Kristove poruke Sedmerim Crkvama (2): Pismo Crkvi u Smirni
Naslovnik – I anđelu Crkve u Smirni napiši (Otk 2,8).
Anđeo – slikovit izraz za smirnskog biskupa, odgovorna za život kršćanske zajednice u trostrukoj crkvenoj službi: učiteljskoj, posvetiteljskoj i upraviteljskoj. Kao anđeo Božji, čuvar osobe i naroda.
Smirna.[1] Efez se smatraše najvećim, a Smirna najljepšim gradom Male Azije. Od Efeza udaljena oko 70 kilometara. Lučki grad na Egejskom moru. Zbog svoje prirodne smještenosti grad bijaše prilično zaštićen. Jedan od rijetko urbanistički planiranih gradova u Starome vijeku. Osnovan oko 1000. godine prije Krista. Liđani ga oko 600. godine razoriše. Kroz više stoljeća bijahu to raštrkana sela, dok ga kralj Lizimah (360.-281.) ponovo planski ne sagradi. Grad ukrašavahu velike i široke ulice, među njima Zlatna ulica koja spajaše Zeusov hram s Cibelinim, aleja kroz cio grad. U gradu bijaše pet velebnih poganskih hramova: Apolonov, Afroditin, Cibelin, Nemezin i Zeusov.
U Smirni življaše dosta Židova iz čijih redova nastajaše kršćanska zajednica. To dade povoda „pravovjernim“ Židovima da započnu progon protiv Kristovih sljedbenika i vlastitih odmetnika.
Smirna pretrpje mnogo velikih zemljotresa. Nakon svakoga potresa ponovo se podigla. Danas je to turski grad pod nazivom Izmir s blizu tri milijuna stanovnika. U njemu djeluje katolička nadbiskupija sa 6.000 katolika. Nadbiskup je konventualac Martin Kmetec, Slovenac iz Ptuja.[2]
Krist mrtav – oživje
Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje (Otk 2,8).
Prvi – Posljednji. Uskrsli je Gospodin Početak i Svršetak. On je onaj koji drži oba kraja našega životnoga konca. Naše se egzistencijalno klupko zauzlava, ali u Kristovim su rukama krajevi. Kada god hoće, sve može razmrsiti. Svi smo u njegovim rukama. On je Začetnik i Dovršitelj naše vjere, kao što ističe pisac Poslanice Hebrejima (12,2). Ne da njemu treba vjera u Boga, nego on je auktor naše vjere i mi vjerujemo u njega kao svoga Opravdatelja po vjeri i krštenju i Spasitelja po njegovoj milosti i našoj vjeri prožetoj dobrim djelima. Samo je on Spasitelj svega čovječanstva.
Mrtav – oživje. Isus podnese mučeništvo na Gabati i Golgoti, umrije i bȋ pokopan, ali treći dan doživje slavno uskrsnuće. Nemoguće je u ovim kontrastnim riječima, mrtav – oživje, ne čitati aluziju na sam grad Smirnu koji bijaše više puta razoren, pa ponovo sagrađen, oživio. To se posebno događalo u zemljotresima. Kristova je slična sudbina: umrije, ali i uskrsnu, usta od mrtvih. Tim se hoće reći i svima nama: sve se dade spasiti. Ništa nije nepopravljivo, uz pomoć Božju. Kao što Krist prođe klanac smrti i uđe u uskrsni život vječnosti, tako će i svaki onaj tko ga za života bude vjerno slijedio doživjeti sličnu sudbinu: koji su živjeli pravedno na život vječni, a koji su živjeli nepravedno na osudu vječnu. Kakva utjeha za svakoga njegova vjernika i sljedbenika i kakva opomena za svakoga njegova protivnika!
Pohvale anđelu u Smirni
Znam tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina (Otk 2,9).
