Petak, 3 prosinca

Kršćanstvo bezgrešnosti


Glavni junak romana Johna Fowlesa The Collector Frederick Clegg razmišlja o otmici studentice umjetnosti Mirande Gray u koju je zaljubljen. U jednom trenutku planiranja otmice Clegg sebi postavlja pitanje što učiniti nakon otmice? Kako otmici oduzeti njezin moralno uznemirujući sadržaj i pretvoriti je u nešto dobro? Kako zlo učiniti dobrim? Clegg će otmicu vidjeti kao čin ljubavi, kao događaj slobode, kao iskustvo i doživljaj lijepog. Iz začaranog kruga zločina otmice Clegg polako prelazi u područje koje shvaća kao ljubav, zajednički život i žrtvovanje za drugog. Bilo bi psihološki neizdrživo biti stalno svjestan zločina koji je učinjen i Clegg polako briše sve oznake zla koje ulaze u sadržaj otmice i otmica sama po sebi prestaje biti zlo i postaje ljubav, odnosno dobro.

Ono što je Frederick Clegg učinio često se ponavlja u događajima povijesti i povijesnim kretanjima. Fenomen utemeljenja bezgrešnosti i praktične nevinosti koja iz nje proizlazi. Clegg formulira teoretsku pretpostavku kojom omogućuje otmici da prestane biti iskustvo zla i čin zla. Stvara oblik izvitoperenog aksioma koji bi u njegovom slučaju mogao glasiti kako su sve otmice koje on planira učiniti bez iznimke djela i čini ljubavi. Tako formulira teoretsku bezgrešnost samog zla koje mu omogućuje da se kroz cijeli roman osjeća praktično nevinim pred svojom žrtvom i onim što čini protiv nje i njezine slobode. Clegg je u svom praktičnom djelovanju nevin jer je teoretski gledano otmica uvijek bezgrešan čin, jer je ona apsolutno čin ljubavi.

Fenomen koji Fowles opisuje kroz lik Fredericka Clegga nazvat ćemo kršćanstvo bezgrešnosti. Nije riječ o sudskom razumijevanju čovjekove nevinosti koja se dokazuje na sudu niti je riječ o teološkom poimanju bezgrešnosti kao što govorimo recimo o otajstvu bezgrešnog začeća. Riječ je o jednoj izvitoperenoj ideji političke teologije koja teološki pojam milosti zloupotrebljava tako što ga dvostruko pogrešno i zlonamjerno interpretira političkim pojmovljem i razumijevanjem. Svako kršćanstvo bezgrešnosti počinje kao ekskluzivni politički program razdvajanja na zle i dobre, na lijeve i desne.

Poput Clegga kršćanstvo bezgrešnosti utvrđuje misaonu matricu koja je istovremeno ideološka i diktatorska u odnosu na ono što se planira praktično uraditi, učiniti i djelovati i u odnosu na one protiv kojih se planira nastupiti i govoriti. Kršćanstvo bezgrešnosti kao teška zloupotreba milosti kroz političko razumijevanje počinje događajem očišćenja vlastite prošlosti od svih mogućih grijeha, zlodjela, zločina i moralno problematičnih čina i djelovanja. Nužno se mora imati čista prošlost i čista povijest kako bi se težina zla mogla sigurno prebaciti na one druge. Na taj način kršćanstvo bezgrešnosti sebe formira kao ideologiju bezgrešnosti prema kojoj cijela prošlost biva reinterpretirana kao ona koja je moralno čista, neupitna i sveta. Tek tako formulirano kršćanstvo bezgrešnosti osigurava ideološku podlogu za govor o apsolutnoj nevinosti u odnosu na druge.

Riječ je o političkoj zloupotrebi pojma milost, riječ je o nemoralnom tumačenju milosti kao Božjeg pristanka na sve ono što kršćanstvo bezgrešnosti odluči proglasiti dobrim ili zlim. To nije identično onomu što Isus govori Petru što svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima i što odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima. Ovdje je riječ o teološkom shvaćanju odnosa između oproštenja, milosti i uloge Crkve kao općeg sakramenta spasenja.

Kršćanstvo bezgrešnosti unaprijed i bez ikakve veze s teologijom Crkve veže milost uz svoj politički program ili svoju političku ideologiju odvojeno od tajne i dometa Božje milosti. Ono milost i milosrđe identificira s političkim djelovanjem ili programom političke stranke. Ta politička ideologizacija milosti početna je točka i referentno mjesto svakog kršćanstva bezgrešnosti koje otajstvo Božje milosti i milosrđa strogo identificira s političkim djelovanjem i sadržajem. Međutim, nužnost ovog procesa uviđa se tek kada se govori o fenomenu nevinosti kao integralnom djelu kršćanstva bezgrešnosti.

Kao što je Clegg morao izgraditi teoriju bezgrešnosti da bi opravdao i otmicu i pretvorio je u nešto dobro, tako i zla i grijesi počinjeni u ime nevinosti moraju prethodno biti opravdani teorijom o kršćanstvu bezgrešnosti prema kojoj onda i počinjeno zlo može biti opravdano kao nešto nevino ili u konačnici nešto dobro. I uvijek je riječ o političkim zlodjelima, zlima i zloupotrebama koje se opravdavaju pozivom na kršćanstvo bezgrešnosti prema jednoj često ponavljanoj ideji kako je Bog uvijek na našoj strani. Međutim, nije dovoljno samo da je Bog na našoj strani jer Bog može biti i na strani onih drugih. Potrebno je političkim perfidnostima zagaziti duboko u područje teologije i svetog i ako je moguće političkim putem i sredstvima uzurpirati milost od Boga i proglasiti političkim putem pobjedu Božje milosti nad neprijateljima bili oni dobri ili zli, desni ili lijevi.

