Kristove poruke Sedmerim Crkvama (4): Pismo Crkvi u Tijàtiri
Naslovnik. I anđelu Crkve u Tijatiri napiši (Otk 2,18).
Anđeo Crkve: angelus – navjestitelj Radosne vijesti, glasnik Velikoga Kralja.
Tijàtira – jedan od sedam maloazijskih gradova koje Apokalipsa spominje, i kojima uskrsli Gospodin šalje svoje božanske poruke. Grad bijaše smješten na putu koji povezuje Pergam i Sard, 45 km u unutrašnjosti udaljen od egejske luke Smirne, u današnjoj Turskoj. Sagrađen u prodolini, na rijeci Likusu, prilično bogat. Iz Tijatire bijaše porijeklom ona vrsna i mudra žena Lidija koju apostol Pavao obrati u Filipima (Dj 16). Žena koja svojom živom vjerom i djelatnom dobrotom, zajedno s filipljanskom zajednicom, uđe u svijet apostolovih pothvata, koje on apostolski mudro usmjeri na kraljevstvo Božje. Nije isključeno da je ta ista krznarica Lidija posjetila Tijatiru, svoj rodni grad, i ondje kao misionarka donijela kršćansku blagovijest. Danas u blizini stare Tijatire postoji novi grad pod imenom Akisar s više od 170.000 stanovnika. Nema kršćana. Na mjestu razvalina ima velika ploča s dvojezičnim natpisom, na turskom i engleskom, s tekstom ovoga odlomka iz Apokalipse: 2,18-29.
U vjerskom pogledu Tijatira ni po čemu ne bijaše značajna. Samo je upadljivo da uskrsli Gospodin upućuje najdulju poruku tijatirskomu biskupu. Od svih sedam maloazijskih Crkava – Efez, Sard, Pergam, Filadelfija, Laodiceja i Smirna – ova je Tijatirska po sebi najmanja i, rekli bismo, najneuglednija, a njoj je najviše posvećeno biblijskoga teksta.
– Možda si i ti u svojoj zajednici najmanji od svih članova, neprimjetan, pogotovo kao bogoslov ili đakon, na kojega stariji gledaju, s jedne strane, s čežnjom da ih zamijeniš, a, s druge strane, sa sumnjičavošću u što se sve možeš prometnuti.
Krist plamenih očiju
Ovo govori Sin Božji, Onaj u koga su oči kao plamen ognjeni, a noge mu nalik na mjed uglađenu (Otk 2,18).
Sin Božji = Bog. Jasna Kristova iskaznica. On Sin po vječnoj naravi, a mi sinovi po krsnoposvetnoj milosti. Ovo je jedino mjesto u Otkrivenju gdje se Isus predstavlja kao Sin Božji, kao Bog, Druga Božanska Osoba, koji ovdje nastupa i kao Sudac.
Plamene oči. Postoji aparat nazvan röntgen po W. Röntgenu (1845.-1923.) koji je otkrio elektromagnetsko zračenje te od 1895. tzv. x-zrakama probija kroz tijelo do zaražena dijela. I snima ga. Nobelovac od 1901. Tako ovdje Uskrsli sve vidi. Njegovo plameno oko sve na svijetu gleda, ništa mu se sakrit ne da. Čita najdublje misli, prati najintimnije osjećaje ljudskoga bića. Malo će kasnije reći da „istražuje bubrege i srca“ (r. 23).
Mjedene noge. Svuda može doprijeti. Nema nikakve zaprjeke. Slika preuzeta iz Dn 10,6 iz ukazanja Čovjeka na rijeci Tigrisu. Vidiš li da poruku daje sam Isus Krist, Sin Božji, Uskrsli, a ne Ivan apostol ili pisac Otkrivenja.
Pohvale tijatirskomu anđelu
Znam tvoja djela: tvoju ljubav, i vjeru, i služenje, i postojanost, – i tvoja posljednja djela obilatija od prvašnjih (Otk 2,19).
Pet je velikih pohvala od kojih se tijatirskomu nadgledniku srce ispunja radošću.
Ljubav – Anđeo Crkve ima ljubavi, za razliku od efeškoga, koji je upravo u tome prekoren što je izvornu ljubav ostavio. Ljubav je dokaz nesebičnosti: drugomu dobro činiš, a sebe iz vida ispuštaš. Biskup u Tijatiri sve čini iz ljubavi: Bogu na slavu, Crkvi na dobro i na porast prave vjere i istinskih vjernika.
