Kršćanstvo korisnosti i kršćanstvo preobrazbe
Kada postavimo pitanje zašto nam nešto treba, mislimo na funkcionalnost i korisnost. Zašto nam treba auto? Jer je funkcionalno i korisno. Zašto nam treba računalo? Jer je korisno. Kupovina novog auta, računala, kupovina nove stvari neće promijeniti naš karakter. Emotivno ćemo biti ispunjeni niti karakterno promijenjeni. Ako bi kriminalac kupio nov i skup auto neće se obratiti i promijeniti i postati drugačiji čovjek. Stvari i predmeti mogu čovjeka usrećiti, ali ga neće preobraziti u savršenijeg i drugačijeg čovjeka.
I u Crkvi susrećemo pitanje istovjetno pitanju o stvarima. Zašto mi treba Crkva? Zašto mi trebaju sakramenti? Zašto mi treba molitva? Zašto mi treba Krist? Ovako postavljena pitanja mogu biti shvaćena dvojako. Iz tog shvaćanja proizlaze dva kršćanstva. Kršćanstvo korisnosti ova pitanja postavlja u kontekstu praktične korisnosti Crkve, sakramenata, molitve i Crkvu i sakramente stavlja u razinu sa stvarima i predmetima. Korisnost Crkve je poput korisnosti auta, korisnost sakramenata je poput korisnosti računala. Iz ove usporedbe kršćanstvo korisnosti izvodi logičan zaključak. Kao što predmet i stvar (nov auto, novo računalo) neće promijeniti čovjeka iznutra, tako Crkva i sakramenti i molitva neće promijeniti čovjeka. Kao što će tek kupljena stvar emotivno usrećiti, ali neće čovjeka preobraziti, tako Crkva i sakramenti mogu emotivno usrećiti, ali ne mogu čovjeka preobraziti. Kršćanstvo korisnosti promjenu ne smatra mogućom jer sve promatra kroz prizmu korisnosti. Ono što nam je isključivo korisno redovito nas ne mijenja niti može promijeniti.
Na drugoj strani kao odgovor na isto pitanje stoji kršćanstvo preobrazbe. Kršćanstvo preobrazbe odbacuje identičnost između sakramenata i novog auta, Crkve i računala kao isključivo jednakih stvari jer su korisne. Kršćanstvo preobrazbe ne smatra ispravnim niti mogućim uzimati korisnost kao kriterij usporedbe, jer sakrament i auto su dvije drukčije razine stvarnosti u odnosu prema čovjeku.
Među kršćanima ponekad susrećemo korisnost kao glavni motiv prihvaćanja ili odbacivanja kršćanskog života. Preobrazbu kao motiv vjerovanja i kršćanskog življenja se ostavlja po strani ili potpuno zaboravlja. Sakrament ispovijedi je koristan (kao nov auto) jer nas emotivno ispunjava olakšanjem, ali ne oprašta grijehe niti nam može pomoći da ljubimo onoga koji nas mrzi (nema preobrazbe). Sveta misa je korisna jer smo svi isti i jednaki, nema privilegiranih (emotivno zadovoljstvo jer smo politički sada svi na istoj razini), ali nam sveta misa ne može pomoći da budemo strpljivi s onim koji nam se želi osvetiti (nema preobrazbe).
U određenim okolnostima života na čovjeka mora djelovati nešto što će ga peobraziti kako bi učinio nemoguće. Nešto što svojim ljudskim snagama ne može. Isus govori o tome kada kaže: Ako ljubite one koji vas ljube i pozdravljate one koji vas pozdravljaju što osobite činite, to rade i svi drugi. Isus ovdje govori o kršćanstvu korisnosti. Pozdravljam nekoga jer mi može zatrebati (veza, posao, korist), ljubim onoga koji mene ljubi (sebičnost, samodostatnost, korist). Isus odbacuje kršćanstvo korisnosti kao nešto što nema snagu preobraziti niti promijeniti. Isus govori i o kršćanstvu preobrazbe. Ljubi onoga koji te progoni, moli onoga koji te mrzi, okreni drugi obraz, ako ti otme gornju haljinu daj mu i donju. Međutim, ništa od ovoga se ne može učiniti vlastitom snagom ako se u čovjeku ne dogodi nutarnja preobrazba i promjena. Jer je ljudski gledano beskorisno i pogrešno ljubiti progonitelja, moliti mrzitelja, dati svu odjeću onomu koji mi otima jedan komad. Isus smatra da je to moguće kroz kršćanstvo preobrazbe. Kršćanstvo preobrazbe nije funkcionalno i korisno. Ono je ljudski beskorisno i suprotno čovjekovom shvaćanju odnosa prema stvarima i ljudima. Nije svakodnevno. Nitko od nas nije svakodnevno u prilici da ljubi progonitelja i oprašta mrzitelju. Ali kad se nađemo ponekad u takvim presudnim okolnostima života, kršćanstvo korisnosti je doslovce beskorisno. Dapače, ono nas potiče, radi emotivnog balansa, da i sami mrzimo i progonimo, jer je to korisno za naše emotivno stanje i osjećaj nadmoći. Naprotiv kršćanstvo preobrazbe nas potiče na suprotno i nemoguće, da ljubimo i opraštamo. Ali bunit ćemo se da je to beskorisno i protiv nas samih. I bunimo se. Redovito.
Međutim, Isus ne zaboravlja skrenuti pozornost: Ako gledate samo na korisnost i funkcionalnost onda vam ne trebam ni ja, ni Crkva, ni sakramenti ni molitva. Ali ako želite biti poput mene i ispuniti moje zahtjeve bez kršćanstva preobrazbe neće moći. Zato kršćaninu treba Crkva, sakramenti, molitva. Ne zbog koristi i funckionalnosti. Nego zbog preobrazbe u jednog drugog, novog i drugačijeg čovjeka. I ponekad zaboravimo dimenziju preobrazbe na koju smo pozvani životom u Crkvi, kroz sakramente i molitvu. I kad to zaboravimo naravno da se bunimo što će nam bilo što od navedenog, jer ljudski gledano ništa od toga nije korisno. Napose u odnosu prema onome koji nas mrzi, ne ljubi, progoni. Dapače, beskorisno je i protiv nas samih.
I dijelimo se na kršćane korisnosti i kršćane preobrazbe. One kojima je sve beskorisno i nepotrebno i one koji u kršćanskom životu vide mogućnost za preobrazbu u ono što ljudski sami ne mogu nikada napraviti. Postaviti pitanje što će mi Crkva, sakramenti, molitva, Isus, usudim se reći, daje dva različita odgovora. Jedan koji je beskoristan i protivan čovjeku i njegovim emotivnim potrebama i osjećaju moći, i drugi koji nije koristan niti funkcionalan nego govori o mogućnosti preobrazbe kršćanina. Kršćanin korisnosti novo auto i sakrament gleda kao istovjetne, i auto je korisnije od sakramenta. Kršćanin preobrazbe auto i sakrament gleda kao dvije razine stvarnosti koje se ni po čemu ne mogu uspoređivati, jer se ne može govoriti o identičnim stvarima čija je narav i sadržaj svedena na pitanje korisnosti.
Korisnost ili preobrazba je izbor pred kojim se, htjeli ili ne htjeli, nađemo. Odlukom o jednom ili drugom definirat ćemo i naš odnos prema stvarnostima kršćanskog života. Onaj koji sakrament smatra beskorisnim već je dao odgovor, kao i onaj koji sakrament smatra sredstvom Božje milosti koji može u danom trenutku života preobraziti čovjeka da učini nešto što je nemoguće i ljudski gledano apsolutno beskorisno.
