Kristove poruke Sedmerim Crkvama (7): Pismo Crkvi u Laodiceji
Naslovnik: I anđelu Crkve u Laodiceji napiši (Otk 3,14).
Svaka Crkva ima svoga angelusa, predstojnika, evangelizatora. Kako uzvišen pojam i naslov u očima Božjim! A da vidimo kakav je sadržaj „anđelova“ života i navjestiteljske djelatnosti u gradu Laodiceji u Maloj Aziji.
Laodiceja – U starini bijaše čak šest gradova koji su nosili naziv „Laodiceja“, a znači „Narodna pravda“. Ova, koja se ovdje spominje, bijaše smještena na rijeci Likusu. Osnova je Antioh Sirijski II., godine 250. prije Krista, a dade joj ime po svojoj ženi Laodiceji.[1] Grad bijaše prije svega vrlo bogat, a važan je pod više vidova: graditeljskim, trgovačkim, bankarskim, urbanističkim, arhitektonskim. Imaše čak svoj vodovod.
Sv. Pavao spominje Laodiceju barem četiri puta u poslanici Kološanima govoreći o Epafri koji se mnogo trudi za njih „i za one u Laodiceji i one u Hierapolu“ […]. „Pozdravite braću u Laodiceji, i Nimfu, i Crkvu u njezinoj kući. A kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje“ (Kol 4,13.15-16). Postoji teorija da bi ova nepoznata Poslanica Laodicejcima mogla biti poznata Poslanica Efežanima, koja u izvorniku nema naslovnika, jer je bila neka vrsta okružnice po Maloj Aziji.
Danas toga grada Laodiceje nema. Među sadašnjim razvalinama i u grozoti pustoši prepoznatljivi su stadion, gymnasion, theatron, bouleuterion [vijećnica], paralìa [kupalište]. A na ulazu u grad nalazi se jedna velika tabla s engleskim i turskim tekstom ovoga odlomka iz Apokalipse koji ovdje obrađujemo. Nekad bilo – sad se spominjalo. I nas ozbiljno opominjalo i danas oštro upozorava tim istim nadahnutim riječima koje otkrivaju ljudsko ponašanje u odnosu na Boga i na čovjeka.
Krist Svjedok vjerni
Ovo govori Amen, Svjedok Vjerni i Istiniti, Početak Božjega stvorenja (Otk 3,14).
Amen – Tako se Krist predstavlja. Amen znači: Tako je. Istinito, sigurno, čvrsto. Kao da kažeš: Potpuno vjerujem, nimalo ne sumnjam. Bog se u proroku Izaiji (65,16) predstavlja: Bog je Amen, Bog vjerni, Bog istiniti. Kada se treba zakleti, onda se kune Bogom Amenom, Bogom vjernim. Sve što je Bog Otac planirao s obzirom na stvaranje i otkupljenje čovjeka, što je učinio za spasenje ljudi, smislio za oproštenje ljudskih grijeha, obećao svoga milosrđa čovječanstvu, sve je to smislio, planirao, učinio i obećao samo u Sinu svome Jedinorođenome, Kristu, i po Kristu. Krist je Božji, Očev Amen, punina Istine i Vjernosti. Što Krist govori, tako je i nikako drukčije, makar se nama činilo posve suprotno. U nas je optička varka, a u njega je istinska božanska realka. Kada kažemo Krist je Amen, onda ističemo da je Krist Bog vjerni, Bog istiniti, sigurni, nepromjenljivi u svome božanstvu.
Pavao Korinćanima upravo tako piše: „Doista, sva obećanja Božja u njemu su ‘Da!’ – ‘Amen’. I zato po njemu i naš ‘Amen!’“ (2 Kor 1,20). Naš pristanak i naša vjernost. Izvan Krista nema ništa!