Vjera – Biskup je vrijedan zato što je nošen vjerom u svim životnim kušnjama. Ne prevladava u njega razočaranje, iako bijaše prilike za takvo raspoloženje: razne napasti, povremeni progoni, sustavna nerazumijevanja, posebno od dijela klera. Biskup je primjer oduševljenja u vjeri. Učvršćen u nadi i ljubavi!
Služenje – Prije svega liturgijsko služenje Gospodinu, katekumenat novih članova, sakramenti kršćanske inicijacije, redovite jutarnje pohvale, večernje zahvale; a onda ponizno služenje braći ljudima. A osobito ga blagoslivljahu dlanovi siromaha koji prolažahu ispred njegove dvokatnice.
Postojanost – Biskup je ustrajan u sve tri ove krjeposti: u ljubavi, vjeri i služenju. Uzalud je što se jednom – dvaput založiš što više možeš, ako ne ustraješ u dobru u svakoj prigodi i nevolji. „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,19). Ili: „A tko ustraje do kraja, taj će se spasiti“ (Mt 10,22).
Obilatija djela – Evo i pete pohvale: biskup napreduje u svojoj biskupskoj službi, stalno se pred njim otvara šire polje crkvene djelatnosti. Ne može odgovoriti na sve zahtjeve koji se pred njega postavljaju. Prava utrka s vremenom. Zato i ima potonjih djela koja su obilatija od onih prijašnjih: podiže nove crkve i domove, osniva karitativne ustanove, otvara sjemenište, pokreće biskupijski list Plamene oči, u njemu ima svoju mjesečnu rubriku. I to sve treba uzdržavati, izdavati, širiti, čitati. Zato pohvala za pohvalom. Pet pohvala, pet petica!
Otvoreni ukori
Ali imam protiv tebe: puštaš ženu Jezabelu, koja se pravi proročicom, da uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od mesa žrtvovana idolima (Otk 2,20).
Isti problem i grijesi kao i u susjednoj pergamskoj Crkvi. Biskup je u sebi čist i svet, moralno integralan, ali u jednoj stvari sigurno nedorastao zadaći koja mu je povjerena. Jedno mu nedostaje: nema odlučna osjećaja odgovornosti i energičnosti da suzbije jednu opaku ženu koja nastupa kao proročica, a nije, nego bludničenjem zavodi i idolopoklonstvom zaražava Kristove učenike: đakone, prezbitere. U Crkvi u Pergamu širilo se istoimeno krivovjerje „proroka“ Bileama!
Jezabela[1] – Tko je ta magična žena? Je li to njezino vlastito ime? Znači netaknuta, čista, ili je metaforično u odnosu na onu feničku princezu, Ahabovu ženu Jezabelu. Nije ni bitno tko je ona. Koliko auktorâ, toliko mišljenja. U svakom slučaju Uskrsli nema straha ni imenovati osobu ako treba. A ovdje treba. Znamo da se radi o jednoj članici Crkve.[2] Potekla iz neke neobične „karizmatske“ zajednice, slobodnija feministica. Pravila se proročicom, dakle lažna proročica. Nije nečuveno da ženske budu prave proročice: Mirjam (Izl 15,20), sutkinja Debora (Suci 4,4), Hulda (2 Kr 22,14). U Novom Zavjetu Ana u Hramu (Lk 2,36), četiri kćeri đakona Filipa u Cezareji Primorskoj (Dj 21,9). Proročice su osobe koje u danom trenutku kazuju u čemu je volja Božja. Ako čovjek ne ispunjava što Bog želi, upada u kaznu. A ljudi bolje pamte kaznu nego pozitivnu poruku. Zato smo navikli smatrati prorocima one osobe koje nešto ne sada kazuju nego nešto za sutra pretkazuju.
Eto, jedna takva ravnateljica „instituta obnove u duhu“, a zapravo „obnove u tijelu“ u Tijatiri glumila proročicu. Organizirala udrugu, koja je stalno rasla članovima. Otvorila školu „dubinske psihologije“. Poučava. Predaje, a učenici se podaju.