Nevolja. Pod tim se pojmom kriju svi udarci i progoni u režiji pogana, osobito neobraćenih Židova, koji ne mogahu smisliti ni Krista ni kršćanstva. A sve to smirnski biskup smireno i svakodnevno doživljavaše u gradu. „Nevolja“ znači sve ono što čovjek ne-voli, a događa mu se tijekom života. Smirnski biskup s ljubavlju prihvaćaše sve nevolje koje ga pogađahu u njegovoj službi i životu, jer bijaše svjestan da mora biti prokušan i da je to volja Božja.
Siromaštvo. Predstojnik smirnske Crkve življaše u krajnjem siromaštvu materijalnoga reda, ali u duhovnom pogledu – bogat. Bogat u Bogu. Ostvario Kristovo blaženstvo: „Blago siromašnima, duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,2). Pavao Korinćanima: živimo „siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju“ (2 Kor 6,10).
Pogrde. Židovi ne birahu sredstava da pogrde kršćane. U vremenskom pogledu, nakon ovoga Pisma, u predaji se spominje sv. Polikarp na smirnskoj biskupskoj katedri. Moguće je da se radi upravo o njemu, tj. da je Krist njemu bio uputio svoju ohrabrujuću poruku. I on ustrajao do svršetka.
Sinagoga Sotonina. Misli se na protivnike Evanđelja, koji djeluju organizirano poput „sinagoge“, potaknuti predstojnicima svojih religija ili praznovjerja ili Rimskoga carstva. Sotonu Ivan spominje više puta (2,9.13.24). Drugi izrazi za sotonu: đavao, klevetnik (2,10; 12,9.12); stara zmija (12,9); tužitelj naše braće (12,10).
Ovdje se izričito spominju oni koji sebe „nazivaju Židovima, a nisu“. Nakon razorenja Jeruzalema, 70. godine poslije Krista, Židovi se u veliku broju raspršiše po svijetu. Zaprijeti im pogibelj nestanka. Odatle pothvat da se ujedine i odupru progoniteljima, pa u svoje redove uključivahu i one Židove koji postadoše kršćanima, da budu što jači. Kršćani se, međutim, ne podlagahu više pod židovski jaram. Odatle žestoka protimba i borba. Krist štiti one koji se nazivaju njegovim imenom.
Polikarpovo mučeništvo
Prema svjedočanstvu sv. Jeronima, Polikarp je od sv. Ivana apostola primio biskupsko ređenje u Smirni.[3]
Polikarpovo mučeništvo dogodilo se 23. veljače 155. godine[4] za vrijeme javnih sportskih natjecanja. Polikarp, kojemu tada bijaše 86 godina – rođen 69.[5] – koji bȋ doveden pred lomaču, izgovori predivnu molitvu Presvetomu Trojstvu, kako nam posvjedoči očevidac u Poslanici smirnske Crkve o biskupovu mučeništvu:
– Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina tvoga Isusa Krista! Mi smo te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako ti hoćeš. Hvala ti, što si me učinio dostojnim da upravo danas i upravo u ovoj čas budem zajedno sa svim učenicima dionik čaše tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio.
Za sve to hvalim te, blagoslivljam te i slavim te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu, po kojem neka je slava tebi, zajedno s njim i Duhom Svetom, sada i u sve vjekove. Amen.[6]
Optužbe na kršćane:
U stara vremena, posebno u vrijeme progona rimskih careva, tj. u prva tri stoljeća kada je, prema nekim povjesničarima, mučeno, ubijeno, zaklano, raspeto oko 45.000 kršćana, bijaše više optužaba protiv kršćana. Uglavnom klevetničke i lažne:
– Na osnovi Kristovih pretvorbenih riječi u sv. Misi: „Ovo je tijelo moje. Uzmite i jedite“, pogani su govorili da su kršćani ljudojedi! – Ništa od toga!
– Budući da su kršćani svoje liturgijske sastanke nazivali „agapama“ (gozbama ljubavi), pogani su govorili da kršćani na tim sastancima orgijaju i bludniče. – Ništa od toga!
