Utorak, 17 svibnja

Liturgijska slavlja pod misom: Služba časova

Moliti časolov


1. Počeci Službe časova u Crkvi


Isusovu preporuku kako „valja svagda moliti i nikada ne sustati“ (Lk 18,1)[1] Crkva na poseban način ispunjava službom časova. U apostolskoj konstituciji Laudis canticum od 1. studenoga 1970. kojom proglašava Božanski časoslov, Pavao VI. ovako ističe smisao i važnost ovog bogoslužja:

“Pjesmu hvale koja se na nebesima pjeva kroz svu vječnost i koju je Vrhovni svećenik Isus Krist prenio u ovo zemaljsko progonstvo, Crkva ustrajno i vjerno nastavlja kroz tolika stoljeća, u divnoj raznolikosti oblika. Liturgija časova se pomalo tako razvijala da je postala molitvom Crkve: obavljala se u određeno vrijeme i na određenim mjestima pod predsjedanjem svećenika kao neka nužna nadopuna, kojom se vrhunac bogoslužja, sadržan u euharistijskoj Žrtvi, proteže na sve časove ljudskog života.”[2]

Prema tome, temeljna oznaka službe časova jest upravo ta da vjernici mole u određeno doba dana, to jest da molitvom posvećuju svoj dan, prema onom drevnom pravilu utkanom u život prvih redovnika: „Moli i radi“.

Početke ovakvog oblika kršćanske molitve valja tražiti u židovskoj tradiciji. Naime, iako su kršćani vrlo brzo prekinuli sve veze sa službenim židovstvom, ipak su nasljedovali židovsku molitvenu praksu, jer su u počecima kršćanske zajednice bile sastavljene od obraćenih Židova. U apostolsko su vrijeme pobožni Židovi obdržavali tri molitvena časa koji su se nadovezivali na hramsko bogoslužje: za vrijeme jutarnje žrtve (treći čas – tj. u 9 sati) molili bi Š’ma i Molitvu osamnaest blagoslova (Tefillah), u vrijeme večernje žrtve (deveti čas, tj. 15 sati) molili bi samo Tefillah te noćni čas o zatvaranju hramskih vrata kada bi, kao na jutarnjoj, molili Š’ma i Tefillah. Tim su se hramskim molitvama pridruživali pobožni Židovi i izvan Jeruzalema.[3]

Apostoli i prvi kršćani su nakon Kristova uzašašća i Pedesetnice svakodnevno molili u hramu (usp. Dj 2,46). Osobito su rado dolazili na deveti molitveni čas, kao što je to vidljivo iz slučaja kad su Petar i Ivan ozdravili uzetoga na Divnim vratima (usp. Dj 3,1). Iako Djela apostolska o tome izričito ne govore, kršćani su sigurno obdržavali i ostala dva molitvena časa uobičajena u Židova. Tako Didahé (konac 1. st.) govori kako treba triput dnevno moliti, ali ne više Š’ma nego Očenaš. U apostolsko vrijeme susrećemo novi običaj: Petar u Jopi moli o podne (Dj 10,9). Spominju se i noćne molitve: kad je Petar bio u tamnici Crkva je molila za njega (Dj 12,5-12). Ne zna se međutim jesu li to bile redovite molitve ili je to bilo samo tom prigodom.

U svojim su spisima Oci naširoko raspravljali, zbog čega je potrebno moliti u određeno doba dana. Evo kako to razlaže Apostolska predaja s početka 3. stoljeća:

“O trećoj uri, ako si u svojoj kući, moli i hvali Boga; a ako si negdje drugdje, pomoli se Bogu u svom srcu. Jer je u taj čas Krist bio prikovan na križ (…) Jednako tako moli i o šestoj uri, jer, kad je Krist bio prikovan na drvo križa, nestalo je dana i tama je bila sve prekrila. O toj se uri uzdiže snažna molitva po uzoru na onaj glas koji je molio i koji je učinio da tama prekrije sve stvorenje za nevjerne Židove. Neka se i o devetoj uri uzdiže velika molitva i pohvala, kao što to čine duše pravednika koje hvale Boga istinitoga, koji se sjetio svojih svetih i poslao svoju Riječ da ih prosvijetli. O toj uri je Krist iz probodenog boka izlio svoju krv i vodu, prosvijetlio ostatak dana do večeri.”[4]

