Kristove poruke Sedmerim Crkvama (5): Pismo Crkvi u Sardu
Naslovnik: I anđelu Crkve u Sardu napiši (Otk 3,1).
Anđeo – Ne spominje se biskup imenito, nego službom, navještajem Evanđelja.
Sard – Grad smješten oko 90 km istočno od Smirne, danas tursko naselje Sart. Oko 700 godina prije pisanja ovoga apokaliptičnog Pisma, Sard bijaše jedan od većih gradova na svijetu. Bijahu zapravo dva grada: donji i gornji. Iz jednoga se prelazilo u drugi posebnim tajnim kanalom gdje bijaše stalna straža.
Bogatstvo grada legendarno. Kroz Donji grad protjecaše rijeka Paktol za koju govorahu da donosi zlato. Samo donese kuglice zlata. Najbogatiji knez Sarda, Krez (595.-547. kralj od 561. pr. Kr.) – danas simbol imućna čovjeka: „Krezovo bogatstvo“! U Kreza bijaše sve od zlata: postelja, stol, vrata, zlatna kancelarija. Zlatna rezidencija. Osobito obdarivaše zlatom „proročište“ u Delfima u Grčkoj koje mu nekom zgodom dvograno „prorokova“ da će „uništiti jedno veliko carstvo“. Umišljen u svoju snagu, udari na perzijskoga kralja Kira (oko 600.-530.). Kir ga potuče do nogu. Tako Krez uništi jedno veliko kraljevstvo, tj. svoje. Postoji legenda koja kaže, kada Krez bijaše osuđen na smrt, da prije izvršenja smrtne kazne samo ponavljaše: „Solon, Solon, Solon“. Upita kralj Kir zašto kralj Krez ponavlja riječ „Solon“? Što je to? – Rekoše mu da je Solon grčki političar i pjesnik (640.-560. pr. Kr.), koji govoraše da nikoga ne treba smatrati prije smrti sretnim.[1] Na to se Kir smilova, poštedje mu život i uze ga za savjetnika kako bi se i sam mogao dokopati sreće!
Budući da Sard bijaše tako bogat, zašto se onda čudiš da i Donji i Gornji grad bijahu atraktivna meta razbojnika koji ga dva puta temeljito orobiše. Noću, dok je straža spavala.
Za kršćanske ere grad je od apostolskih vremena – od vremena sv. Ivana apostola – imao svoju crkvenu administraciju.
Sard zauzeše Seldžuci 1306., a posve ga sruši godine 1402. mongolski vladar Tamerlan (1336.-1405.). Od 1725. do 1956. Papa je imenovao naslovne nadbiskupe sardske. Evo skoro 50 godine Sard nije popunjen ni naslovnim nadbiskupom.[2]
Krist sa sedam duhova
Ovo govori Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda (Otk 3,1).
Sedam duhova može označivati Duha Svetoga sa sedam darova: “mudrosti i umnosti, savjeta i jakosti, znanja, straha Božjega” (Iz 11,2) i pobožnosti, odnosno kako Katekizam naučava u vezi s podjeljivanjem sakramenta sv. krizme.[3] Duh Božji u svome sedmerostrukom djelovanju u Crkvama. Duh životvorac!
Sedam zvijezda može se odnositi na sedam Crkava i sedam njihovih nadglednika, promicatelja svete, katoličke i apostolske vjere. To su sve same zvijezde, svjetionici vjere i morala. To sve pripada Kristu. On sve to posjeduje, vlasnik je svega toga!
Pohvale anđelu u Sardu
Prebirući cio tekst Pisma upućena predstojniku u Sardu mogle bi se izvući neke pohvale koje se više odnose na njegovu prošlost. Isus ga hvali da je na početku, tj. kada bijaše zaređen, rukopoložen, primio riječ Božju, bijaše joj poslušan, ali tijekom vremena opadaše tako da sve bȋ svedeno na ostatke ostataka. Ima još nekih dobrih djela, ali nisu ni blizu takva da bi bila savršena i vodila u nebo. Ako s takvim nesavršenim djelima umre – a Isus mu najavljuje svoj iznenadan dolazak – ne će ga minuti čistilišna vatra, da ga prokuša, pročisti dok ne bude dostojan gledati Lice Božje.
Nalaz: živi mrtvac
Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si… Doista, ne nađoh da su ti djela pred Bogom mojim savršena (Otk 3,1b-2b).
