Srijeda, 26 siječnja

Kršćanstvo prihvaćanja


Roman Johna Fantea Moj pas Glupi (Glupi je ime) dio je njegove trilogije romana o liku Artura Bandinia koji je Fanteov alter-ego. U liku Bandinia Fante opisuje vlastiti život i ovaj roman opisuje Bandinia trideset godina kasnije kao sredovječnog čovjeka pred iskustvom starosti. Kao i svi njegovi romani, pisan kratkim rečenicama i „sirovim“ stilom koji ništa ne skriva i ne uljepšava, roman se pretvara u jednu tešku i mučnu obiteljsku sagu. Međutim, kao što je često slučaj, čini se kod Fantea ono što nerijetko izaziva na razmišljanje su završetci njegovih romana.

Tako roman Upitaj prah završava antologijskim opisom ostavljenog i napuštenog auta pred pustinjom koji je ostavila jedna žena odlazeći u pustinju iz koje se nikad nije vratila. Roman Moj pas Glupi završava scenom u kojoj Bandini promatra prozore svoje kuće. Djeca su odrasla i otišla u svijet. Gledajući svaki prozor ponaosob Bandini promatra jedno od svoje djece. Na kraju romana Bandini kaže: najednom sam zaplakao. U toj rečenici Fante razotkriva Bandinia kao čovjeka koji od samog početka voli svoju obitelj iako odnos unutar obitelji u nekim trenutcima biva mučan i neugodan. Priča romana se odvija kao Bandinieva pobuna protiv obitelji koja završava na kraju ne u njezinom uništenju nego u njegovoj zahvali što obitelj još uvijek postoji riječima: najednom sam zaplakao.

Iskustvo s Bogom može biti iskustvo pobune. Neki događaji koji su nam se dogodili mogu nas progoniti jer ih ne možemo prihvatiti. Ili sliku Boga ne možemo pomiriti s događajem. Narav je pobune da se ne zna njezino trajanje ne zna se trenutak kad će početi. U Fanteovom romanu ne primjećujemo kad je počela Bandinieva pobuna protiv obitelji. (Inače obitelj i obiteljski odnosi česta su tema Fanteovih romana, kao što je roman Puna života posvećen njegovoj ženi iako romanom dominira neobičan lik Fanteovog oca.)

Ono što nam je poznato o našoj pobuni protiv Boga jest njezin intenzitet. Ne možemo navesti točan datum pobune. Ne možemo predvidjeti njezino trajanje. Možemo osjetiti mržnju, nelagodu, neugodu, prijezir, gnušanje. Sve su ovo različiti intenziteti naše pobune. Ne može se dati odgovor hoće li pobuna biti trajna ili će prestati? Uvijek ostaje mogućnost njezinog svršetka. Bandinieva pobuna završava plačem. Bandini zahvaljuje za obitelj iako je cijelo vrijeme bio pobunjenik protiv vlastite obitelji. Kada ne bismo pročitali Fanteov roman do kraja nego tek prvih nekoliko stranica zaključili bismo kako je Arturo Bandini ženomrzac, neodgovoran otac, ravnodušan, hladan, udaljen od obitelji. Tek na kraju romana shvaćamo da je Bandini ipak bio čovjek koji je obitelj volio.

U nekim trenutcima kao kršćani skloni smo nečiju pobunu protiv Boga okarakterizirati kao  neoprostivi grijeh. Kroz jedan ili dva susreta s „pobunjenikom“ zaključujemo da se tu nema što više slušati, razgovarati, savjetovati. Treba prekrižiti i tražiti nekoga čija pobuna izgleda kao pobuna za koju ima nade. I poput neopreznog čitatelja Fanteovog romana zaključujemo kako je „pobunjenik“ otpadnik, nevjernik, ateist koji se nikad neće promijeniti.

