Kristove poruke Sedmerim Crkvama (6): Pismo Crkvi u Filadelfiji
Naslovnik: I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši (Otk 3,7).
Anđeo – vjesnik, glavni i odgovorni u mjesnoj Crkvi. Njemu je upućena poruka, pohvala, upozorenje. Taj nadglednik ili episkopos predstavlja i sve ostale svećenike, đakone, bogoslove, obične vjernike laike i katekumene u toj biskupiji, gradskoj kršćanskoj zajednici. Preko njega Božja riječ dopire do svakoga čitatelja ovih biblijskih redaka nalazio se na bilo kojem mjestu i u bilo kojem vremenu, zato se to jednako odnosi i na nas danas. Bog tim riječima kazuje s čime je zadovoljan i s čime nezadovoljan u čovjekovu životu, radu i suradnji, poštujući ljudsku slobodu koja će u konačnici biti suđena prema svojim djelima ili svome nedjelovanju.
Filadelfija[1] – Najmlađi grad od svih sedam maloazijskih kršćanskih biskupija kojima pisac Otkrivenja šalje poruku uskrsloga Krista. Grad utemeljiše u 2. stoljeću prije Krista, 189. godine, doseljenici iz Pergama. Malo kasnije u Pergamu zavlada kralj Atal II. zvani Philadelphus – Bratoljub. Taj imaše brata Eumenesa koji mu bijaše vrlo drag. Po tom njegovu bratoljublju – philadelphia – nazvan je i sam grad u čast bratoljuba Atala. Nakana osnivatelja grada bijaše u tome da se proširi grčka kultura i jezik prema azijskim pokrajinama Lidiji i Frigiji.
Godine 19. prije Krista rimski car August naredi da grčki jezik bude službeni u cijelome Carstvu. Svi drugi jezici bijahu „dijalekti“. Tako je i u Filadelfiji liđanski jezik zamijenjen grčkim.
Kada je 17. godine poslije Krista Filadelfiju pogodio snažan zemljotres, car Tiberije dade posebnu pomoć gradu. Građani u znak zahvalnosti prema caru dobročinitelju promijeniše ime grada u Neocezareju (Novi carski grad).
Pedesetak godina poslije car Vespazijan opet mu promijeni ime u Flaviju, po svome carskom plemenu.
Ali nedugo nakon toga gradu se vrati staro ime Filadelfija. Ime mu je barem četiri puta mijenjano. I danas postoji mjesto koje Turci nazivaju Allahšehir (Božji grad). Nalazi se oko 170 km istočno od Smirne. Na ostatcima stare bazilike jedna američka protestantska skupina stavila je veliku ploču sa svetopisamskim tekstom ovoga Pisma anđelu Crkve u Filadelfiji na engleskom i turskom jeziku. Da su pokazali malo više smisla i ljubavi prema starinama i kulturi, stavili bi i na izvornom biblijskom grčkom.
Ovo je grad, Crkva i crkveni nadglednik koji imaju najviše pohvala od uskrsloga Gospodina. Zapravo nemaju ni biskup, ni kler, ni vjernici nikakva ukora ni prijekora. Gospodin je zadovoljan s njima i pokazat će im uvjete pod kojima je zadovoljan ako tako ostane. I ohrabrit ih u svakom pogledu.
Krist Sveti i Istiniti
Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko ne će zatvoriti, kad zatvori, nitko ne će otvoriti (Otk 3,7).
Sveti – Hagios (grč.) – Kadoš (hebr.) znači odijeljen od svijeta, nesvjetski, izvan svijeta, iznad svijeta. Sadržajno božanski apsolutno bogat umom, svemoći i slobodom. To je najdublja bit Božja. Sam Bog. Ovdje se Krist prvi put tako predstavlja. Krist Gospodin identificira se s Bogom u naravi, u božanstvu, ali ne, razumije se, s Osobom Oca i s Osobom Duha.
Istiniti – Zbiljski, stvarni, u kojem nema nikakve mijene, promjene ni sjene. Sama zbilja. Za oba ova naslova vidi Otk 6,10: „Gospodaru sveti i istiniti!“ Isus sebe i na drugim mjestima naziva istinitim, Istinom.