– Kršćani su optuživani da su „bezbošci“, jer ne štuju slika i kipova carevih! Oni imaju samo jednoga Kralja kojemu se klanjaju. Nijedan car na zemlji ne zaslužuje čina kultna klanjanja. – To je istina!
– Kršćani su smatrani razdvojiteljima obitelji, jer neki članovi postaju kršćanima, drugi ostaju poganima, i tako se obitelj razdvaja u dva tabora! Kršćanstvo uči da je vjera u Boga veća i jača od zemaljskoga života. Vjera daje život vječni. Razumije se da nisu svi kršćani bili svetci, da je bilo mnoštvo onih koji su odustajali, žrtvovali idolima, takozvani lapsi – posrnuli, pali. Ovdje je riječ samo o biskupu.
Ohrabrenje biskupu i kršćanima
Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana (Otk 2,1).
Kušnja. Uskrsli navješćuje da će njegovi sljedbenici, zajedno sa svojim crkvenim pastirom, biti u kušnji trpljenja. Bog ne oslobađa čovjeka kušnje, nego mu pruža životne ispite kao pogodnu i iskoristivu priliku – kairòs – da se očituje vrijednost ljudske slobode. A najbolje se očituje kada se kršćanin nađe u vatri nevolje i progona. Bog je dopustio Sotoni da djeluje na ljude, ali Bog će uvijek biti s ljudima. Sv. Pavao tumači ovako: „Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,3-5). Nevolja → postojanost → prokušanost → nada → ponos → ljubav→ Duh! To je put kršćanskoga spasenja.
Uskrsli navješćuje „anđelu“ u Smirni koliko će dana on i njegovi vjernici biti u kušnji, tj. u tamnici: deset dana! To ne znači točno deset dana, nego označuje kratko razdoblje. Vjerujemo da je Bog u svakom slučaju pobjednik i da i mi možemo biti pobjednici ako smo s Bogom. Isus reče svojim učenicima: „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). I ona druga: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Razumije se, On od nas traži da i mi budemo s njime do posljednjega daha svoga života. Ne zaboravimo da nikomu ne daje takvih kušnja koje nadilaze ljudske sile strpljivosti (1 Kor 10,12).
Vjernost. Uskrsli poziva biskupa i sve njegove kršćane u Smirni da ostanu vjerni svomu krsnom zavjetu, svomu đakonskom i prezbiterskom zvanju, svomu ženidbenom obećanju, da ne pretvaraju Božje kušnje u vražju napast (kušnja nas, dobro svladana i položena, vodi do pobjede, a napast nas zavodi do propasti) da ne pobjegnu iz mučeništva, najvećega vjerničkog svjedočanstva pristanka uz Boga! Vjernost se nagrađuje vijencem vječnoga života!
Vječna nagrada
Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života (Otk 2,10).
Davatelj vijenca života. Onomu koji podnese nevolje, koji ustraje u siromaštvu, koji pretrpi pogrde i klevete, koji izdrži dane nevolje, koji ostane vjeran do smrti, njemu će Uskrsli, Sudac živih i mrtvih, uručiti nagradni vijenac vječnoga života! Budi vjeran do smrti, smirnski biskupe! Esto fidelis – Ostani vjeran!
Vijenac se daje na kraju sportskoga natjecanja, i to onomu koji ustraje i pobijedi. Vijenac života jest kruna radosti i pobjede. Krist želi reći: Sada ćete imati krunu trnovu, ali ako ostanete vjerni, postojani do smrti, imat ćete krunu vječno slavnu.
Naša se sloboda i veličina očituje samo na ognjištu kušnje. Ako pobijedimo male kušnje, postavljaju se pred nas sve veće. Ako i njih svladamo, nadolazi vijenac nebeskoga života. Ovaj je život borba, natjecanje, znojenje, utrka. Poslije ovoga slijedi slava, pobjeda, kruna života u vječnosti!
Poruka Duha
Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku neće nauditi druga smrt (Otk 2,11).