Počela ta nesretna Jezabela krivo naučavati u čemu je pravi zakon, tj. volja Božja. Zavodila slušatelje na dvostruko griješenje: spolni nemoral i blagovanje mesa žrtvovana idolima. U oba slučaja kršila Apostolski dekret Jeruzalemskoga koncila (Dj 15,29). Dva su, dakle, velika grijeha Jezabelina:
Prvo, krivo poučava kršćane pa i Bogu posvećene osobe da kojekakve bludorije, homoseksualštine, pedofilske i pederastijske deformacije nisu grješne, nego naravne: a sve što je naravno, nije sramotno!
Masturbacija? – Ma kakav grijeh, kakav li samoblud? – To je samoostvarenje! Mladu čovjeku to je stvarna potreba, da ne pušta kako narav ide, nego da sam intervenira, tumači im Jezabela.
Gay parada? – Sodoma i Gomora! – Što pričaš? To je najveći izraz slobode, demokracije, osobne afirmacije, ljudskih prava. Te se privatne stvari moraju iznijeti na sve gradske ulice. Naći mjesto u javnosti. Izjednačiti se sa svim konzervativnim moralnim zasadama. Tako ih magistra Jezabela svaki dan potiče i navodi na zlu praksu.
Drugi je Jezabelin grijeh u tome što poučava i zavodi vjernike, đakone u Tijatiri da blaguju meso žrtvovano poganskim idolima. Srž je u tome što se to meso, prikazano kumirima, smatra posvećenim. Ti se kumiri prihvaćaju za bogove. A zapovijed je, i to prva: Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uza me! Ona to predaje pod vidom „dubljega promišljanja“, „teološkoga produbljenja“, a ono sve same „dubine sotonske“! Ona se vjerojatno vješto poziva na apostola Petra koji se jednom prigodom u Antiohiji na jedan način ponašao pred kršćanima iz poganstva, a na drugi pred kršćanima iz židovstva (Gal 2,11-14), pa mu Pavao spočitnuo „u lice“. Čak se ni Pavao nije držao Apostolskoga dekreta o neblagovanju mesa prikazana idolima, samo ako takav u to ne vjeruje i ako to nikoga ne sablažnjava (1 Kor 7,13). Drugo je ono kada kršćanin mora odbiti poziv prijatelja poganina koji je priredio „sveti objed“ u vezi s mesom koje je žrtvovano idolima.
I tijatirski preuzvišeni šuti na sve kako mu Jezabela manipulira vjernicima i unosi svoju zabludu i blud. Pušta ženu da zavodi „moje sluge“, prosvjeduje Gospodin.
Ovdje Isus na istu razinu stavlja i Jezabelino dvostruko zlo djelovanje i biskupovo nikakvo reagiranje, tj. puštanje da se zlo uči i čini, tolerira dvostruku zlu praksu u svojoj sredini. Teški propust suzbijanja grijeha. Biskup se sam osobno nije upuštao u vratolomiju bluda i krimen idololatrije – Bože zakloni! – nego je samo puštao, popuštao, propuštao kroz prste, podnosio da ona zavodi njegove kandidate, „sluge“ Božje! Kud ćeš gore! A kojega je god đakona pozvao na odgovornost, britko je taj i odlučno zanijekao i obranio se svojim àlibijem.
Liječenje zaraze
Dadoh joj vremena za obraćenje, ali ona ne će da se obrati od bludnosti svoje. Evo, bacam je na postelju, a bludne drugare njene u veliku nevolju ako se ne odvrate od njezinih djela; i djecu ću joj smrću pobiti. I znat će sve Crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca – i dat ću vam svakome po djelima. Vama pak velim – vama drugima u Tijatiri koji ne drže ovog nauka te ne upoznaše dubina sotonskih: Ne stavljam na vas drugoga bremena nego – što imate, čvrsto držite dok ne dođem (Otk 2,21-25).
Vrijeme obraćenja. – Imaše Jezabela vremena za obraćenje, da joj Bog, raskajanoj, udijeli svoje milosrđe, ali ona samo napredovaše u zlu. Bit će kažnjena teškom bolešću. Past će na krevet u teškim mukama i bolovima da spozna „kako se svatko kažnjava onim čime i sagriješi“ (Mudr 11,16).
Drugari – Njezini će ortaci također dopasti teških nevolja koje mogu biti različite vrste: progoni, poniženja, gubitak položaja i radnoga mjesta, osobito razne i neizlječive bolesti. I njima je ista kazna. A ako se na vrijeme opamete i budu tražili od Boga oproštenje, Bog će im se smilovati i iskazati dar milosrđa.