Svjedok vjerni i istiniti – Svjedok je onaj koji je nešto ili nekoga svojim očima vidio. Koji je vidio i zna to suvislo ispričati. Koji za svoj iskaz i svjedočenje zna trpjeti, podnijeti mučeništvo. Zato se takvo svjedočanstvo i zove mučeništvo. Vjeran i Istinit. Pravi Amen. Isus se pokazao takvim Svjedokom, Vjernim, Istinitim, Amenom. Vrhunskim mučenikom. On je doista Put, Istina i Život (Iv 14,6).
Početak stvaranja – Krist je početak svega na svijetu. Po njemu je sve stvoreno. Bez njega se ništa ne odvija. U njemu se sve shvaća. K njemu sve teži. On je osovina i stožer stvaranja i povijesnoga odvijanja. Bog je Otac stvarao čovjeka gledajući u svoga Sina kao model, govorio je kršćanski pisac Tertulijan.[2] Mi smo slika Sinovljeva. On ostaje zauvijek: jučer, danas, sutra. Laodiceja dolazi i prolazi zajedno sa svojim bogatstvom i trgovinom. Odnosno On je zajamčio da će samo njegova Lađa opstati i namjesni Kormilar.
Dijagnoza bolesti
Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta (Otk 3 15-16).
Točan nalaz. Uskrsli Isus laodicejskomu biskupu izdaje najsvježiji medicinski nalaz. Napismeno i osobno. I kaže mu: Nisi studen, tj. nije takvo stanje da me odbijaš i držiš se daleko od mene. Nisi mi dakle hladni i zakleti neprijatelj. Ali nisi, na žalost, ni vruć, zagrijan, oduševljen pristaša, što bi trebao biti. Radije bih te podnio da si ili leden ili vatren, nego ovako. Ne, ti nisi ni mrzao ni topao, nego mlak, nejasan, dvoličan, licemjer, ne može te se definirati. Jedno pokazuješ pred svijetom, a drugo doživljavaš u sebi. Ne idu ti zajedno mozak i srce, intelekt i afekt. I u tom raskoraku provodiš dane. Ne mogu ništa drugo s tobom nego te povratiti iz usta! Strašan izraz i metafora. I činjenica.
Mlakost – U blizini Laodiceje bijaše mjesto Hijerapol – Sveti grad, današnja Pamukale. Cijela rijeka mlake vode izvire iz brda i pravi slapove i prirodne bazene za kupanje i brčkanje. Vruća ili hladna voda puno je upotrebljivija negoli mlaka. Krist želi da ga se ljubi svim srcem svojim i svim bićem svojim. Mlaki, ravnodušni ili neutralni Kristu ne trebaju. On ne pozna osrednjosti, mlakosti: ili vruće – ili hladno. Zato mlake, bljutave, izbacuje iz usta.
Isus u ovome Pismu ne spominje nijednoga vjernika, osim „anđela Crkve“, nadglednika. A može se pretpostaviti da je sva biskupova Crkva bila takva: u vjeri mlaka, u molitvi mlitava, u kršćanskoj ljubavi mlohava. Pastir, umjesto da bude posve jak, on nepodnošljivo mlak. Kakav pastir, takvo mu i stado. Nitko se ne ističe. Sve sami mlakonje. Ni tamo ni amo. Diktatura relativiteta. To je degenerirana Crkva, posve izobličena gotovo do korijena. Ako je i bilo dobrih vjernika, i oni su se umlačili i učmalili, osušili, bili su osuđeni na postupnu smrt, na nestanak. Kako?
Kada progon bukne, vjernici se bude. A kada se u kotlu ovoga svijeta ugrijavaju i grijehu prilagođavaju, skuhaju se i izgore a da nisu ni primijetili. Odreknu se identiteta u atmosferi relativiteta. Toliki se bore za prava „homoseksualaca“ i za gay parade. I kao da ne uviđaju da je to nešto posve protuistinito, protuživotno. Prva je, kažu, Nizozemska uvela homoseksualna „životna združenja“, još 2001. godine. Već ih je golema većina „rastavljena“. Kako se može protunaravno živjeti i na kraću kamoli na dulju stazu?!