Ključar – Onaj koji ima ključ Davidov. Kralj David, koji kraljevaše tisuću godina prije Krista, redovito se spominje u službi budućega Mesije. Iz njegova plemena dolazi Mesija. Ključevi naznačuju vlast, vlasništvo, auktoritet. Tko ima ključeve kraljevske palače, taj može u nju ući i iz nje izići. I može pustiti koga hoće da uđe i izađe. Kralj David imaše službenika, dvorjanina, koji se zvaše Šibna. U njega bijahu ključevi kraljevskoga dvora. Budući da je on nešto ukrao ili prevario, s njim je Bog bio nezadovoljan i morao je otići u progonstvo u Babilon. Stoga novi kralj postavi novoga ključara Elijakima: „Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti“ (Iz 22,22). Zašto se spominju pleća ili ramena? Zato što su u starini ključevi bili toliko veliki i teški da su ih ljudi morali nositi na ramenima, a ne u džepu.
Krist ima ključeve Kraljevstva Božjega. Sva je vlast u njegovim rukama (Jr 30,9; Hoš 3,5). Komu on otvori, taj može ući u Kraljevstvo nebesko. I komu on zatvori, taj ne može ući. Nitko ne može Krista prisiliti ni da mu otvori ni da mu zatvori. On je put k spasenju. Isus govori Petru, i samo Petru: Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga (Mt 16,19). Petru i njegovim nasljednicima, Rimskim biskupima, Papama, jer je Gospodin rekao: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20).
Pohvala učeniku
Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može. Doista, malena je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog Imena (Otk 3,8).
Vrata – Sama je Filadelfija u službi vrata prema ostaloj Aziji. Zato je i sagrađena da bude kao vrata prema Istoku, da širi grčku uljudbu među druge narode. Ali Filadelfija je znak nečega višega. U Svetom Pismu često se spominje izraz „vrata“ s više značenja. Na primjer, Isus kao vrata ovčinjaka (Iv 10,7-9). Vrata kao prilika misijskoga djelovanja sv. Pavla: “Jer vrata mi se otvoriše velika i uspješna, a protivnika mnogo” (1 Kor 16,9). Ili: “Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi” (Kol 4,3), da možemo navješćivati Kraljevstvo Božje, da iskoristimo priliku, kairòs.
I ovdje je pred filadelfijskim biskupom novi otvor, pogodna vrata, prilika za misije, za širenje kršćanstva po Maloj Aziji prema unutrašnjosti. Ovisi o biskupu hoće li se Božja riječ razvijati i rasti ili će ostati u tom malom gradu?
– Koliko smo puta u životu imali otvorena „vrata“ pred sobom, pa nismo iskoristili: da uđemo u kapelicu na kratak pohod Presvetomu; da pozdravimo i porazgovorimo s vjeroučiteljem, s poglavarom, sa župnikom; imamo priliku čestito se ispovjediti, a mi odgodimo, ili prigodu da učinimo neko dobro djelo nekomu, a mi kažemo neka mu drugi čini dobro danas, a mi ćemo sutra. Imam prigodu pročitati članak, razmatranje, a ja – na piće. Lakše je biti neozbiljan negoli ozbiljan, neodgovoran negoli odgovoran, neradnik negoli radnik!
Malena snaga – Možda je mjesni biskup bio neugledna izgleda, slaba tjelesnog ustrojstva, boležljiv, nemoćan, malene fizičke snage. Ali je imao jak duh – silnu vjeru i ljubav prema Gospodinu!
– U svakoga od nas snaga može biti malena, neznatna, ali se s pomoću Božjom sve može dostići. Bitna je vjernost, istinitost, svetost. Koliko ima ljudi s malim brojem talenata, ali tu malotalentiranost nadoknađuju svojom marljivošću i postižu velike uspjehe u životu. Bog gleda koliko će se svatko od nas potruditi i odgovoriti, a ne koliko je on komu dao. Jednako je pohvaljen i onaj radnik koji je primio dva talenta kao i onaj koji ih je primio pet. Samo je neradnik kažnjen (Mt 25,24-30).
Očuvao riječ – Biskup je očuvao Evanđelje. Održao riječ koju je on Bogu dao na biskupskom ređenju. Riječ vjernosti Crkvi. A čini se da je ta mala zajednica, s biskupom na čelu, doživjela i teške progone. I u progonima svi ostali vjerni Kristu, nisu zatajili imena Isusova. „Tko se odreče mene pred ljudima, odreći će se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima“ (Mt 10,33). Sv. Pavao veli: „Uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer, kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10). Kada mislim da sam jak, tada sam zapravo slab.
