Kristove poruke Sedmerim Crkvama (3): Pismo Crkvi u Pergamu
Naslovnik: I anđelu Crkve u Pergamu napiši (Otk 2,12).
Angelos – navjestitelj. Mjesni biskup, anđeo Evanđelja, nadglednik crkvene zajednice u Pergamu. Pavao apostol na svome Drugom misijskom putovanju (49.-52.) prođe kroz maloazijsku Miziju, ali se ne kaže da je tu osnovao ijedne Crkve. Nalazeći se u Efezu više vremena, možda je odatle posjetio i Pergam (180 km od Efeza) kada su „svi žitelji Azije“ čuli riječ Božju (Dj 19,10).
Povijest nam kazuje da su pergamski biskupi bili sudionici prvih ekumenskih koncila, od Prvoga Nicejskoga (325.) do Drugoga Nicejskoga (787.). Danas u Pergamu nema nikakve kršćanske zajednice.
Pergam znači „gradina“ ili „grad“. Današnji turski grad Bergama, 80 km sjeverno od Smirne, smješten ispod dvaju brjegova na kojima bijaše sagrađen jedan od nekadašnjih najslavnijih historijskih maloazijskih gradova, metropola pokrajine Mizije. Barem 400 godina bijaše glavni grad Male Azije, zatim Seleucidskoga kraljevstva (282.-133. prije Krista). A kada potpade pod rimsku provinciju Malu Aziju, opet osta glavnim gradom, barem 25 godina.
Pergam ne bijaše toliko važan po svojoj trgovačkoj vezi koliko po kulturalnoj mreži. U njemu bijaše oko 200.000 pergamena, svitaka, knjiga. Po tom je gradu pergamena charta ili pergament (uštavljena kozja, ovčja koža na kojoj se pisalo) i zadobila svoje ime. Pergamska biblioteka po broju svitaka bijaše druga na svijetu, odmah iza aleksandrijske. Rimski vojskovođa Marko Antonio (83.-30. pr. Kr.) naredi da se ta biblioteka preveze u Egipat i daruje Kleopatri, kraljici, njegovoj ljubavnici. Pavao piše Timoteju u predvečerje svoga života i moli ga da donese „knjige, osobito pergamene“ (2 Tim 4,13). Vjerojatno neke biblijske knjige.
U religioznom pogledu Pergam bijaše središte raznih religija i kultova. Otkrivenje spominje čak i Sotonino prijestolje, prebivalište (r. 13 – dva puta). Već se susretosmo s pojmom „Sotonina sinagoga“ u Smirni. Vidjet ćemo o čemu se ovdje radi.
Krist s mačem dvosjekom
Ovo govori Onaj u koga je mač dvosječ, oštar (Otk 2,12).
Mač dvosječac – Rimski dužnosnici s najvišim auktoritetom, zvani konzuli, imađahu pravo mača – jus gladii. To znači da je konzul ovlašten čovjeka ubiti na svakome mjestu i u svako doba samo ako to smatraše potrebnim. Sv. Ivan Patmoski, pisac Otkrivenja, veli da je u Krista posljednja riječ života, mač dvosječac. On ima “pravo mača”, život dati ili život oduzeti. U njega je mač dvosjek, oštar, tj. zaoštren s obje strane oštrulja. On je gospodar života i smrti. Sotona jest jak, ali Bog je neizmjerno jači. Uskrsli je Isus od Oca opunomoćenik ljudskoga života. On je izvojevao tri pobjede: svijet, smrt, Sotonu. Te će pobjede postići i svaki onaj koji se bori po Isusovim pravilima, s Njegovom pomoću i na Njegovoj strani.
Pohvale pergamskomu anđelu
Znam gdje prebivaš – ondje gdje je Sotonino prijestolje – a čvrsto se držiš moga Imena te nisi zanijekao moje vjere ni u one dane kad je Antipa, moj svjedok, vjerni moj, bio ubijen kod vas – gdje Sotona prebiva (Otk 2,13).
Sotonino prijestolje – Razni tumači razno tumače ovaj jezoviti izraz. Neki misle da je Sotonino prebivalište Zeusov oltar pred hramom božice Atene. Drugi misle da je Sotonino boravište u hramu koji bijaše podignut rimskomu caru. A najvjerojatnije taj se izraz odnosi na Eskulapovo lječilište. Eskulap bijaše mitski bog zdravlja.[1] Narod grnuo u hodočasničkim masama, obdarivao “svetište” svim i svačim, molio se i klanjao samo da zadobije malo zdravlja. To je za kršćane bilo sjedište Sotone. Pogotovo što su pogani Eskulapa nazivali spasiteljem – sotēr. Simbol svega toga bijaše zmija, zmaj. A u Bibliji zmija je simbol Sotone (Post 3,1; Otk 12,9). Odatle u pogana štovanje Sotone i Sotonino prijestolje, prebivalište. Krist, dakle, smatraše da u Pergamu bijaše Sotonin tron, njegova rezidencija, mnoštvo njegovih obožavatelja.