Svako Pismo od njih sedam ima svoj poziv: Tko ima uho, nek posluša što mu Duh govori. Uloga je Duha da kazuje duši što joj je misliti, željeti i činiti. Isus zajedno s Ocem šalje Duha Svetoga svakomu vjerniku i cijeloj crkvenoj zajednici. Duh šapuće, kazuje, nadahnjuje, ali nikoga ne prisiljava. On tumači što se nalazi u Bogu i u čovjeku: Tko sluša Duha, ne će zalutati s puta!
Druga smrt. Krist Gospodin obećaje svima koji s pomoću Duha Svetoga izvojuju pobjedu nad kušnjama života da im ne će moći naškoditi druga smrt.
Pravi je smisao teksta: Onaj koji Boga ljubi, ne će biti podložan vječnoj smrti. Vječna je smrt egzistencija bez sadržaja ali sa svim čežnjama i apetitima za životom vječnim. A isti sv. Ivan tumači na kraju Apokalipse što je „druga smrt“: „Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt” (Otk 21,8).
Kao što se vidi iz teksta ovoga Pisma, nema nigdje nijednoga ukora ni pokude na račun anđela Crkve u Smirni. Uskrsli djelomično biskupa hvali, ali ga više potiče i ohrabruje na putu patnje i kušnje, obećavajući mu vječnu nagradu ako ustraje. Kako je sve završilo? Vjerujemo da je biskup odgovorio Isusovim očekivanjima. A ako se radi o biskupu Polikarpu, on je postigao vijenac života.
Zaključak. Ovo Isusovo Pismo biskupa ohrabruje – Ne boj se! – u onome što će propatiti, jer je tu uvjet za stjecanje sjajna vječnoga vijenca. Tu je sva vrijednost života. Valja također istaknuti da još postoje kršćani u Smirni ili Izmiru kao biskupiji, dok ih je u drugim mjestima tijekom stoljeća nestalo. Ili ostala šačica.
Kada je Crkva u fizičkom progonu, onda je ona u pravom misaono-duhovnom pokretu, u osvajanju i jačanju. Borba je čini snažnom i sve snažnijom. A podređenost i kolaboracionizam s carskim i sekularnim strukturama umrtvljuje njezina krila. Sjetimo se komunističkih progona kada je Crkva obilovala zvanjima. Samo su se otvarala nova sjemeništa i bogoslovije, punili samostani, muški i ženski. A kada je nadošao izazov demokracije, i pogotovo kada se Crkva osigurala državnim ugovornim dotacijama i donacijama, sjemeništa se i bogoslovije sve više preustrojavaju ili zatvaraju. Zato teško Crkvi koja nema nevolja i progonstava, koja provjeravaju njezinu vrijednost pred Bogom i pred svijetom. Važno je ostati vjeran Bogu, jer takvu pobožniku osigurana je vječna nagrada.
Opširniji prikaz: „Pismo Crkvi u Smirni“ u: Kristove poruke Sedmerim Crkvama, Mostar, 2016., str. 46-58.
[1] Usp. W. Barclay, The Revelation of John, vol., I., Edinburgh, 1976., str. 72-85.
[2] https://www.catholic-hierarchy.org/bishop/bkmetec.html
[3] Sv. Jeronim, De viris illustribus, XVII.: „Polycarpus, Joannis apostoli discipulus, et ab eo Smyrnae episcopus ordinatus, totius Asiae princeps fuit“ = Polikarp, učenik apostola Ivana i od njega zaređen za biskupa Smirne, bio je prvak cijele Azije.
[4] Ako je povijesno pouzdan podatak o 155. godini Polikarpova mučeništva, može nam se činiti daleko od 100. godine kada bi ga sv. Ivan zaredio za biskupa. Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.) biskupovao je 55 godina, od 1850. do smrti, zaređen u 35. godini: https://www.catholic-hierarchy.org/bishop/bstros.html
[5] https://www.catholic-hierarchy.org/bishop/bpolycarp.html
[6] Časoslov III., str. 1071.
