Križni put
Pučke su pobožnosti u prošlim stoljećima bile među vjernicima osobito omiljene. Razlog je bio jednostavan. U bogoslužju puk nije mogao sudjelovati zbog njima nerazumljivoga latinskog jezika, a i zbog toga što se smatralo da bogoslužje slave zaređeni službenici, a puk tek pobožno sluša. Nasuprot toga, pobožnosti su uvijek bile na narodnom jeziku i mogli su je predvoditi i laici. Međutim, i danas, u bitno promijenjenim okolnostima, neke su pobožnosti u puku veoma omiljene: molitva krunice[1] i križni put, o kojem će ovdje biti više riječi.[2]
Podrijetlo pobožnosti križnoga puta možemo pronaći u pobožnosti vjernika koji su hodočastili u Sveti zemlju. Tako Egerija, hodočasnica iz 4. st., opisuje kako su se vjernici na Veliki četvrtak navečer okupljali u Getsemanskom vrtu, nakon toga su išli u grad na mjestu gdje je bio križ, zatim do stupa bičevanja te ponovno do mjesta gdje je bio križ. Kroz cijelo to vrijeme čitala su se čitanja i govorile molitve. U svakom slučaju svi su se hodočasnici u Svetu zemlju trudili – pogotovo u Jeruzalemu – pohoditi sva mjesta vezana uz Kristovo djelo spasenja, osobito ona mjesta vezana uz njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Kada bi se oni vratili u domovinu, htjeli su na neki način oživiti ta sveta mjesta. Tako u Rimu nalazimo baziliku Svetog jeruzalemskog križa s relikvijama. Najveći zamah pobožnosti križnoga puta u današnjem obliku jest jedan apokrif iz 5. st. koji opisuje kako je Djevica Marija nakon Kristova uzašašća htjela ponovno vidjeti sva ona mjesta koje je on posvetio kao što su: Jordan, pustinju, a osobito mjesta vezana uz njegovu muku i uskrsnuće. Ta je pripovijest ušla u jeruzalemsku pučku pobožnost, koju su kasnije franjevci sabrali u jednu zbirku. Godine 1480. dominikanac Felice Fabri u svom izvješću s hodočašća to je proširio opisujući kako je Marija prešla sve postaje Isusova križnog puta: Maslinski vrst, pad pod križem, susret s jeruzalemskim ženama, Pilatov pretorij, susret s Veronikom sve do mjesta gdje je bio križ. I na svakoj od tih postaja bi Marija kleknula i pomolila se. Kao što se vidi, broj postaja je varirao, i ne slaže se s danas uobičajenima. Godine 1490. Adam Krafft donosi sedam postaja: Isusov susret s njegovom majkom Marijom, susret sa Šimunom Cirencem, susret s pobožnim ženama, susret s Veronikom, Isusov pad pod križem, Isus pod križem, polaganje Isusovog mrtvog tijela u Marijino krilo. Za širenje ove pobožnosti značajan je također dominikanac Alvaro prenijevši je u 15. st. iz Jeruzalema u Cordobu, odakle se počinje širiti. Broj postaje se u 17. st. ustalio na četrnaest. U istom razdoblju niču i kapelice uz određene postaje. Kao što je poznato i danas u Jeruzalemu postoji ulica koja se službeno zove „Via dolorosa“ (pisano latiničnim, hebrejskim i arapskim slovima) u kojoj su postavljene postaje križnoga puta, što onda, naravno, uključuje i baziliku Svetoga groba. Na tome mjestu i danas hodočasnici petkom obavljaju pobožnost križnoga puta.
Tako su postaje križnoga puta diljem kršćanskog svijeta na neki način uprisutnjavale postaje Isusovog križnog puta u gradu Jeruzalemu. Ova se pobožnost počela osobito širiti od 16. st., pogotovo kad je Inocent XI. (1618.) dao privilegiju da svi oni koji u nekoj franjevačkoj crkvi obave pobožnost križnog puta imaju jednak oprost kao i oni koji bi tu pobožnost obavili u Jeruzalemu. Kasnije je Klement XII. dopustio da se i u svjetovnim crkvama mogu podići postaje križnoga puta, a franjevci su jedini imali privilegiju blagosloviti ih. Razlog je jednostavan. Franjevci su još od vremena sv. Franje, kao i danas, revni čuvari svetih mjesta u Svetoj zemlji. Benedikt XIV. je 1750. dopustio da se u rimskom Koloseumu podignu postaje križnoga puta, da bi se ta pobožnost mogla obavljati svakoga petka. I u naše vrijeme papa na Veliki petak redovito u Koloseumu sudjeluje u ovoj pobožnosti.
Naši vjernici u korizmi rado dolaze na pobožnost križnoga puta. Zato je važno ovu pobožnost zadržati. Ona je i izvan korizme prisutna u svim svetištima. Pri tome je dobro imati na pameti sljedeće. Prvo, važno je izabrati dobre molitvene tekstove, pogotovo one nadahnute Svetim pismom. Nije lako napisati dobru i prikladnu molitvu. Za to treba i duha Božjega i spisateljskog umijeća. Zbog toga treba pogledati i procijeniti koji su tekstovi vrijedni. Neki baš i nisu, jer su previše prizemljeni i – uz dužno poštovanje – ne baš duboki. Drugo, križni put je pobožnost koju valja uvijek odijeliti od liturgije, kao što je misa. Toga se, vjerujem, držimo. Ostaje ono treće, osjetljivo pitanje. Neki smatraju da je neprimjereno nedjeljom imati ovu pobožnost u crkvi, jer je nedjelja dan Kristova uskrsnuća, pa, prema tome, ne može biti dan pokore. Pa će k tome reći da je u drevnoj liturgiji nedjeljom bilo zabranjeno klečati. Načelno se možemo složiti. Međutim zašto onda na Cvjetnicu (koja je nedjeljom!) čitamo ili pak pjevamo Muku? Zašto je prema rubrikama preporučeno klečanje u određenim dijelovima mise, pa i nedjeljom? Ako ostavimo po strani ove teološke začkoljice (nikada se nećemo složiti!), ostaje ono što je praktično. Veći broj vjernika zbog svojih obveza ne može doći na križni put petkom. Dođu nedjeljom. Onda lijepo prije mise obave pobožnost križnog puta, da bi onda ostali i na misi. Što reći? Nije čovjek radi subote, nego je subota radi čovjeka.
[1] Samo da podsjetimo. Do Drugog vatikanskog sabora u nas se krunica u crkvi molila u sklopu listopadskih pobožnosti. Međutim, za vrijeme Domovinskog rata počelo se u crkvi prije svake mise moliti krunica, i taj je običaj do danas ostao u mnogim crkvama.
[2] Za povijest pobožnosti križnoga puta usp. osobito: M. RIGHETTI, Storia liturgica, 2. L’Anno liturgico, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 2005.), 237-239. Usp. također: A. BADURINA, Križni put u: ISTI (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1985., 361-362.