Iz Pergama su glasoviti liječnici Hipokrat i Galen (5./4. stoljeće prije Krista), od kojih potječe današnja liječnička zakletva da se, između ostalih liječničkih profesionalnih tajni, bolesniku ne kazuje vrsta bolesti. I danas je simbol liječništva zmija (zbog seruma).[2]
Prebivaš – Uskrsli Gospodin hvali biskupa što još uvijek prebiva u gradu sotonskoga sjedišta. Hvali ga što nije premjestio svoju katedru u drugi grad. Isus ne želi da Njegov sljedbenik i svjedok pobjegne iz toga grada, nego da pobijedi kušnje i napasti. To se hoće. Vi ste u svijetu, ali niste od svijeta, veli Isus učenicima. Svijet treba svladati Isusovim načelima.
Nije zanijekao – Krist hvali biskupa što nije zanijekao Njegova Imena, a mogao je to učiniti. Imao je prilike. Ostao je vjeran do krvi.
Antipa – Isus postavlja kao uzor i biskupu i vjernicima jednoga svoga vjernog svjedoka: Antipu. Ne znamo tko je to. Pretpostavlja se da bi to bio prethodni biskup na pergamskoj stolici, koji bijaše ostao vjeran Bogu i u danima mučeništva, i kao takav poznat i biskupu i kleru i puku. Bibliotheca Sanctorum iz ovoga jedinog navoda o Antipi, „vjernom svjedoku koji je ubijen među vama gdje Sotona prebiva“, zaključuje da je poginuo za vrijeme Neronova progonstva. Andrija Cezarejski u svome komentaru Otkrivenja početkom 7. stoljeća svjedoči da je čitao martyrium Svetca.[3] Prema jednoj Muci (passio) Antipa bijaše u poodmaklim godinama uhićen u nekoj gradskoj pobuni, doveden na sud pred prefekta grada. Nakon ispitivanja i prinuđivanja da žrtvuje caru i poganskim bogovima, a on odbio, bijaše dovučen u Artemidin hram i tu zatvoren u brončani užareni kip. Čini se da je na njegovu grobu podignuta crkva njemu u spomen.[4]
Izraz “Svjedok vjerni” pripada izvorno Kristu (Otk 1,5; 3,14). I Krist daje svoje ime mučeniku Antipi: vjernomu svjedoku![5]
Pokude i ukori
Ali imam nešto malo protiv tebe: imaš ondje nekih što drže nauk Bileama. Što pouči Balaka da stupicu stavi sinovima Izraelovim, te blaguju od mesa žrtvovana idolima i bludu se podadu. Tako i ti imaš takvih koji drže nauk nikolaitski (Otk 2,14).
Bileam: sin Beorov, Židov, navodni pretkazivač budućih događaja. Iz Knjige Brojeva (poglavlja 22 do 25, te 31,8.16) zaključuje se da je Bileam popustio moapskomu kralju Balaku (možda podmićen: 2 Pt 2,15; Jd 11) te učio izraelski narod kako će se klanjati poganskim kumirima – protiv Prve Božje zapovijedi, i kako će bludno griješiti s Amorejcima i Amorejkama – protiv Šeste zapovijedi,[6] iako ga je Bog, čak preko magarice, ozbiljno opominjao da se drži uputa anđela Božjega (Br 22,21-35).
Otkrivenje ovdje spominje dva teška grijeha: blagovanje mesa žrtvovana idolima i bludničenje. Prvi je grijeh idololatrija, dokidanje opstojnosti jedinoga i pravoga Boga i uvođenje višeboštva, protiv temeljne Božje zapovijedi; a drugi je protiv života, usmjerujući spolnu moć izvan zakonite ženidbene zajednice. Nije isključeno da su se oba grijeha događala u kontekstu takvih poganskih „svetih obroka“: najedu se i napiju i onda se upuste u bludne grijehe. Uvijek bijaše uz Afroditine hramove „posvećenih bludnica“. Ti teški grijesi, osobito ovaj drugi, nađoše svoga zastupnika u đakonu Nikoli (Dj 6,5), koji sijaše takav naopak nauk. O njemu bijaše riječi i u Pismu efeškomu biskupu.