Živi mrtvac[4] – Crkva u Sardu: „prividno kršćanstvo“, tako prevoditelji ovoga apokaliptičnog teksta stavljaju podnaslov ovomu Pismu. Crkva je mjesto gdje se uglavnom odvija i buja život: tu su djeca na krštenju i na vjeronauku, mladi na katehezama i u raznim religioznim sekcijama, zaručnici na poukama, pripremama i vjenčanjima, svećenički kandidati na ređenju, svi vjernici na ispovijedi i Euharistiji. Mjesto gdje Bog Otac živi, gdje Isus Krist živi i oživljuje pokornike, gdje Duh Sveti živi, oživljuje i posvećuje sve vjernike. A ovdje u Sardu svega toga nedostaje: Crkva mrtva, izvršila eutanaziju ili samoubojstvo nad samom sobom. Zapravo klinički diše, ali stvarno je kao mrtva. Čudna li protuslovlja: sardski biskup misli da je živ, a on: živi mrtvac. Živ je u očima ljudi, ali je mrtav u očima Božjim. Kao što čovjeka nekada pogodi paraliza noge, ruke, lica, pa ljudski duh to ne može pomicati i kontrolirati, tako i ovdje biskup sam sebe paralizirao da ga Duh Božji ne može pokrenuti. Ili rečeno biblijskom alegorijom: on je kao loza koja nije na Trsu Kristu. On je odsječena brstina prebačena preko plota, i suši se (Iv 15,6). Sjetimo se sličnih izreka u Svetom Pismu: “Moj sin bijaše mrtav, a sada je živ” (Lk 15,24). “Ona koja provodi lagodan život, živa je već umrla”, kaže sv. Pavao (1 Tim 5,6). Uskrsli za sebe kaže: Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova (Otk 1,18). Uskrsli očito misli na nadstojnikove grijehe u kojima živi i koji ga čine mrtvim. Pretvara se da živi, a zapravo on je pokojni, samo još nije obavljen svečani sprovod. Trubači stoje pred vratima. Čekaju da mrtvozornici kliničku smrt proglase stvarnom, bez obdukcije. I da mu se pobije grobni spomenik. Možda ga je zlato ubilo! Ili da ostanemo na slici zvijezde: ima zvijezda s kojih je poletjelo svjetlo prije više stotina tisuća godina i juri 300.000 km u sekundi. I noćas nam stiglo na zemlju, a možda se zvijezda već davno utrnula, nestala i nastala svemirska rupa. Nešto se slično i ovdje dogodilo. Biskup se duhovno ugasio: umjesto svijetli anđeo, ono crna rupa. Ima u Sardu nešto vanjskoga sjaja, liturgijskoga posuđa i ruha i uredna biskupska kancelarija, ali biskup je nepokopani mrtvac: sablast – prikaza, pa onda i sablazan – nakaza!
– Uvijek je čovjek u kušnji da mu ime zvuči u narodu i u svijetu, a da je on u sebi polumrtav ili posve mrtav. Drugo je čovjek koji je preminuo, a ostavio velebna djela nakon svoje smrti. On u djelima živi, u naslovima institucija, u ulicama gradova, u nazivima minerala i dragulja. Ili u likovima blaženika i svetaca.
Nesavršena djela – Krist motri svačija djela i mjeri ih i važe pred Ocem svojim. Njegovu pogledu nitko ne može umaknuti. U očima Kristovim sardski nadglednik ima, doduše, nekih djela, ali su mu nesavršena pred Bogom. Prožeta sebičnošću i vlastitom težnjom za slavom. Traži slavu od ljudi, a ne od Boga (Iv 5,44). On je pravovjeran, ali bez prave pobožnosti, usmjerenosti prema Bogu. Gleda gledaju li ga ljudi. On slavi Euharistiju, ali više pod njom drijema nego što moli. On propovijeda, ali svaki put nakon propovijedi, pita: jesam li dobro govorio? On obavlja sakramentne obrede, ali to je sve bez duha, duše i oduševljenja.
Terapija reanimacije
Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umrije… Spomeni se, dakle: kako si primio riječ i poslušao, tako je i čuvaj – i obrati se. Ne budeš li, dakle, budan, doći ću kao tat, a ne ćeš znati u koji ću čas doći na te (Otk 3,2-3).