Povraćanje. U Starom Zavjetu Bog kaže Izraelcima ako u obećanoj zemlji ne budu opsluživali sve Njegove zapovijedi, zemlja će ih povratiti: „Neće li, ako je učinite nečistom, zemlja ispljuvati i vas kako je ispljuvala narod koji je bio prije vas? (Lev 18,28). A ovdje je kazna još strašnija. Sam će Bog ispljuvati laodicejskoga anđela iz svojih usta.
Pravi savjet
Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba. A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog i slijep i gol. Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežéna da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš, da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš (Otk 3,17-18).
Materijalno bogatstvo. Evo primjera kako su Laodicejci bili bogati. Oko 60. godine prije Krista Laodiceju zahvati strašan zemljotres. Zgrade se pretvoriše u ruševine. Rimljani se ponudiše da im daju pomoć za obnovu grada. A oni tu pomoć ponosno odbiše i sve sami obnoviše.[3] Svojim novcem podigoše grad koji bijaše puno veći i ljepši nego onaj prije potresa.
Laodicejski nadglednik, koji upravljaše mjesnom Crkvom kojih 150 godina nakon ovoga opisanog slučaja, ponosan je što i on raspolaže silnim novcem, zlatom. Tu ne bijaše mlakonja, nego zauzet i vatren. Samo se pred gostima hvali koliko je bogat. Ne prima ni od koga pomoći. Niti ikomu daje izvješća ad limina. I sve sebi pripisuje. Planira kako će podizati nove trgovačke zgrade i kancelarije, koje će trgovački iznajmljivati i bogatiti se astronomskom najamninom. Onu će svoju malu banku s periferije grada premjestiti u centar, nasuprot svojoj rezidenciji, da je svako jutro može vidjeti, i pretvoriti je u tri puta veću. Stručnjaci mu rade na projektu banja i bazena u biskupskom vrtu. I tako to jedno za drugim, da ne nabrajamo… Ne zna se više ni što je njegovo osobno, a što je biskupijsko.
Duhovna sirotinja. A laodicejski predstojnik bijaše teška duhovna sirotinja i sirovina. Zapustio redovito čitanje Biblije. Zaboravio jutarnje meditiranje. Preskače moljenje brevijara, ne zna ni gdje mu je. Ne pamti kada je imao duhovne vježbe. A pogotovo da bi ih on držao drugima. Ne ispovijeda se semestrima, pa ni savjest ne ispituje, umlačio je do bljutavosti. Ima prešnijih poslova. Primio Okružnicu od Ivana s Patmosa, mjesecima je ne otvara. Bit će da onaj „ljubljeni učenik“ opet „zanovijeta“, misli u sebi. Laodicensis samo razmišlja i govori u kategorijama: „Kada ti je Bog dao, uživaj, dušo moja!“ – poput onoga mu rođaka iz Lukina Evanđelja (12,20).
Krist u Pismu savjetuje visokomu crkvenom prelatu da od njega kûpi zlata u vatri žežéna, a da zatvori tu svoju banku suhih sestercija i zlata u gradu. Zlata u vatri životne kušnje i patnje. U trpljenju i strpljenju. Neka se grije pred svetohraništem, a ne u hijerapolskim mlakim banjama, gdje ga fizioterapeutkinje masiraju, pa je od toga i sam postao močvarni mlakonja. Uskrsli mu upućuje oštru opomenu. Još nije kasno. Bog ima obilje milosrđa ako ga ljudi žele i mole, ako se za grijehe kaju i popravljaju.
Robna trgovina vunom. Laodiceja bijaše poznata kao trgovački centar vune. Crne vune. Biskup tu kupovaše odijela i pelerine. Raskošno obučen, i civilno i liturgijski. Izazivaše divljenje građana, a i vjernici mu ponosni da nije siromašak, zapušten. Ali stvarno, u očima Kristovim, posve bez odjeće, sramotna golotinja. Eto kako netko može biti silno odjeven, po najnovijem modelu mode, a posve gol, sramotno gol pokraj tolikih odijela!