U evanđeoskim prispodobama postoji jedan neuspješan pokušaj kršćanstva bezgrešnosti da uzurpira i preotme Bogu milost i političkim tumačenjima pretvori milost u političko sredstvo osude i zloupotrebe. U pitanju su oni radnici u vinogradu koji prvi dolaze i najviše rade. Kada na kraju dana vlasnik vinograda daje svakom kako su se s njim dogovorili oni žestoko protestiraju. Nepravda, zloupotreba, zločin!, viču oni protiv gospodara vinograda. Ali gospodar vinograda im hladno i mirno odvraća. Tko ste vi da odlučujete o milosti i milosrđu i što ću ja s njima učiniti i kome ću ih dati?

Kršćanstvo bezgrešnosti ne može podnijeti da postoji Bog koji je izvan domašaja politike i političkog razumijevanja bezgrešnosti. Jer politička teologija kršćanstva bezgrešnosti hoće po svaku cijenu Bogu preoteti milost i milosrđe kako bi pomoću njih i njihove političke zloupotrebe opraštala svojima sve zločine i zla, a one druge bi kažnjavala i osuđivala čak i kad su dobri i nevini i kad ništa zlo nisu učinili. Iz jedne takve teoretske zloupotrebe Boga i otajstva milosti i oproštenja uvijek je moguće izvesti nevinost kao nemoralni i izvitopereni fenomen u kojem zapravo politika kao teoretska podloga u ime Boga oprašta sve grijehe i zla koje je netko učinio sve dok je na „pravoj i našoj“ strani političkog spektra, povijesti, života, djelovanja i razmišljanja. Oni na drugoj strani oduvijek su zločinci  i za njih nema milosti i oproštenja čak i ako postoji pokazano i vidljivo kajanje i obraćenje.

Kada Isus govori podajte caru carevo, a Bogu Božje kao da upozorava Bogu milost i milosrđe, a političkoj teologiji kršćanstva bezgrešnosti  trajno kajanje i obraćenje. Od pokušaja perfidne otmice milosrđa i milosti iz Božjih ruku pod krinkom političke zloupotrebe pojmova kao što su milost, milosrđe i oproštenje. Od nastojanja da političkim sredstvima i nastojanjima očisti i prikrije vlastita zlodjela i grijehe i nevine na drugoj strani nepravedno optuži za zla i grijehe koje nisu učinili. Od nedozvoljenih i nedopuštenih praktičnih, teoretskih političkih zloupotreba teologije, Crkve i crkvenog naučavanja za vlastite ideologije i ideološka tumačenja onoga što po svojoj naravi i sadržaju pripada području svetog i području otajstva. Od lakonskog, površnog i nekritičkog preispitivanja maksime u čije se ime ponekad činilo i događalo zlo i grijeh: Bog je na našoj strani! On je uvijek na strani kršćanstva bezgrešnosti i njegove praktične nevinosti čak i onda kada se u Božje ime politički mislilo i činilo i politički misli i čini ono što s Bogom nema ama baš nikakve veze i povezanosti.

Međutim, kao što je Clegg na ideološkoj podlozi otmice kao ljubavi izdržao, dapače ugušio glas savjesti, tako je moguće na ideološkoj matrici kršćanstva bezgrešnosti ugušiti i ušutkati savjest koja, htjela ili ne htjela, jedno vrijeme ispravno i jasno primjećuje da je zlo zlo i da je dobro dobro. Sve do trenutka kada je toliko pogrešna da zlo naziva dobrim, a dobro zlim, zahvaljujući iskvarenom političkom djelovanju koje ne preže ni pred čim od savjesti, preko Boga do Crkve, dočepati se teologije i svetog kako bi Božja milost i milosrđe bili identični pripadnosti nekoj od političkih sinekura. Koje, gle čuda, najčešće zloupotrebljavaju teologiju i sveto kako bi se grijeh i zlo proglasili potpuno nevinima i oslobođenima od svojih krivnja i moralnih odgovornosti prema istini i pravednosti i onima koje se proglasi zlima i pokvarenima, jer pripadaju onoj političkoj strukturi koja je „njihova i na onoj strani“, gdje nikada ne može biti dobrih i nevinih ljudi.

U svemu je najvažnije pokušati milost i milosrđe svesti na političku ideologiju i pri tom onečistiti i teologiju i sveto. Jer kad se uspije onda je lako. Boga se može mirne savjesti isključiti i odbaciti, jer kojoj političkoj ideologiji treba Bog jednom kada je ona za sebe apsolutizirala milost i milosrđe? Nijednoj. On je samo smetnja i prepreka. Kao što je, da se vratimo prispodobi o vinogradarima, i vinogradarev sin bio prepreka. I ubili su ga. Kao što svaka politička teologija kršćanstva bezgrešnosti prije ili kasnije pokuša ukloniti i ubiti Boga. Ponekad figurativno. Ponekad bukvalno. I brutalno.

Kršćanstvo bezgrešnosti kao politička bezgrešnost i nevinost ne podnosi postojanje Boga milosti i milosrđa, jer bi mogao prokazati jednu takvu politiku kao suprotnu onomu što ona o sebi govori, pedantno i uporno čisteći svoju prošlost i svoju povijest od onih čina i djela kojih se treba stidjeti, jer su se dogodila utemeljena na onoj ideji kako je Bog na njihovoj strani.  Politička teologija kršćanstva bezgrešnosti uvijek počinje s ovom misli o Bogu na njezinoj strani, iako je Bog odsutan i odavno ga nema u jednoj takvoj političkoj teologiji, jer ga je ona sama protjerala i ušutkala.