Budnost – Nema sumnje da ova riječ, dva puta ponovljena, mora podsjećati sardskoga biskupa na nebudnost zbog koje je njegov grad barem dva puta svojedobno pao u neprijateljske ruke. Prvi put za cara Kira, u 6. stoljeću prije Krista, kada su Perzijanci našli sardsku stražu na spavanju. I drugi put kada je Antioh III. (214. pr. Kr.) isto tako zatekao stražare na spavanju. I zarobili stražare koji su im pokazali putove i kanale u zlatne odaje! Uskrsli poziva biskupa da budan bude, da se ne igra u javi sanje. Bog jednako poziva i njega i njegova vjernika, i Kira i Antioha i njihove pristaše da polože račune. Hoće li biskup znati zaiskati u Boga milosrđa koje mu se kroz opomenu nudi?
Možda se, velim, biskup natjecao s gradskim knezom – kraljem u svjetovnom bogatstvu. I u njega zlatna palača: zlatan prsten, zlatan lanac, zlatan križ, zlatan štap! A besmrtna duša mrtva; čim je u grijehu, odmah je mrtva! Isus ga opominje da se probudi i da budan bude. Sve se može popraviti. Za sve se može pokajati. Sve mu se može oprostiti, da ne umre drugom smrću! Onom vječnom!
– Može li se dogoditi na isti način da i naša duša – poput grada nad kojim treba bdjeti – bude zatečena kao Sard i da padne zatočena pod neprijateljskom opsadom?
Ostatak dobra – U svakom čovjeku ima nešto vrijedno i dobro, pa i u sardskom anđelu – biskupu. Djela mogu biti nesavršena, ali ne do kraja srušena. Treba u sebi spasiti što se spasit dade. Isus pokazuje put izlaska iz krize: Probudi se! Obrati se! Čuvaj zadanu i obećanu riječ! Reanimiraj ono gdje još ima nade!
Riječ – Evanđelje istine, zapovijed ljubavi, pravilo života, milost spasenja. Tu je riječ biskup na svome biskupskom ređenju oduševljeno „primio“ i radosno „poslušao“ kada su svi biskupi na ređenju izgovarali ove ili slične riječi: „A sada izlij na ovog izabranika onu moć koja je od tebe – Duha vodstva…“. Ali, nažalost, nije tu riječ uščuvao, ni obdržavao. Kako je vrijeme odmicalo, tako se riječ u njemu hladila do mrzlosti. A trebalo ju je njegovati i provoditi u praksu. Sve što je drugima propovijedao, morao je na sebe primjenjivati. Eto obraćenja. Što slušaš, vjeruj; što vjeruješ, naučavaj; što naučavaš, prakticiraj!
Kradljivac – Ali ako se ne probudiš i budan ne budeš, sve će se zbiti iznenada i obit će ti se o glavu, kao u krađi. Gospodin često uspoređuje svoj dolazak s neočekivanim dolaskom tȃta ili kradljivca. Lopov gleda kada čovjek spava, da ga opljačka. Usporedba se odnosi samo na neočekivanost i nepredvidljivost Gospodnjega dolaska, a ne na kradljivčev moral (usp. Mt 24,43; 1 Sol 5,2; 2 Pt 3,10). Bog ima puno pravo, vlasničko pravo, ući u naš život kada hoće i zovnuti nas na svoj vječni sud. „’Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu” (Lk 12,20-21). Uskrsli poziva istim riječima i sardskoga „anđela“ da bude budan. Daje mu šansu da spasi ostatak koji visi o koncu, tek što nije umro.
Pohvala nekolicini kršćana
Ali imaš u Sardu nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina; oni će hodit sa mnom u bjelini jer su dostojni (Otk 3,4).
Čisti – Nekoliko svijetlih imena bijaše u sardskoj bogosloviji, pardon: Crkvi: nekoliko čistih Bogu posvećenih osoba, nekoliko svetih prezbitera koji se mogu nabrojiti na prste desne ruke, nekoliko uzornih bogoslova. Živih imena. U mnoštvu kukolja samo nekoliko zdravih zrna pšenice (Mt 13,24-30). Sve je to vidljivo nebeskomu Kristu. On će prema njima posebno postupiti: s njime će hoditi u bjelini. Očuvali su se od nečista svijeta. Nadvladali su napasti u kojima su se nalazili i Bogu vapili. I Bog ih očuvao, jer su se odupirali svim zavodljivostima koje su susretali. Je li za to svijetlo ime i obraz nekolicine u Sardu bio zaslužan i mjesni biskup? Možda. Drugima je pomagao, a sebe duhovno kaljao? Tražio naizvan da ga poštuju, da mu prvo mjesto iskazuju, da ga na ulici pozdravljaju, da mu prsten ljube, a on pred Bogom živi mrtvac! I Pavao piše i savjetuje Efežanima da ponizno, blago, strpljivo žive dostojno poziva kojim su pozvani (4,1). Jednako traži život dostojan Gospodina i od Kološana (1,10).