– „Kúpi od mene bijele haljine“, simbol čistoće i sjaja u očima Božjim, poručuje mu uskrsli Gospodin, a ne od „crne vune“. Kúpi haljine milosti i svetosti. Haljine milosrđa i oproštenja! Haljine spasenja koje sâm Gospodin ima i nudi. Ne vidi se da je Laodicejski poslušao Krista.
Liječenje. U blizini Laodiceje bijaše neka medicinska škola i razvila se čitava farmaceutska industrija raznih lijekova, osobito masti za oči, nadaleko poznate. Masti su, doduše, pružale neko ublaženje i izlječenje očinjega vida i umanjenje bolova. Tu se i preuzvišeni redovito liječio i išao na tjedne terapije. I nije žalio potrošiti na stjecanje zdravlja. Samo što nije razlikovao koje je zdravlje važnije: duhovno ili tjelesno.
Jer, uzalud je ako laodicejski promicatelj religiozne mlakosti tjelesno i progleda, a duhovno ostane slijep, ne vidi zdravim očima. Ne vidi što treba vidjeti.
– „Kúpi od mene pomasti da oči namažeš!“ – poziva ga Isus da od njega nabavi masti za oči, za oči duše i srca. Da računa sa svetim sakramentima, uljem radosti, milosti i svetosti, Kristovim melemom. Četiri su sakramenta u kojima se ulje rabi: krštenje, potvrda i svećeničko/biskupsko ređenje, te bolesničko pomazanje. Neka se sjeti kako bijaše pomazan u sva četiri sakramenta.
Kristova opomena laodicejskomu predstojniku apostolske vjere može biti i svakomu od nas ozbiljna napomena da se ne smijemo zadovoljavati time da kažemo: Hajde, ne ću biti hladan, ali ne ću ni plamen, gorljiv. Uzet ću „zlatnu“ sredinu. Tko se u duhovnom životu opredjeljuje i zadržava u takvoj mlačnoj sredini, neka očekuje sudbinu anđela u Laodiceji!
Odgoj ukorom
Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam: posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom (Otk 3,19-20).
Odgoj. Bog čovjeka odgaja čitava života. Jednako i svećenika i biskupa. Duša je podložna stalnu rastu i usponu, kadra je vinuti se u neslućene visine. Odgoj na razne načine, spoznaja sve veća i veća.
Ukor – Kroz cijelo Sveto Pismo prolazi ideja ukora i šibe u pedagogiji Božjoj (Izr 13,24; Ps 94,12; Job 5,17; 1 Kor 11,32). Kada Bog nekoga odgaja, onda upotrebljava i neugodna ali uspješna sredstva. Koga voli, toga i kori, i to najučinkovitijim pedagoškim sredstvima. Drugo je to što mi ne razumijemo i to ne prihvaćamo, pa se ne popravljamo.
– „Revan budi!“ Posve suprotno mlakosti, u koju je odgovorni nadstojnik zapao već godinama, počevši od obične pobožne hvalbene litanije do najuzvišenije liturgijske presvete Euharistije.
– „I obrati se!“ Ima još i vremena i šanse. To Isus poručuje i očekuje. Nudi mu svoju pomoć. Ne znamo je li „anđeo“ laodicejski poslušao Kristov savjet. Iz onoga kako se sve odvijalo, čini se da je ostao u svojoj bljutavoj mlakosti, u rastućem bogatstvu, u sramotnoj golotinji i u duhovnom sljepilu.