Djeca – Jezabelina djeca odlaze u smrt. Ona će možda najmanje patiti, ali će njihova patnja prouzročiti još veću bol u Jezabeli. Svima Gospodin daje prigodu da se osvijeste, da upoznaju u kakvo su zlo upali, te da iz toga izađu i da ih Bog pročisti svojim milosrđem.
Ostali – Neka se ne primiču Jezabelinu primamljivu nauku ni sjaju njezina zavođenja. Neka se drže Božjega puta, kao što se držahu do tada. Neka ne upoznavaju „dubina sotonskih“, kao što ih ne poznavahu ni do tada. To znači da je ona s pomoću zloduha tumačila razne stvari. Uskrsli Isus upozorava one koji se toga zla ne dotaknuše da se i ne dotiču. Opržit će se i izgorjeti.
Trajna nagrada
Pobjedniku, onome što do kraja bude vršio moja djela, dat ću vlast nad narodima, i vladat će njima palicom gvozdenom, kao suđe glineno satirati ih – kao što i ja primih od Oca svoga. I dat ću mu zvijezdu Danicu. Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! (Otk 2,26-29).
Dvije su nagrade koje čekaju pobjednika, vršitelja Božjih zapovijedi do kraja:
Vladat će s Kristom – Tko se probije kroz kušnje i izvojšti pobjedu, bit će zajedno s Kristom vladarom. I Krist prođe sve ljudske kušnje, pobijedi ih savršeno i sada kraljuje u vjekovječne vjekove.
Zvijezda Danica – Ona naznačuje pobjedu nad Luciferom (Iz 14,12). Može naznačivati uskrsnuće. Ti će pobjednici uskrsnuti na život vječni. Ali je najprihvaćenije tumačenje da će pobjednicima biti darovan sam Krist koji se na više mjesta naziva – „zvijezdom Danicom“ (2 Pt 1,19; Otk 22,16).
Sudac – Gospodin postupa pravedno prema svima, i dobrima i zlima. I pun je milosrđa. Strpljivo čeka ljude, daje im vremena za obraćenje, dopušta razne bolesti sve ne bi li se čovjek opametio. I Bog će ih suditi po djelima njihovim.
Anđeo Crkve u Tijatiri bio je suđen jer je pustio da zlo pliva i da se nevini sablažnjavaju.
Zaključak. Tko ima uho neka čuje, što mu Duh poručuje. Ne zaboravimo da se ta Kristova poruka nalazi na kraju svakoga Pisma što ga je Ivan naslovio Sedmerim Crkvama. To znači da se sadržaj Pisama ne odnosi samo na one povijesne Crkve i crkvenjake, nego na svakoga tko smatra da ima uši otvorene Duhu. Pa, naravno, i na nas danas. Nije dakle dosta biti moralno čist i doktrinarno cjelovit u sebi kao što je to bio pergamski biskup. Treba djelovati s obzirom na krjepost čistoće i crkveni nauk i na druge, na svoju sredinu. Ne dopusti zlu da pusti korijenje u tvojoj obitelji, školi, župi, biskupiji. Bit ćeš krivac što nisi ništa poduzeo, a mogao si, da se zlo ukloni. Ti si kao poglavar, kao biskup, najodgovorniji i najkrivlji ako zlo preplavi zajednicu.
Poučak 1
Jezabela Tijatirka
Zašto je Jezabela iz maloazijske Tijatire onakva kako je prikazana u tekstu?
Jedan je od razloga i taj što ona po svojoj naravi nosi u sebi zakon plodnosti, nagon za održanjem vrste, žudnju za materinstvom, koju ona – i ne samo ona – smatra vrhunskom moći i zadaćom. Ona taj naravni poticaj može, doduše, slobodno i svjesno kontrolirati, ali mu poradi urođene spolne požude ponekad podlaže i svoju dušu i tijelo, podvrgava mu svoju pamet i volju, pa prema tomu i svoje poštenje, vjeru i ponašanje, i u konačnici svoju budućnost sa svim posljedicama i na ovom i na drugom svijetu. Ona kao da zaboravlja da ima dušu, onu besmrtnu. Nerijetko je uvjerena, ili se barem tako ponaša kao da ima samo ovo svoje reproduktivno tijelo, i pričinja joj se da je nepokvarljivo i besmrtno. Za nju je važno sada taj pohotni instinkt ispuniti, a što će biti sutra, ne razbija time svoje glave u ovom trenutku. Ništa za to što joj i svijest kazuje da je strast trenutačna, a savjest vječna kategorija.