Od sredine 4. st. u Palestini, Antiohiji, Carigradu i u drugim značajnijim središtima ima puno svjedočanstava o tome kako su se vjernici sastajali dvaput dnevno na molitvu, a španjolski su sabori u 5. i 6. st. određivali i pojedinosti o tome. Vjernici su dolazili pjevati jutarnje i večernje psalme dodajući njima i neke biblijske hvalospjeve. Osim toga vjernici su povremeno bili pozivani i na noćna bdjenja. Po uzoru na vazmeno bdjenje ova su se bdjenja održavala uglavnom uoči nekih značajnijih blagdana. Ponegdje su se ovakva bdjenja održavala uoči svake nedjelje, a najomiljenija su bila bdjenja koja su se uoči blagdana mučenika slavila na njihovim grobovima (ostaci toga se i danas vide u misi bdjenja za svetkovine sv. Ivana Krstitelja i sv. Petra i Pavla). Evo sada shematskog prikaza katedralnih molitvenih časova i bdjenja.[5]

Jutarnja

Večernja

Prigodna bdjenja

  • Pozivnik (Ps 51 ili 63) sa zbornom molitvom
  • Psalmodija
  • Čitanje
  • Starozavjetni hvalospjev
  • Ps 148-150 sa zbornom molitvom
  • Himan svjetlosti
  • Gloria in excelsis
  • Molitva vjernika
  • Zborna molitva
  • Zaključna molitva za jedinstvo
  • Otpust
  • Lucernarij (bogoslužje paljenja večernjeg svjetla)
  • Himan svjetlosti sa zbornom molitvom
  • Ps 140 s kađenjem i zbornom molitvom
  • Psalmi
  • Otpjevi
  • Čitanje
  • Hvalospjev
  • Molitva vjernika
  • Zborna molitva
  • Zaključna molitva za jedinstvo
  • Otpust
  • Psalmodija s otpjevima i antifonama
  • Čitanja
  • Prostracija za molitvu sa zaključnom zbornom molitvom
  • Propovijed

2. Kasniji razvoj


Kasnije, zahvaljujući latinskom jeziku, bogoslužje časova je postalo nerazumljivo za laike, pa su ga slavili samo redovnici, a kasnije i dijecezanski kler. Dok se u redovničkim (redovito monaškim) zajednicama redovito zajednički pjevao u koru (kao što ponekad i danas čine kanonici), svjetovni je kler molio časoslov pojedinačno. On je sada bio sažet u jednu knjigu i nazvan Breviarium – Brevijar. Častan izuzetak su hrvatske glagoljske župe koje su sačuvale ovu molitvu na staroslavenskom jeziku, te su je slavili i laici.[6] U ostalim je dijelovima Zapadne crkve bogoslužje časova dobilo nadomjestak – molitvu Anđeo Gospodnji čija struktura očigledno slijedi strukturu časoslova: ima svoje antifone, a umjesto psalama moli se Zdravo Marijo. Ova je molitva bila vjerna dnevnim časovima, dok u srednjem vijeku sve do današnjih dana časoslov nije poznavao „istinitost časova“, to jest pojedini časovi u moljenju nisu odgovarali dobi dana.