U svemu je uočljivo da se ne napada mjesni biskup zato što bi on jeo meso žrtvovano poganskim kumirima ili činio kakvo drugo nemoralno zlo nauka nikolaitskoga. Njega Isus prekorava zato što ništa uspješna ne poduzima da se ta sablažnjiva zaraza izliječi i ne širi. On je odgovoran što uopće ima takvih ljudi na svome području, možda i u svojoj palači, a da ništa ne poduzima protiv njih. Njega Isus poziva da još nije kasno, Bog mu želi pokazati milosrđe, ali on treba biti odlučan u suzbijanju bluda i idolomanije u svojoj sredini.
– Pouka je to za svakoga poglavara i nadstojnika, svećenika i biskupa. On će polagati račun za povjerene mu duše u onome što oči vide, što se tiče dnevnoga reda i discipline u zajednici. Ne može biskup okrenuti glavu na drugu stranu kada čuje da mu sjemeništarci ili bogoslovi, đakoni ili svećenici nisu u redu, da su vjerski neuki, a moralno klimavi. I propušta im kroz prste njihove krive poteze, jer mu treba broj da popuni službe i župe. Bolje je biti bez svećenika, nego biti s krivim i krivovjernim.
Liječenje
Obrati se, dakle! Inače, dolazim ubrzo k tebi da ratujem s njima mačem usta svojih (Otk 2,16).
Biskup je pozvan da se obrati, tj. da sam bude na pravom Kristovu putu i da intervenira u zajednici u kojoj se širi duhovna zaraza. On je dužan sve podvrgavati posluhu vjere. Krist dolazi k njemu, ali ne će ratovati s njime, nego s onima koji ne obdržavaju Božjih zapovijedi, i to dolazi s mačem usta svojih. Očito je to onaj mač dvosječac kojim se u početku predstavio!
Izraz „ubrzo dolazim“ upotrebljava se u ovoj knjizi čak sedam puta. Ne odnosi se svaki put na Parusiju, Drugi Isusov dolazak, nego na poziv u ovom vremenu životno-smrtnom. Oštra opomena i pergamskomu prelatu i svakomu od nas:
– Biskupu: kako se ustručava upozoriti neke svećenike koji vješto unose nemir i otrov u zajednicu? Zna što se događa i stalno čeka pogodan čas da ih opomene, a zaraza razara! On oklijeva, a Isus ubrzo dolazi!
– Svećeniku: ne intervenira u župi ni s oltara ni s portala, niti odlazi u kuću dotičnih vjernika koji su na sablazan župi i narodu. A Isus ubrzo dolazi!
Vjerniku, kućnomu domaćinu: zna što mu sinovi i kćeri rade i on im još više pušta uzde.
– Onaj bogoslov svojim lošim primjerom i rječnikom zavodi svoga kolegu, dvojicu pa polovicu razreda. I sve ih povede iz bogoslovije: Sada se snalazite! I ti dopuštaš da te jedan zaraznik zarazuje i truje? I podlažeš mu svoje zvanje i svoju savjest, dok te ne ostavi na ulici? Isus svima ostavlja šansu obraćenja – to je izraz Božjega milosrđa – ali svoj dolazak najavljuje ubrzo!
– Što je s mojim i tvojim obraćenjem? Jesam li u stanju upozoriti svoga kolegu, kolegicu, na određene propuste, na nevaljalštine? Usmeno i napismeno? Mogu li ja primiti opomene na svoj račun ako sam doista na krivu putu? Odgovoran sam ne samo za sebe, nego i za svoga bližnjega, pogotovo za „domaće u vjeri“ (Gal 6,10). Doći će Isus i k meni, i mene pitati: Jesam li se obratio? I to ubrzo! Ratovat će i sa mnom svojim mačem, a ne samo s drugima koji se u mojim očima čine kao veliki grješnici.
Neprolazna nagrada
Tko ima uho, nek posluša što Duh govori Crkvama! Pobjedniku ću dati mäne sakrivene i bìo ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima (Otk 2,17).