– Imamo prigode i dužni smo Božju riječ i zapovijedi čuvati u svakome trenutku života. Nema pred Bogom norijada i brucošijada kada maturanti ili početnici na fakultetu misle da u jednom danu u životu mogu srušiti sav moral na kojem život stoji, obrušiti se na sve Božje zakone. To je znak nezrelosti, životno kažnjive ludosti. Kažu da „norijada“ dolazi od njemačkoga izraza „narr“ – lud, budala, mahnit, blesav; kajkavski: noriti znači ludovati, mahnitati. Staviti ruku u vatru i misliti da ne će izgorjeti! Prekršiti Šestu Božju zapovijed i misliti da ne će ostati noseća i da će pobačajem riješiti začeće! I da će biti sretna što je ubila jedno dijete koje je tek počelo živjeti! Takva se ludost nikada ne isplati, nego se uvijek nemilosrdno naplati. To najbolje zna onaj koji tako griješi!
Obećanje učeniku
Evo, dovest ću neke iz sinagoge Sotonine – koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu – evo, prisilit ću ih da dođu i da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim. Budući da si očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koja ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari. Dolazim ubrzo. Čvrsto drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca (Otk 3,9-11).
Dovest ću – U biskupa je malena snaga, ali Krist se zauzima za njega. On će dovesti njegove neprijatelje k njemu do nogu, da se vidi tko je jači.
Izričito se spominju Židovi koji se tako zovu, jer kažu da pripadaju izabranom Narodu Božjemu, ali nisu autentični Židovi koji su vjerni biblijskomu Mesiji. Hvale se da su potomci Abrahamovi, jesu fizički, ali nisu duhovno, po vjeri. Oni su formirali pseudomesijansku sinagogu. Pavao piše Galaćanima da su se neki odmetnuli i prevraćaju „Evanđelje Kristovo“ pa Apostol na njih baca anatemu, prokletstvo (1,8). Nema Evanđelja izvan Kristova! Nema spasenja izvan Kristova!
Prisilit ću – Neprijatelji će se, očito, otimati, dok će ih Krist morati prisiljavati da dođu pokloniti se do nogu filadelfijskoga biskupa. Kako će se to dogoditi i je li se to dogodilo, povijesno ne znamo. Bibličari se ovdje prisjećaju jedne druge zgode iz Staroga Zavjeta kada prorok Izaija govori Izraelu da će pogani iz Egipta i Kuša „ići okovani, tebi će se klanjati i molit će ti se: ‘Jedino je kod tebe Bog, nema drugoga; ništavni su bogovi“ (Iz 45,14). Tako će se Židovi u Filadelfiji pokloniti anđelu mjesne Crkve i priznati Krista za jedinoga Mesiju i jedinoga Spasitelja. Anđeo Crkve održao je riječ o postojanosti. On je uvijek opsluživao Božju riječ, nije imao suludih „norijada“ u svome usponu, pogotovo ne u svojoj biskupskoj službi koju je uzeo sa svom ozbiljnošću i odgovornošću.
Očuvat ću – Isus obećava svomu vjernom učeniku da će ga očuvati od padova u kušnjama koje će ga zahvatiti. Razlog tomu jest biskupova vjernost: on je očuvao Kristovu riječ, zato će i njega Krist očuvati od „časa kušnje“ koja mora pogoditi sve pozemljare na svijetu.
Kušnja je po Božjem planu, i beskorisno je moliti Boga da nam digne trnje kušnje s našega puta. On to ne će učiniti, jer nam upravo po kušnjama provjerava slobodu. To je kao da moliš da možeš voziti, a ne polagati usmenih i praktičnih testova; da možeš maturirati ne izlazeći na maturalni usmeni i pisani ispit. Ali da, uza sav naš rad, Boga molimo da u kušnjama budemo vjerni Božjemu zakonu, da izdržimo do kraja, da nadvladamo kušnje, da položimo maturalne ispite, u tome će nas pomoći, uslišati onako kako i mi opslužujemo njegovu riječ.
Drži krunu. Isus govori biskupu da čvrsto drži vijenac, krunu na glavi. To je simbol pobjede i nagrade. Zna biskup u Filadelfiji što to znači, jer se u gradu odvijahu razne sportske utakmice i kulturalna natjecanja. I lovor vijenci uvijek bijahu najpoželjnija nagrada. A biskup bi trebao misliti i na svoju mitru/krunu da je uvijek bude dostojan!