3. Vrijedeći časoslov


Pavao VI. u već spomenutoj apostolskoj konstituciji veli:

“Časoslov je molitva svega Božjeg naroda. Zato je tako složen i uređen da u njemu mogu sudjelovati ne samo klerici, nego i redovnici, pa i laici.”[7]

To se očitovalo time da je odmah nakon toga Časoslov preveden na narodne jezike.[8] Međutim, kompletan Časoslov u četiri sveska je preskup za naše vjernike. Zato je – uz neka skraćena izdanja psaltira za vrijeme kroz godinu – dobro došlo skraćeno izdanje Časoslova u jednom svesku iz 1999.[9] Bilo bi važno otkriti ovu drevnu i časnu molitvu Crkve i obnoviti je kao zajedničku molitvu svega puka Božjega, barem u nekim prigodama. U nekim samostanima je tako uvedeno zajedničko slavljenje molitve časova u crkvama gdje onda dolaze i vjernici koji se prema (tehničkim) mogućnostima u to slavlje i uključuju. Zasigurno bi to trebalo biti i više i češće. Šteta bi bilo da npr. redovnici mole časoslov pojedinačno ili da u zajedničko slavljenje službe časova ne uključe i puk. Kako reče jedan teolog, zidovi naših crkva „žedni su“ pjevanja odnosno moljenja psalama… U tome smislu bilo bi svakako dobro „za potrebe pastorala“ nabaviti određeni broj Časoslova i moliti ga s pukom u misi ili izvan mise.

Ovdje je također važno istaknuti ulogu pjevanja. Tako Opća uredba navodi instrukciju Musicam sacram (što se citira i u SC 9):

“Onima koji obavljaju božanski oficij u koru ili u zajednici usrdno se preporučuje slavljenje božanskog oficija pjevanjem, budući da to više odgovara naravi ove molitve i znak je punije svečanosti i dubljeg sjedinjenja srdaca u obavljanju hvala Božjih.”[10]

Opće uredba naglašava da pjevanje nije samo neki izvanjski ures bogoslužja časova, nego ono iskazuje ono što proizlazi iz dubine duše molitelja. Podsjetimo također da su psalmi u svom postanku zapravo – pjesme, hvalospjevi koji su se pjevali, kako to izrijekom govore neki psalmi.[11] U starini su se i biblijska čitanja pjevala nekom jednostavnom melodijom – slično kao što se i danas pjeva evanđelje. Tada nije postojalo „interpretativno čitanje“. Pjevanjem je tekst, da tako kažemo, dobivao i na važnosti i na svečanosti, a u isto vrijeme se bolje čuo i bolje razumio. Častan primjer je bogoslužje časova koje se od starine u hrvatskom priobalju na staroslavenskom jeziku isključivo – pjevalo! Opća uredba preporučuje slavljenje liturgije časova pjevanjem osobito nedjeljom. Naravno, pjevanje se preporučuje „ako se odlikuje umjetnošću i duhom“. Tako liturgija „može oživjeti novim načinom i dalje rasti te opet postati pravi izraz neke zajednice koja odiše svježinom života“.[12]


4. Služba časova pod misom


Časoslov se redovito slavi kako zasebno bogoslužje. Glede mogućnosti da se (poput krštenja ili vjenčanja) služba časova slavi pod misom Opća uredbe liturgije časova kaže:

“U posebnim slučajevima, ako okolnosti to traže, časovi se u javnom i zajedničkom slavljenju mogu, prema sljedećim odredbama, tješnje povezati s misom, samo ako su misa i čas iz jedne te iste službe. Ipak treba paziti, osobito nedjeljom, da se time ne okrnji pastoralna korist.”[13]

Prema tome, slavljenje pod misom se uzima samo „ako okolnosti to traže“, s tim da to redovito neće biti nedjeljom.[14] Za moljenje časoslova pod misom ista Opća uredba razlikuje slavljenje ovih časova neposredno prije mise i neposredno nakon mise [15].


a) Slavljenje službe časova neposredno prije mise


Jutarnja i Večernja pod misom započinju uvodnim retkom mise i himnom ili pjevanjem Ulazne pjesme, procesijom i pozdravom celebranta. Nastavlja se psalmodija. Nakon toga ispušta se pokajnički čin. Može se pjevati Gospodine, te Slava, ako je toga dana predviđena. Slijedi zborna molitva i liturgija riječi po običaju. Na mjestu sveopće molitve („molitve vjernika“) može se, osobito svagdanom, uzeti molbenica Jutarnje, odnosno prošnje Večernje. Nakon pričesti i pričesne pjesme slijedi evanđeoski hvalospjev: Blagoslovljen za Jutarnju i Veliča za Večernju. Valja zapaziti i ovu odredbu: „Ali I. večernja svetkovinom ili nedjelja ili blagdana Gospodnjih što padaju na nedjelju ne može se slaviti dok nije završena misa prethodnog dana, odnosno subote.“ Drugim riječima, ne može se pod misom od subote slaviti I. večernja nedjelje.