Drugo, sutra će se možda živčano i panično boriti za svoja ljudska i „ženska“ prava. I svašta zboriti na muško društvo, a sebe braniti. Čime će se braniti i boriti? Svim i svačim, ne razlikujući pravde od nepravde, istine od laži, dobrote od zloće, samo ako joj nepravde, laži i zloće koriste za postizanje svrhe. Branit će se novim krivim potezima: zavođenjem, otimanjem tuđih muževa, pa i Bogu posvećenih osoba, „slugu“ Božjih.
Treće, sve više uviđa da je ona poput bršljana koji ne može bez kuće, bez stupa, bez oslonca. Osjeća svu svoju ovisnost o drugome. O obitelji, o mužu. Zato privlači, zove, ne držeći se drugih pravila doli osvajačkih. Ona pokazuje koliko može biti kontradiktorno biće: jedno joj govori neumoljiva savjest, a drugo prolazna strast. Jezabela će po strasti.
Primjeri iz Biblije. Zna da je pramajka Eva, kada je stavljena pred dilemu: ili trenutačno ispunjenje ohole neposlušnosti, možda, bračne periodične suzdržljivosti, ili gubitak vječnoga života, radije se opredijelila za ovostranu strast negoli za onostrana obećanja.
Taj je materinski zov prikazan u obitelji patrijarha Jakova ovim riječima: „Vidjevši Rahela da Jakovu ne rađa djece, postade zavidna svojoj sestri [Lei] pa reče Jakovu: ‘Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!’ Jakov se razljuti na Rahelu te reče: ‘Zar sam ja namjesto Boga koji ti je uskratio plod utrobe?’“ (Post 30,1-2). Rahela, koja je Jakovu vrlo omiljela i za koju je on služio punih 14 godina, ima materinski instinkt, ali nema prava na djecu. Nisu djeca njezin dug, nego Božji dar. Ako ih Bog dadne, treba mu zahvaliti. Ako ih ne dadne, treba mu se ponizno pokoriti, a ne „svisnuti“.
Peto, budimo pravedni! Zna i Pavao apostol što valja i što treba, i to svim srcem odobrava i preporučuje, a ipak, veli, poduzima ono što ne odobrava: „Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,18-20). Ali on se tomu grijehu odupire s milošću Božjom. Iste smo dakle grješne naravi, i muške i ženske osobe. Potrebna nam je milost Kristova.
Poučak 2
Lidija Tijatirka
Lidija iz maloazijske Tijatire živa je suprotnost opisanoj Jezabeli. Ona je bogata krznarica, koja dospje iz trgovačkih motiva u makedonske Filipe. I uspješno razvi svoju trgovačku djelatnost. Ne spominje joj se ni muž, ni djeca. Govori se, doduše, o njezinu „domu“. Mogu to biti i njezina djeca ili radna snaga koju je unajmila u svoju krznaonicu.
Prvi čin: povjerovala. Lidija se kao vrsna i jaka žena snašla u Filipima. Imaše nešto plemenito i religiozno u sebi. Priključi se židovskoj zajednici u molitvi Bogu. Ona prva između nazočnih ženâ doživje obraćenje na Pavlov poticaj: „Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio“ (Dj 16,14). Ne će ona više nikada zaboraviti te blagoslovljene subote kada je pravo srcem progledala.
Drugi čin: krstila se ona i njezin dom. Ponizno je zamolila Pavla i njegove sudrugove da podijele krštenje njoj i njezinu domu (Dj 16,15). Čim se obratila, odmah je zaželjela učvršćivati druge, braću i sestre. Kao što želi svojoj kući i radionici dobar uspjeh, tako svojim ukućanima želi pravu vjeru i milost Božju.
Treći čin: ugostila apostole. Raste u vjeri: „Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu“ (Dj 16,15). Ako mislite da se u meni primila posvetna milost krštenja, stavljam vam svoj gornji kat u kući na raspolaganje da tu boravite koliko vam bude potrebno. Žena ne navaljuje, ali daje dojam da bi joj bilo milo da barem u nečemu posluži apostolima. Evanđeoska ponuda, a ne prinuda i s jedne i s druge strane.