Ovdje u ovo naše brzopleto razumijevanje nečije pobune kao nepopravljivog stanja ulazi ili bi trebalo ući kršćanstvo prihvaćanja. Ono je jedna pukotina kroz koju u naše shvaćanje nečije pobune ulazi nada da pobuna ne mora biti trajna i konačna. Treba probati s „pobunjenikom“ otići do kraja njegove pobune, vratiti se s njim na početak njegove pobune, osjetiti intenzitet njegove pobune.

Poznati primjer pobunjenika protiv Boga otkrivamo u događaju s desnim razbojnikom. Kao Fanteov junak Bandini desni razbojnik živi život kao pobunu jer razbojstvo samo po sebi jest pobuna protiv dobrog Boga. Sam razbojnik u razgovoru s Isusom ne može Isusu objasniti kad je njegova pobuna počela. Ne zna čak izraziti niti njezin intenzitet. Ali osjeća da je pobuna završena i želi prestati. Isus kao oprezni čitatelj Fanteovog romana ide od početka do kraja korica života desnog razbojnika. Prati početak njegove pobune protiv Boga, osluškuje njezin intenzitet i čeka da se pobuna okonča. U molbi desnog razbojnika dotičemo iskustvo prihvaćanja vlastite pobune kao promašaja, ali još više iskustvo zahvalnosti za život protiv kojega se sam razbojnik pobunio svojim razbojničkim življenjem.

Brzoplet promatrač života desnog razbojnika mogao bi prije vremena zaključiti čak i uvjereno tvrditi da je desni razbojnik izgubljen za raj. Tako se događa kada život čovjeka otvorimo i iz njega nešto pročitamo usput ili na preskok i ne želimo čitati do kraja. Isus je srećom bio od onih čitatelja koji je strpljivo čekao da se ispiše posljednji redak razbojnikova života. Desni razbojnik kao Arturo Bandini životni roman svoje pobune protiv Boga završava riječima: Isuse sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo. Isus je najautentičniji primjer kršćanstva prihvaćanja. Onog kršćanstva koje od nas koji „pobunjenike“ prije vremena osuđujemo traži strpljivost koja će „pobunjenikov“ život pratiti do kraja životne priče. U tom hodu s „pobunjenikom“ protiv Boga puno je neugodnih uspona, nezgodnih iskustava, teških sumnji, ali Isus traži da strpljivo čitamo stranice tuđeg života. I čekamo. I nadamo se. I vjerujemo. Ponekad kršćanstvo prihvaćanja ne postigne ništa. „Pobunjenik“ ne odustane, a mi rezignirano prestajemo vjerovati da se neki „pobunjenik“ može, hoće i želi promijeniti. Međutim, ponekad kršćanstvo prihvaćanja prožeto milošću poveže nas s nekim od nama bliskih „pobunjenika“ koji na koncu života kao Arturo Bandini na kraju Fanteovog romana zahvaljuju Bogu na strpljivosti.

Kršćanstvo prihvaćanja nas uvijek nekako upozorava da svaku knjigu, svačiji život koliko god bio „pobunjen“ protiv Boga treba pokušati pročitati ili ispratiti do kraja. Jer na kraju životnog romana kojega je „pobunjenik“ pisao svojim vlastitim (ne)djelima događa se da kao Arturo Bandini nije u pitanju „pobunjenik“ nego netko tko je istinski tragao za spasenjem čak i kroz „pobunu“ protiv Boga. Kršćanstvo prihvaćanja je strpljivo kršćanstvo koje osim vjere i nade da je svaki „pobunjenik i grešnik“ na kraju netko poput Artura Bandinia, nema ništa drugo osim da strpljivo i uporno čita „pobunjenikov“ život i čeka njegov kraj da otkrije posljednju zapisanu rečenicu koja često puta nama koji pratimo „pobunjenike“ kaže o njemu nešto potpuno suprotno od onoga što je bila njegova ili njezina životna „pobuna i grijeh“ protiv Boga. Ili onoga kako smo mislili na početku kakav bi trebao biti kraj životnog romana nekoga tko je „pobunjenik i grešnik“ protiv Boga.