ljubav zvanja i na prva dobra djela, na izvorne nakane? Neretva je rijeka koja izvire, na više mjesta, ispod planine Zelengore na visini od 1095 m i teče 225 km do Jadrana: Hercegovinom 203, a Hrvatskom 22 km. Ne računajući malih potočića od kojih nastaje, od izvora do uvira ima 18 većih pritoka. Evo nekih: Repešnica, Lađanica, Bukovica, Rama, Doljanka, Drežanjka, Radobolja, Buna, Trebižat, Bregava, Norin… Onaj je prvi i glavni izvor pod gorom Jabukom kristalno čist, bistar, svjež: klekni i pij! A kako Neretva prolazi kroz Konjic, Jablanicu, Mostar, Čapljinu, Metković, Opuzen i kako poprima pritoke, tako se sve više onečišćuje. Zar nije donekle tomu sličan i čovjekov, svećenikov život? Ono izvorno zvanje, „prva ljubav“ čista i svježa, kako teče kroza život, oblati se tijekom studijskih i službeničkih godina: sjemeništarac vrlo dobar, bogoslov dobar, svećenik dovoljan, a biskup…?
Upitah jednoga sjemeništarca maturanta nakon zajedničkog razmatranja nad ovim Pismom: Kako si sa zvanjem?
On posve pošteno i iskreno: Ima pritoka…
Valja se vratiti na same početke, na izvornu Božju ljubav. Obrati se!
Još jedna pohvala
Ali ovo imaš: mrziš nikolaitska djela koja i ja mrzim (Otk 2,6).
Uskrsli govori efeškomu nadgledniku u čemu griješi i poziva ga na obraćenje. A taj poziv i tu prijetnju da će on ubrzo doći i dignuti njegov svijećnjak, tj. cijelu Crkvu, uokviruje u pohvalu: Biskup mrzi nikolaitska djela.
Nikolaiti. Iz Predaje doznajemo da su nikolaiti sljedbenici Nikole đakona, obraćena poganina, koji je naučavao neko slobodarsko-nemoralno ponašanje. Razmjenu žena! Imao je svojih pristaša koji su činili razna bezakonja. Uskrsli hvali biskupa što mrzi nikolaitska djela, a ne nikolaite. Sveti Augustin postavi pravilo: „Grijeh progòni, a grješnika voli“,[3] da se obrati. Korijen tomu načelu nalazimo u ovom retku – mrziš nikolaitska nedjela, koja i ja mrzim! O Nikoli, novoobraćeniku kojega su apostoli zaredili za đakona (Dj 6,5-6), te o nikolaitima, mogu se naći razna patristička tumačenja, pa i uzajamno posve suprotna.
Gledano povijesno, danas je nekadašnji Efez sama razvalina. Isus tijekom vremena diže svijećnjak iz njegove sredine. Nesta njegova sjajna zvijezda. Je li to zato što efeški biskupi ne poštovahu ovo Isusovo Pismo? Ne slušahu što Uskrsli govori toj prvoj Crkvi u Maloj Aziji? O izvornoj ljubavi Božjoj koja se ne da suobličiti a još manje zamijeniti s ljubavima ili preljubima izopačena svijeta.
Buduća nagrada
Tko ima uho, nek posluša što Duh govori Crkvama! Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem (Otk 2,7).
Tko ima uši neka posluša – jeka je Isusovih riječi zapisanih u sinoptičkim Evanđeljima: Mt 11,15; Mk 4,9; Lk 8,8. Kršćani se lako udalje od puta Gospodinova i urone u ovozemaljštinu. Zato ih je potrebno tegliti za uši: Tko ima uši neka posluša…
Pobjednik. Ako se govori o pobjedi, onda se pretpostavlja kušnja. Samo onomu tko se hrabro i pošteno bori, podjeljuje se nagrada. A tko se u životu bori i pobjeđuje, može očekivati nagradu u raju Božjemu: da će jesti od stabla života.
Stablo života. Knjiga Postanka govori o dva stabla: o „stablu života“ koje je zasađeno u Edenu, i o „stablu spoznaje dobra i zla“ (2,9). Prvim ljudima bijaše najprije zabranjeno jesti sa stabla spoznaje dobra i zla, to bijaše kušnja (Post 2,16-17), ne uključujući „stablo života“. Ali oni sagriješiše. A nakon grijeha zabranjeno im bȋ jesti i sa „stabla života“: „Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke“, Bog istjera prvoga čovjeka iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je uzet (3,22-24). Prema Otkrivenju: Tko pobijedi kušnju, imat će pravo jesti i sa „stabla života“. Bit će zauvijek sretan i blažen.
Zaključak. Uzalud je što efeški biskup imaše toliko toga vrijednoga i u rezidenciji i na ordinarijatu, i u svome životu ako mu je nedostajala glavna stvar, nesebična ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Posjedovaše on toga u izobilju u početku. Ali tijekom vremena ishlapilo.
Bog nam je ostavio prigodu da ga zamolimo za oproštenje svojih grijeha, dugova. I kako mi jedni drugima oprostimo, tako će i Bog nama. U Boga, „bogata milosrđem“ (Ef 2,4), uvijek ima povoljne šanse, kairòsa, dok smo na ovome svijetu.
Nekada slavna metropolijska prvostolnica, a danas mala kapucinska kapelica! Ništa ti to ne kaže?!
Opširniji prikaz: „Pismo Crkvi u Efezu“ u: Kristove poruke Sedmerim Crkvama, Mostar, 2016., str. 29-45, s daljnjom literaturom.
[1] „Akvila iz Ponta i Priscila iz Rima vječiti putnici“, u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 209-219.
[2] „Apolon iz Aleksandrije, bibličar i retoričar“, u: Znamenita imena, str. 195-207.
[3] Sv. Augustin, „Sermones de Scripturis“ (Govori o Svetom Pismu), XIX., u: Patrologia Latina, 38,43: „Dilige peccatorem, non in quantum peccator est, sed in quantum homo est.“