Apostoli se oprezno pitaju: Tko zna kakva je to kuća? Jest Lidija krštena vodom iz one rijeke u ime Presvetoga Trojstva, ali je li se srcem obratila? Je li Lidija iz Tijatire prava kršćanka ili ni ona ne može u sebi svladati strasnu krv Jezabele Tijatirke? Apostoli su razboriti, ali ubrzo vide da je posrijedi prava kršćanka, ugostiteljica, obdarenica sa svih sedam darova Duha Svetoga, od mudrosti do bogobojaznosti.
Lidija je uzor u gostoljublju. Čak riskirala da i ona bude osumnjičena kakve nepoznate goste prima. Lidija je vrijedna žena i u društvu i u molitvi. I u krznari da ukućane i goste obuče, i u kuhinji da ih nahrani. I aktivna Marta i kontemplativna Marija.
Četvrti čin: žena na visini. Pavao je samo od Crkve u Filipima osobno za svoju družinu, ne za druge Crkve, primao darove. Najprije su mu poslali u Solun, jednom pa drugi put (Fil 4,16), zatim u Korint treći put (2 Kor 11,9). Možda su u tome bili najvidljiviji Lidijini prsti i njezino srce. Apostol je rado primao jer je znao da je bez računa, primao dar sa zahvalnošću u njihovu korist.
Na kraju Poslanice Filipljanima Pavao veli: Pozdravite svakoga svetoga, pojedinačno. Ne govori, doduše, „cjelovom svetim“, kao u Rimljanima (16,16), kao u Prvoj Korinćanima (1 Kor 16,20), kao u Drugoj Korinćanima (2 Kor 13,12), kao u Prvoj Solunjanima (1 Sol 5,26). A ovdje Filipljanima, koji su mu bili nekako najbliži, ispustio gdje bi se inače normalno očekivalo takvo nešto. Kako bi to Lidija, možda, voljela da je on napisao. Ali on onako općenito: pozdravljaju vas „svi sveti“, osobito ovi „iz careva dvora“. Iz ovoga vidimo kako je Pavao vrlo razborit apostol. Ne želi da itko i u čemu protumači na koga se odnosi pozdrav i cjelov. Znao je on dati oduška svomu srcu. Piše li u početku Poslanice: „Bog mi je, doista, svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista“ (Fil 1,8). Za svima vama, a ne samo za jednom osobom. I cijelu Crkvu naziva „braćom ljubljenom i željkovanom“, svojom „radošću i vijencem“ (4,1), ali se dobro čuva da ne upadne u sotonske zamke, svjestan da u sebi nosi stimulus carnis – ostan u svome tijelu, koji ga svakodnevno udara – a to udaranje pripisuje sotoni – i koji se kadar razbuktati samo ako apostol ne bude budan i razuman.
Eto dvije žene, uposlene u vrhovima crkvene zajednice, Jezabela u Tijatiri i Lidija u Filipima, nekako u isto vrijeme živjele, obje podrijetlom iz istoga grada Tijatire, vjerojatno obje bile poganke, primile krštenje, angažirane laikinje. Jedna, iako pokrštena, ostala u duši poganka mišlju, riječju i djelom, te i druge zavodila na zle misli, riječi i djela odvodeći ih u „sotonske dubine“ protiv opstojnosti jednoga jedinoga Boga Stvoritelja neba i zemlje i protiv dara života naučavajući moralnu raskalašenost, a druga se pretvorila u živu kršćanku mišlju, riječju i djelom i stavila svoje imanje i djelovanje u širenje Kraljevstva nebeskoga na zemlji!
Opširniji prikaz: „Pismo Crkvi u Tijatiri“ u: Kristove poruke Sedmerim Crkvama, Mostar, 2016., str. 71-89.
[1] W. Barclay, The Revelation of John, vol. I., str. 104-111.
[2] Jezabela poučava u Crkvi iako je po apostolskoj praksi bilo zabranjeno ženi poučavati na crkvenim skupovima: 1 Kor 14,34; 1 Tim 2,12.
* Opis fotografije: Crkvište u Akhisaru kako se danas zove antička Tijatira; ruševine kršćanske bazilike iz bizantskoga doba. Grad je poturčen 1307., a zadnji kršćani iz njega prognani 1922.