Srednji čas se slavi pod misom slično kao Večernja ili Jutarnja, s time da, naravno, nema evanđeoskog hvalospjeva poslije pričesti, a molbenica se uzima od mise, jer je u Srednjem času nema.


b) Slavljenje službe časova neposredno nakon mise


Opća uredba predviđa da se neposredno nakon mise mogu slaviti Srednji čas i Večernja.[16] Misa se slavi po običaju sve do popričesne molitve uključivo. Nakon popričesne molitve uzima se psalmodija bez drugih uvoda. Nakon psalmodije na srednjem času se ispusti kratko čitanje i govori molitva. Slijedi otpust kao na misi. Kod Večernje, nakon psalmodije ispušta se kratko čitanje, a govori se Veliča. Ispuštaju se prošnje i molitva Gospodnja, a moli se završna molitva nakon čega slijedi završni blagoslov i otpust. Izuzev u božićnoj noći, obično se ne spaja služba čitanja s misom, jer misa ima svoj slijed čitanja, različit od onoga u Službi čitanja. Glede stavova tijela, podsjetimo da se sjedi za vrijeme psalmodije, čitanja i responzorija, dok se za vrijeme ostalih dijelova stoji.


5. Slavljenje bdjenja


Donedavno je Služba čitanja bila zamišljena samo kao noćna služba. Opća uredba preporuča da se Služba čitanja – kao bdjenje – slavi uoči značajnijih blagdana ili uoči nedjelje. Takvo se bdjenje onda može i produžiti. U tome se slučaju moli Služba čitanja sve do čitanja uključivo. Nakon obaju čitanja a prije Tebe Boga hvalimo dodaju se hvalospjevi (njih tri) naznačeni u Dodatku Časoslova.[17] Slijedi čitanje evanđelja na koji može biti homilija. Na koncu se pjeva Tebe Boga hvalimo i sve završi molitvom. Na svetkovine i blagdane uzima se evanđelje iz Lekcionara, a nedjeljama iz niza o vazmenom otajstvu, kako je naznačeno u rečenom Dodatku.


Zaključak


Služba časova, kao drevno i iskonsko bogoslužje Crkve, nakon dugih stoljeće može se slaviti s pukom. Bilo bi i važno i potrebno da se takvo bogoslužje sve više širi, jer je ono temeljna molitva Crkve, „kao neka nužna nadopuna“ euharistije koja je vrhunac i izvorište svekolikog bogoslužja. Ovo se bogoslužje zgodno može uklopiti u mnoge duhovne susrete (duhovne obnove i vježbe, molitvene i ine susrete, molitvena bdjenja), mogu se zgodno uklopiti u euharistijska klanjanja, a kod nekih pastoralnih susreta preko tjedna mogu (i trebaju) se slaviti umjesto mise koja nam koji put tek „popunjava“ dnevni red naših susreta. Prava je šteta da se u tolikim molitvenim susretima različitih molitvenih zajednica i karizmatskih skupina forsiraju spontane molitve koje bi trebale biti nadahnute Duhom Svetim, dok se vrlo rijetko uzima Služba časova… Tako ostavljamo po strani i Božju riječ i drevnu tradiciju Crkve… Naime, prednost i posebna vrijednost Službe časova jest u tome da je u njima sadržana Božja riječ: „Iz Svetog pisma uzima se Božja riječ, predana u psalmima; prinose se i druge prošnje, molitve i pjesme Bogom nadahnute“.[18] U službi časova Boga slavimo živom Božjom riječju – nadahnutom Duhom Svetim. Sâm Bog nam u Službi časova daje riječi (psalme) kojima ćemo ga hvaliti! Molitva je časova drevno blago Crkve koje je danas prostrto svim vjernicima. Dobro ga je razborito, mudro i s mjerom koristiti.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 4/2019.