Nebeska nagrada
Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine, i ne ću izbrisati imena njegova iz knjige života, i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim. Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! (Otk 3,5-6).
Uskrsli Gospodin obećava pobjednicima trostruku nagradu:
Bijele haljine – Pobjednici u kušnjama bit će odjeveni u čistoću, u bijele haljine, u ono što je najljepše.
Vječno ime – Ljudi se znaju po imenu. Zato i šire slavu svoga imena, makar u duši bili mrtvi. Isus pobjedniku zemaljske kušnje obećava vječno ime, koje nikada ne će biti izbrisano iz knjige života.
Dvije su knjige: prva je Knjiga ljudskih djela gdje su upisane sve čovjekove misli, nakane, osjećaji, riječi i djela. Kako čovjek diše, tako anđeo čuvar stenografski piše u „Knjigu ljudskih djela“. I čovjek će biti suđen po djelima svojim kako je zapisano u toj knjizi njegovih djela.
A drugi je svezak „Knjiga života“. U njoj su upisana samo ona imena kojih su djela dobra, imena koja su živa u Bogu.
Ovo je Suđenje čovječanstva članak naše vjere, ravan članku o Otkupljenju: Smrti, Uskrsnuću i Uzašašću Krista koji će doći kao Sudac živih i mrtvih. I ako na nj zaboravimo ili ga namjerno zanemarimo, bolje bi nam bilo da se ni rodili nismo!
Priznanje pred Ocem – Najveća se nagrada sastoji u priznanju i proslavi pred Ocem. Nije, dakle, velik tko se slavi među mrtvim imenima ili živim mrtvacima, nego koga Isus prizna i proslavi pred Ocem nebeskim i anđelima njegovim.
Zaključak. Crkva u Sardu nije optužena ni za kakvo krivo djelovanje ili krivovjerje. Da bi se to učinilo, čovjek se mora znojiti, raditi, mučiti, misliti, studirati. Sardski biskup nije se ni znojio, ni bdio, ni razmišljao. Bio je živi pokojnik. Samo mu je ime bilo živo. Crkva u Sardu sa svojim predstojnikom nije imala čak ni nekih zlih, zavodničkih i protivničkih imena: ni Židova, ni pogana, ni Jezabele, ni Sotonina prijestolja, ni Sotonine sinagoge, ni Sotoninih dubina, ni Bileama, ni Balaka, ni nikolaita.
Sardska Crkva nije dakle bila napadana ni od Židova ni od pogana. Bila je toliko mrtva da nije bila interesantna ni Sotoni, niti je nju itko htio napasti (osim unutarnje crvotočine). Možda su je čak protivnici hvalili i odličja joj davali. Isus veli: jao vama kada vas svi budu hvalili, kada svi budu govorili: dobar je, dobra je, nikoga ne uznemiruje; nije doduše s nama, ali nije ni protiv nas… (Lk 6,26).
Pozitivna i živa Crkva obično ima protivnika. Dobar i vrijedan bogoslov ili svećenik u svome je čestitu djelovanju uvijek nekomu – trn u oku. Crkva koja ne može proizvesti protivljenje svijeta, „preljubničkoga i grješničkoga naraštaja“ – svjedočki je mrtva. A životnu snagu daje joj Duh Sveti. On oživljuje stare i mrtve kosti. On daje dah života mrtvu tijelu.
Opširniji prikaz: „Pismo Crkvi u Sardu“ u: Kristove poruke Sedmerim Crkvama, Mostar, 2016., str. 90-100.
[1] Tako završava Sofoklova tragedija Kralj Edip, izvedena 429. godine pr. Krista.
[2] https://www.catholic-hierarchy.org/diocese/d2s24.html
[3] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1831.
[4] W. Barclay, The Revelation of John, vol. I., str. 116-123.
* Opis fotografije: Ostatci bizantske bazilike u Sardu, crkvište među ruševinama drevne lidijske prijestolnice, srušene i napuštene od 1402., pokraj suvremenoga turskoga naselja Sart.
