Kršćanstvo zataškavanja
Političkoj stranci nedostaje sloboda. Ono što se naziva slobodom, a to je da se mora misliti u skladu s predsjednikom stranke i užim stranačkim krugom može postati prostor izrazite autoritarnosti i diktature. Politička stranka uključuje i one koji rade za opće dobro, jednako kao i one koji su dio političke stranke zbog privatnih interesa. Kada opće dobro i privatni interes dođu u sukob, politička stranka mora pribjeći različitim mehanizmima kako bi pomirili dvije međusobno suprotstavljene stvarnosti. Panegirici koje političke stranke sebi udjeljuju kao uporištima slobode, kritičkog duha i mišljenja nerijetko su koliko promašene toliko i dvolične. Biti dio stranke znači misliti kao stranka. Lakše je to u uvjetima kada se dijeli svjetonazor s političkom strankom i kada njezin program postaje dio osobnih i privatnih stavova pojedinca. Takvi oduševljeni pojedinci nerijetko padaju kao žrtve političke stranke jer joj predbacuju da se udaljila od svog izvornog političkog programa, političke misli, poslanja i društvenog i javnog djelovanja.
Politička stranka u nemogućnosti da uskladi privatni interes i javno dobro nerijetko postaje dvolična nomenklatura autokratskih i diktatorskih odnosa između njezinih članova gdje se šutnja i odsutnost bilo kakve konstruktivne kritike smatra najkorisnijim političkim alatom za uspon na ljestvici stranke, a onda i vlasti ukoliko stranka osvoji vlast. Neopravdani i neutemeljeni izljevi mnoštva riječi i ispraznih fraza koje predsjednici stranaka dodjeljuju samima sebi kao čuvarima i promotorima slobodne misli i izražavanja može postati do te mjere dvolično i pokvareno da se prema samoj politici kao plemenitoj brizi za opće dobro ne može osjećati ništa drugo osim prijezira i odvratnosti. Politička stranka je ponekad prostor neslobode i nametnute šutnje. Prostor zabrane bilo kakve kritike kako samog predsjednika stranke, tako i njezinog vodstva, njezine politike i javnog djelovanja. Ponekad nije moguće i zabranjeno je misliti izvan okvira koje stranka propisuje svojim programom koji je najčešće ideološka matrica na temelju koje se nepoćudni i neprikladni članovi (kritičari) isključuju.
Isključenja iz političkih stranka su uvijek ideološkog, odnosno dogmatskog tipa. Stranački program kao i njezin prvi utemeljitelj nerijetko oponašaju religioznu strukturu. Ne smije se ništa kritički govoriti, misliti i pisati protiv utemeljitelja stranke niti protiv temeljnog programa koji je najčešće u formi neke ideje i ideologije. Tako politički upotrijebljeni izrazi poput tradicije, svetog, naprednog, slobodnog, demokratskog, progresivnog, centrističkog, slobodarskog služe kao dogmatski termini kojim se izriče politička dogma stranke. Ovlašteni tumač političke dogme i njezinog sadržaja u autokratskoj političkoj stranci je sam predsjednik (pojedinac) gdje uže vodstvo stranke služi tek kao sredstvo i instrument potvrde dogmatskog tumačenja. U manje diktatorskoj stranci, odnosno više demokratskoj, postoji nešto što oponaša formu religioznog koncila, a to je uže vodstvo stranke koje donosi odluke dogovorom zajedno s predsjednikom.
Politička stranka kao specifično društvena forma ili fenomen, dakle način organizacije javnog djelovanja i javnog odnosa prema općem dobru u kršćanstvu se manifestira kao kršćanstvo klana ili kršćanstvo lobija. Ova dva fenomena koja su prisutna i u samoj Crkvi odnose se slično kao što se neka regionalna struktura političke stranke odnosi prema središnjem predsjedništvu i središnjici stranke. Kršćansko klana je lokalni, regionalni, mogli bismo reći „biskupijski“ fenomen koji uključuje različite zatvorene grupe vjernika, od klerika do laika koji se orijentiraju prema nekom izvanjskom objektu ili stvarnosti kao vezivnom tkivu koje je snažnije i dublje od šire strukture kao što je to nadbiskupija, metropolija, opća Crkva. Unutar kršćanstva klana već egzistira i kršćanstvo lobija, kao što unutar regionalnog vodstva političke stranke egzistira njezina središnjica kroz svoj politički program i izabrane predstavnike. Kršćanstvo klana može istovremeno biti lokalno, recimo područje jedne biskupije i pripadati kršćanskom lobiju koji je puno širi i zahvaća daleko više prostora i stvarnosti.