[1] Slično i Pavao veli: „Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5,17)

[2] PAVAO VI., Pjesmu hvale (Laudis canticum), u: Časoslov Rimskoga obreda, I., KS, Zagreb, 1984., str. 7.-12., ovdje: 12.

[3] Neki su u tome i pretjerivali pa ih Isus prekorava. Naime, oni bi se, želeći se pokazati pobožnima, kao slučajno upravo u vrijeme molitve zatekli na trgovima i onda molili da ih ljudi vide.

[4] HIPOLIT RIMSKI, Apostolska predaja, 41, prema: La tradizione apostolica, Ed. Paoline, Roma, 1979, 97.

[5] Prema: Albert GERHARDS, „Benedicam Dominum in omni tempore“. Gerichtlicher Überblick zum Stundengebet, u: Martin KLÖCKNER – Heinrich RENNINGS, Lebendiges Stundengebet. Vertiefung und Hilfe, Herder, Freiburg – Basel – Wien, 1989, 3-33, ovdje 12-16.

[6] Tako, na primjer, članovi neke pobožne bratovštine umjesno rekvijema za svoga umrloga člana pjevali bi Službu za pokojne iz Časoslova.

[7] Laudis canticum, br. 1, str. 8.

[8] Zanimljivo je spomenuti da naše prvo izdanje iz 1971. nosi naslov Časoslov naroda Božjega, dok u drugom izdanju iz 1984. ima naslov Božanski časoslov – Časoslov Rimskog obreda, kako stoji u latinskom izvorniku.

[9] Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk Božji, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, HBK, Zadar, 1999. Naravno, kada je Časoslov u jednome svesku, nešto se moralo žrtvovati, pogotovo za jaka vremena…

[10] Opća uredba Liturgije časova, br. 268, u: Časoslov Rimskoga obreda, I., str. 62.

[11] Velik dio psalama ima oznaku „Zborovođi“. Neki psalmi navode glazbeni instrument uz koji se ima pjevati: „Uz frule“ (Ps 5), „Uz žičana glazbala“ (Ps 6; 61; 67; 76) a neki navode njima poznatu pjesmu, tj. napjev prema kojem se psalam imao pjevati: „Umri za sina“ (Ps 9); „Košuta u zoru“ (Ps 22); „Ljiljani (Ps 45; 69); „Djevce“ (Ps 6); „Bolest“ (Ps 53; 88); „Golubica nijema u daljini (Ps 56); „Ne pogubi“ (Ps 57; 58; 59); „Ljiljan svjedočanstva“ (Ps 60; 80); „Ne razori (Ps 75); „Tijesci (Ps 81; 84).

[12] Opća uredba Liturgije časova, br. 93, u: Časoslov Rimskoga obreda, I., str. 36.

[13] Opća uredba Liturgije časova, br. 273, u: Časoslov Rimskoga obreda, I., str. 63.

[14] Tako, na primjer, u župi Duha Svetoga u Čepinu časoslov se preko tjedna moli iza večernje mise, dok se jedanput tjedno, kada je misu ujutro, moli pod misom. Pretpostavlja se, naime, da na večernju misu dolazi veći broj vjernika kojima molitva časova nije bliska, dok na jutarnju misu dolazi manji broj vjernika, to jest onih koji takvo bogoslužje cijene i vole.

[15] Opća uredba Liturgije časova, br. 91-99, u: Časoslov Rimskoga obreda, I., str. 36-37.

[16] Neobično je da se ne spominje Jutarnja.

[17] Npr. u prvom svesku Časoslova ti se dodaci nalaze na str. 1153-1178.

[18] Opća uredba Liturgije časova, br. 14, str. 19.