Dvije su nagrade koje čekaju onoga tko posluša što mu Duh poručuje i koji pobijedi kušnje ovoga svijeta:
Sakrivena mȁna – U Knjizi Izlaska (16,11-15) čitamo kako je Bog dao židovskomu narodu mȁne s neba. Ta se mȁna po dolasku u Obećanu zemlju čuvala u Kovčegu zavjetnom, zajedno s dvjema pločama Deset Božjih zapovijedi i čudesnim Aronovim štapom. A Kovčeg je kasnije smješten u Hram, u svetinju nad svetinjama. U 6. stoljeću prije Krista Hram je u Jeruzalemu razoren. Kažu da je mȁnu sakrio prorok Jeremija (pretpostavka na temelju 2 Mak 2,8). Stoga se vjerovalo da će Mesija kada dođe, donijeti sakriveni lonac mȁne. Mesija je stvarno i donio taj dar, ali u obliku svoga Presvetog Tijela i Krvi – Euharistiju, a ne lonac zemaljske hrane. Nagrada se, dakle, sastoji u radosti i blagoslovu koji Mesija donosi svojim vjernima.
Bijeli kamen – U starome svijetu bijeli je kamen imao više značenja i uporaba. Na pr. na sudu, bacanje bijeloga kamena bio je znak oslobođenja, a crnoga kamena znak osude. Osim toga, pogani su nosili razna kamenja, ispisana imenima, s nadom u sreću. Takozvani zapisi.
Novo ime. Krist obećava da će pobjednik u kušnjama zadobiti bijeli kamen oproštenja na kojem će biti napisano ime novo, ime Kristovo, tj. novost života. Sjetimo se kako je Abram nazvan Abrahamom (Post 17,5), Jakov Izraelom (Post 32,28), Šimun Petrom/Kefom (Iv 1,42). Novo ime znači novo stanje, novo bivovanje, blaženstvo.
Zaključak. Krist od nas traži da budemo svjedoci, vjerni svjedoci u ovome svijetu, ali da se ne ponašamo po mjerilima ovoga svijeta. Nije spas u bijegu iz svijeta nego u čvrstoći vjere pobjeđujući ovaj svijet. Isusova su tri pravila za takvu pobjedu (Mt 16,24-26, jednako i 1 Iv 2,16):
– Odreci se svoga „ja“! Odreci se oholosti života! – Vježbaj se u poslušnosti!
– Odreci se svoga tijela! Odreci si požude tijela! – Vježbaj se u čistoći!
– Odreci se ovoga svijeta! Odreci se požude očiju! – Vježbaj se u siromaštvu!
Zato ni Krist, pa tako ni kršćanin, nema nikakva kompromisa sa Sotonom (2 Kor 6,14), koji mu nudi svjetovne stečevine. Tu ne preostaje drugo nego mač dvosječac, pa razreži i rastavi. Bogu je drag mučenik Antipa, a ne razni Bileami i Balaci, popuzani i sljedbenici nikolaitske škole, kojima je više stalo do spašavanja vlastite prolazne kože i krvne strasti nego do spasenja svoje besmrtne duše. Bog je božanski strpljiv, ali s neobrativima ratuje s mačem. A vjerni će pobjednik biti oslobođen vječne osude i imat će mäne do mile volje u novome blagostanju blaženstva.
Opširniji prikaz: „Pismo Crkvi u Pergamu“ u: Kristove poruke Sedmerim Crkvama, Mostar, 2016., str. 59-70.
[1] C. Tacitus, Annales, III., 63.
[2] Kada su u pustinji navalile zmije, Mojsije se obrati Bogu, i Bog mu naredi: „Napravi otrovnicu i stavi je na stup. Tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda“ (Br 21,8). Mojsije dade izraditi mjedenu zmiju, stavi je na stup, i tko ujeden pogleda, ozdravit će! Tako: Tko pogleda s vjerom u Boga, ne s vjerom u zmiju, taj će biti izliječen. Isus je protumačio lik mjedene zmije u pustinji, i smisao ljudskoga pogleda na nju, odnosno vjeru u Boga (Iv 3,14-15). Nije li i križ Isusov nama neshvatljiv? Smatramo ga ludošću i škandalom, a on spasenje za onoga tko u nj pogleda, tko u Raspetoga povjeruje!
[3] Patrologia Graeca, CVI, col. 238.
[4] Bibliotheca Sanctorum, II., str. 69-70.
[5] W. Barclay, The Revelation of John, vol. I., Edinburgh, 1976., str. 92.
[6] Opširnije u: Mojsije, Mojsije, Mostar, 2007., str. 159-170.
* Opis fotografije: Crkvište crvene bazilike u Pergamu, danas Bergami. Sagrađen kao poganski hram u doba pisanja Otkrivenja, kasnije je bila crkva sv. Ivana Apostola i Evanđelista i sjedište crkvene metropolije. Uništili su je Arapi 716. i ponovo Osmanlije (Turci) 1336. Od tada je sjeverna rotonda (lijevo u prvom planu) džamija.