Nagrada u nebeskom Jeruzalemu
Pobjednika ću postaviti stupom u hramu Boga moga, i odande on više ne će izlaziti, i napisat ću na njemu ime Boga svoga i ime grada Boga svoga, novog Jeruzalema koji siđe s neba od Boga mojega, i ime moje novo. Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! (Otk 3,12-13).
Pobjednik. Već sama ta riječ morala bi biti poželjna, privlačna, poticajna da se biskup i dalje drži Božjih putova i uputa. Da izdrži u životnom borilištu.
Stup – U mnogim su poganskim hramovima na stupovima bila upisana imena naroda koji su darovali dotične stupove u čast određenih bogova ili božica. Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima (2,9) govori o apostolima kao stupovima istine i Crkve. Uskrsli Isus ovdje u Filadelfiji obećava svakom vjernom pobjedniku da će biti stup u Božjem hramu na nebu, samo ako bude svladao životne kušnje na zemlji. Stup je znak čvrstoće, sigurnosti i stabilnosti. Pa i časti. Dosljedan vjernik bit će poput stupa u Hramu, bit će stup u novom Jeruzalemu.
Ne će izići – Čovjek koji se spasi, ne će izići iz hrama nebeskoga. Ovo bijaše vrlo utješno za stanovnike Filadelfije u kojoj se često događahu potresi, pa svakoga trenutka ljudi bijahu spremni izletjeti iz svojih kuća pod poljske šatore. Evo, Uskrsli obećava da ljudi ne će više morati imati straha, da ne će morati istrčavati iz svojih stanova zbog nenadanih zemljotresa.
Novo ime – Čovjek pa i grad ima svoj identitet po imenu. To je osnovni znak po kojem se netko raspoznaje. Rečeno je u početku da je Filadelfija više puta mijenjala svoje ime (Neocezareja, Flavija, pa opet Filadelfija). Sada Krist veli da se više ne će mijenjati ime spašenika prema caru i carskomu plemenu, nego će se svakomu pobjedniku dati tri imena:
Ime Boga Oca, koji je vlasnik svake duše, stvorenja i imena. To je u čovjeku ostvarena slika i prilika Božja.
Ime novoga Jeruzalema, koji silazi kao zaručnica s neba (Otk 21-22), ime Kraljevstva Božjega, vječnosti.
Ime novo Isusovo, Otkupiteljevo. Znamo iz Evanđelja da je arkanđeo Božji zadužio Josipa kod Mateja (1,21), a Mariju kod Luke (1,31), da dadne ime Novorođenčetu: Isus/Ješuah/Spasitelj. A onda, na Sudnjem danu, pokazat će se novo Isusovo ime, koje nikomu nije poznato. To će ime biti napisano na svim Spasiteljevim sljedbenicima. Otkrivenje kaže da Spasitelj Sudac „nosi ime kojeg nitko ne zna doli on sam“ (19,12).
Zaključak. Filadelfijski biskup ni u čemu se osobito ne isticaše: ni kao propovjednik, ni kao strateg, ni inicijator raznih pothvata, ni organizator znanstvenih skupova, ni kao utemeljitelj instituta duhovnih ili tjelesnih djela milosrđa. Bijaše svećenik prosječnih kvaliteta i kao takav izabran za jednu malu biskupiju. I osta prosječan biskup, ali vrijedan i vjeran u svemu, uvijek i do kraja. Osta Kristu privržen do smrti, do vječnoga grada u nebu. Nitko mu ne mogaše oduzeti vijenca koji mu Gospodin obeća. To se obećava i svima nama ako ustrajemo na putovima kojima nas Gospodin vodi. Čudno je kako nas nebeska nagrada tako slabo privlači da se ne uspijevamo odupirati sitnim i bijednim napastima ovdje na zemlji. I kako u jednome trenutku možemo sve proigrati, izgubiti.
Opširniji prikaz: „Pismo Crkvi u Filadelfiji“, u: Kristove poruke Sedmerim Crkvama, Mostar, 2016., str. 101-109.
[1] W. Barclay, The Revelation of John, vol. 1., str. 124-135.
* Opis fotografije: Od monumentalne crkve sv. Ivana u Filadelfiji ostali su stupovi. Oni su bili osobito dojmljivi u spomen poruke toj mjesnoj Crkvi: „Pobjednika ću postaviti stúpom u hramu Boga moga“ (Otk 3,12). Crkva je danas šetnica prema džamiji, a nakon što su godine 1391. osvojili Filadelfiju, Turci su joj promijenili ime u Alaşehir.