Sloboda – „Na vratima stojim i kucam“. Nije laodicejski episkopos puki slučaj, nego kudikamo više paradigma za sve nas, kroz povijest, kako se stupnjevno propada unatoč svim pothvatima Krista, koji pred vratima srca stoji i nenametljivo kuca da se otvore i da se Isus svrati na večeru i počasti i upozori ljudsku slobodu. I pri takvu odgoju ostaje netaknuta i Božja i ljudska sloboda. Srce ima kvaku na vratima samo iznutra. Otvara komu hoće. Krist na vratima čeka i pristojno kuca, ne želi provaljivati. Poštuje svačiji pristanak, ali svatko preuzima svoju odgovornost. Sloboda će doći na sud i biti suđena prema djelima svojim. Svima nam je stati pred sudište Božje! Nije rečeno da mu je biskup otvorio i da je večerao s njim. A da jest, ne bi mu to Krist ispustio iz poruke, niti bi Ivan zaboravio zabilježiti.
Nagrada u nebu
Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo (Otk 3,21-22).
Eto nagrade: tko pobijedi kušnju, taj će sjediti s Isusom na prijestolju njegovu i Očevu. Je li to moguće? Jest! To Isus kaže. A u početku je rečeno da je on Amen, Svjedok vjerni i istiniti. Kakvo je mjesto pripremljeno laodicejskomu biskupu, a gle njega! Je li uopće pročitao ovo Pismo? Je li ga objavio na prvoj stranici svoga dijecezanskoga Glasnika?
Zaključak. Kako se neprijatelj, napasnik predstavlja, kakve sve forme i uniforme oblači, i „prerušava se u anđela svjetla“ (2 Kor 11,15). Postupno zavodi, pa onda zabliješti dok konačno ne pobijedi. Čovjeku dolaze napasti i izvana od sotonske zavodljivosti i iznutra od vlastitih strasti i urođenih sklonosti glavnim grijesima. Isus nudi svoju metodu i terapiju, koja zahtijeva napor, budnost, revnost, trošak, odreknuće od mekušastih haljina, od zdravstvenih knjižica i banja. Sve neki pojmovi pokore i korizme, koji ne idu laodicejskomu biskupu i puku ni u glavu ni u srce.
Isusovi prijekori nisu samo tužbalice na laodicejskoga biskupa nego primjer suprotstavljanja ljudske volje i slobode Božjoj volji i slobodi.
P. s. – Piše mi jedan prijatelj: „Potresno je vidjeti što je ostalo od kršćanstva u tim sedmerim Crkvama, koje su imale anđele na svom čelu. Čemu se nadati za one koje ne predvode anđeli?“ – Dà, jednako je potresno gledati kako neki moderni anđeli, umjesto da Evanđeljem Kristovim svijet osvajaju, oni sekularno antievanđelje postupno usvajaju. Uskrsli Gospodin i njima daje vrijeme obraćenja!
Opširniji prikaz: „Pismo Crkvi u Laodiceji“ u: Kristove poruke Sedmerim Crkvama, Mostar, 2016., str. 110-121.
[1] Usp. W. Barclay, The Revelation of John, vol. I., str. 137-149.
[2] Q. S. F. Tertullianus, De resurrectione mortuorum [O uskrsnuću mrtvih], 6,4: ad imaginem Dei fecit illum, scilicet Christi.– na sliku Božju on ga stvori (Post 1,27), tj. Kristovu.
[3] C. Tacitus, Annales, XIV, 27: “Eodem anno ex inlustribus Asiae urbibus Laodicea tremore terrae prolapsa nullo [a] nobis remedio propriis opibus revaluit” – Iste godine [60.] između uglednih gradova Azije Laodiceja, zemljotresom srušena, obnovi se vlastitim snagama, bez ikakve naše pomoći.
* Opis fotografije: Voditelj iskapanja Celal Simsek na krsnom studencu otkopanom godine 2010. u Laodiceji u sklopu crkve otkrivene georadarom, a koja je bila sagrađena između 313. i 320. Kršćansku zajednicu u Laodiceji prije Otkrivenja spominje sv. Pavao: „Pozdravite braću u Laodiceji, i Nimfu i Crkvu u njezinoj kući. A kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje“ (Kol 4,15–16).