U ovom odnosu između regionalne političke stranke i njezine središnjice, odnosno u odnosu između kršćanstva klana i kršćanstva lobija postoji izrazito opasan i poguban prostor šutnje i odsudnosti kritike i borbe za pravednost i pravu i stvarnu istinu. Kršćanstvo klana povezuje neku manju grupu ljudi vjernika u jednu uniformnu strukturu koju istovremeno povezuje i šira struktura kršćanskog lobija. O odnosu ovih dvaju struktura nerijetko su svjedočili i govorili skandali koji su potresali Crkvu posljednjih desetljeća (posebno područje seksualnosti i financijskog poslovanja) gdje se moglo pratiti kako određeni kršćanski klan prati i razvija se prema pravilima kršćanskog lobija, otprilike kao što se regionalno vodstvo političke stranke razvija i raste unutar središnjice stranke koja mu osigurava infrastrukturu i različita sredstva za rast i razvijanje. Zataškavanja određenih problema koji su se događali u Crkvi nisu mogla uvijek biti plod ishitrenih i pojedinačnih odluka nepromišljenih pojedinaca, ona su bila izraz i prirodna posljedica povezanosti između fenomena kršćanskog klana i kršćanskog lobija. Kao što se zataškavanje korupcije i kriminalnih radnji regionalnog vodstva političke stranke ne može uvijek pripisati lukavom pojedincu, nego cijeloj stranačkoj organizaciji, od njezine središnjice do njezinih regionalnih i lokalnih članova i odbora.
Kada se u javnosti govori o grijehu struktura treba imati na umu da se time ne optužuje paušalno sve ljude da su svi jednako zli, loši, grešni i pokvareni. Grijeh struktura je sintagma kojom se pokušalo i pokušava izraziti duboka i snažna povezanost dva fenomena unutar jedne te iste zajednice, bilo političke bilo vjerničke, religiozne, odnosno kršćanske. Grijeh struktura je organizacijski grijeh, odnosno komunitarni grijeh, i kršćanstvo klana i kršćanstvo lobija zajednički ga čine kao grijeh, odnosno kao stvarnost. Ova dva fenomena zajedno ponajbolje nam opisuju ono što se u teologiji opisuje kao zajedničarska dimenzija grijeha, pa možemo govoriti o jednom i jedinstvenom fenomenu grijeha koji možemo opisati kao kršćanstvo zataškavanja ili kršćanstvo skrivanja.
Kao što se u povezanosti lokalnog i središnjeg političkog vodstva stranke omogućuje prostor i mogućnost za stvaranje fenomena skrivanja ili zataškavanja, tako kršćanstvo lobija i kršćanstvo klana tek u zajedničkom naporu mogu proizvesti ovaj fenomen, odnosno stvarnost. Kao što je skrivanje, odnosno zataškavanje u opasnosti da bude otkriveno i prokazano kada se lokalno vodstvo političke stranke i središnjica nađu u sukobu, slično se događa kada u sukob dođu kršćanstvo klana i kršćanstvo lobija. Obje ove strukture dolaze u sukob bilo u političkom ili religioznom svijetu jer je došlo do izrazito snažnog pucanja i slamanja odnosa između općeg dobra i privatnog interesa i jedino tamo gdje je ovo poklapanje savršeno moguće (a nikada nije moguće) vlada mir i sklad u njihovim međusobnim odnosima.
Kada se govori o pojmu prljavog veša koji izlazi u javnost, u pitanju je zapravo nemogućnost da se stavi pod kontrolu minimum suradnje i odnosa između općeg dobra i privatnog interesa. Slično se događa i u Crkvi kada se govori o prljavom vešu koji od vremena do vremena ispliva u javnost. Riječ je o nemogućnosti kršćanstva klana i kršćanstva lobija da uspostave minimum međusobnog odnosa između općeg dobra Crkve (spasenje čovjeka) i privatnih interesa pojedinaca u Crkvi (koji mogu manje ili više biti također usmjereni na opće dobro Crkve, ali i protiv njega), nego je ono što dospijeva u javnost rezultat snažnog sukoba koji je nemoguće barem u danom trenutku držati pod kontrolom.
Optimalno i najbolje je rješenje kada opće dobro biva istovremeno i čovjekovo privatno dobro kojemu nastoji služiti bez ikakvog privatnog interesa osim onoga što mu pripada prema zakonima pravednosti, prava i transparentnosti (kao što su plaća, naknada i druga dopuštena priznanja njegovog rada i truda). Ovo jednako vrijedi i za političku strukturu i za crkvenu strukturu. Ukoliko ne postoji istinski ljudski i kršćanski odnos prema općem dobru otvoreno, javno i transparentno, uvijek ćemo biti u opasnosti da nas grijesi struktura opterete i progone jer smo htjeli ili ne htjeli i suodgovorni za njih svojom pasivnošću, šutnjom i strahom da čuvajući svoje privilegije odustanemo od svakog oblika pozitivne i konstruktivne kritike.
