Ljubav pobjeđuje strah i mrak – razmišljanje uz Vazmeno bdjenje


Čitanja: SZ: Post 1,1–2,2 (ili 1,1.26-31a); Post 22,1-18 (ili 22,1-2. 9a.10-13.15-18); Izl 14,15–15,1a; Iz 54,5-14; Iz 55,1-11; Bar 3,9-15.32–4,4; Ez 36,16-17a.18-28; NZ: Rim 6,3-11; Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; Mk 16, 1-7


U ovoj svetoj uskrsnoj noći Božja riječ nas je vodila kroz povijest spasenja ističući nam nekoliko ključnih činjenica koje nam daju cjelovito sagledati ljepotu i značenje ove noći koja se nije dogodila slučajno, već je kao takva smisleni i ciljani vrhunac Božjega nauma. Iz svega što se čitalo moglo se zaključiti kako ljudski rod živi svoju povijest u više u noći, nego na svjetlu dana, redovito zato što se uzda u sebe samoga, umjesto da se u poniznosti služi svjetlom koje sam Bog pali u ljudskoj povijesti. Štoviše, upravo zbog toga se ljudska povijest i je svela na tamnu i bezizlaznu noć, bez obzira koliko on to htio priznati, umjesto da bude radosni hod u svjetlosti prema vječnosti. Pa i onda kada se događa kao i nama danas, da čovjek sama sebe zavarava hrpom izgovora, ipak primjećujemo jasno i nedvosmisleno: ljudskost je kao takva uronjena u tamu, te čovjek bez Boga samo tone u tami svoga postojanja. Od samoga početka stvaranja počela je duga i iscrpljujuća borba između Boga, stvoritelja i darovatelja života, i Sotone, promicatelja smrti i ljudske propasti. Sukob je to između Boga darovatelja slobode i sotone lukavog porobljivača i tiranina koji duše drži u zatočeništvu i ispunja ih strahom. Veliko je suprotstavljanje između Boga čija je riječ istina koja oslobađa i Sotone, oca laži koji laskavom riječju zavodi neupućene i odvodi u propast. Od pada prvih anđela i ljudi bije se boj između dobra Božjega koja izgrađuje i zla koje napada i razgrađuje ljudsku cjelovitost; između Ljubavi koja krijepi i liječi, te mržnje koja truje i propašću zadahnjuje ljude.

A od te vjekovne borbe Bog je svu povijest vodio prema konačnom srazu, prema završnoj bitci koju je Bog vodio za čovjeka i njegovo spasenje. No za ovu se bitku pripremao i neprijatelj Božji koji je dovukao sve raspoložive snage i upregnuo sve svoje sile da Boga nepovratno istjera iz ljudske povijesti. Štoviše, da ga u njoj čak pogubi i da mu oduzme pravo na život među ljudima. Zato je smrću išao zaskočiti Sina Božjega misleći da će ga nepovratno poslati u ropotarnicu povijesti, u podzemlje iz kojega nema povratka. No upravu tu, u Isusovoj smrtnoj borbi, u njegovu umiranju i grobu, kad je zlo već likovalo, dogodio se preokret i pobjeda Božje ljubavi nad povijesnim mrakom i njime izazvanim strahom. Svjedoci tog mraka i straha bile su i pobožne žene koje su ”veoma rano, o izlasku sunčevu” došle na Isusov grob. Ni slutile nisu da će im zasjati sunce njegova uskrsnuća i odagnati sav mrak iz njihovih duša. Njima koje su bile zbunjene i ustrašene i prizorom praznoga groba pristupio je anđeo hrabreći ih: “Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše.”

Svojim uskrsnućem Isus je preobrazio ishod ove vjekovne bitke, te je konačno pobijedio mrak povijesti i odagnao aveti straha iz ljudskih srdaca. Svjetlo koje je on upalio u čovjeku svojim uskrsnućem, svjetlo je neugasivo istine o Bogu ljubitelju čovjeka. To svjetlo ne može više zloba zloga učiniti da potamni u ljudskim srcima, jer po Isusu sada jasno otkrivamo lice Božje koje sjaji u svjetlu križa i njegove uskrsne pobjede. Otkako je Božji Sin u ljudskome tijelu upalio plamen božanske ljubavi, svojim ga je uskrsnućem raspirio kao buktinju kojom pali ljudska srca, te ga je prenio na svaku vjerničku dušu koja je njime osvijetljena protiv sila mraka i okrijepljena protiv pogubnog straha. Svaki onaj tko ćuti prisutnost Uskrsloga u svome tijelu nema se više čega bojati, nema više razloga strahovati, jer s Kristom nema više ni smrti, ni boli, ni jauka, već samo ljubav i život. S Uskrslim Kristom živimo novo postojanje u radosti koju nam daje njegova ljubav koja nas je natopila i prožima naše biće.

I mi poput svakog čovjeka ćutimo u svojim dubinama ove zakonitosti i odjeke potmule borbe u našim dubinama i našim udovima, gdje zakon života vojuje protiv zakona smrti, a gdje se lako uvlači strah od poraza i gubitka, strah od propasti i ništavila. U dubinama našim vodi se borba svjetla i tame, života i smrti, istine i laži, vječnosti i vremenitosti, spasenja i propasti. Nitko od nas ne može izbjeći toj borbi, pa kad bi se i pretvarao da ga se ne tiče ili kad bi se pred njom htio zatvoriti, jer bi ipak bio žrtva iste. Bijeg od mraka i straha postojanja samo bi bio još veći pad u strah. A sa strahom se treba suočiti da ga se pobijedi. Isusovo slavno uskrsnuće snažno je oružje kojim ga mi vjernici tjeramo u bijeg, jer upravo to je napravio i naš Gospodin koji se morao i za nas suočiti sa strahom od umiranja. Ali ga je pobijedio, jer je vjerovao u snagu Božje ljubavi kojim je bila prožeta njegovo čovještvo. Doista, po ljubavi koju je nosio, svome tijelu je udijelio neprocjenjiv dar učinivši ga od smrtnoga besmrtnim.

Ova sveta noć je zato noć konačne pobjede nad mrakom i strahom koji se zavlači u ljudsko biće, jer sada u svome biću nosimo Uskrsloga koji ide pred nama do kraljevstva nebeskoga gdje ćemo ga gledati licem u lice, kako nam je obećao. Od trenutka Kristova uskrsne pobijede i mi sebe trebamo smatrati mrtvima grijehu i svemu što je zemaljsko, a živima Bogu u Kristu Isusu, kako nas gorljivo potiče sveti Pavao, svjestan snage Kristova uskrsnuća. Jedino tako ćemo se lišiti svakog straha i mraka koji vreba na nas, a biće ispuniti Božjom ljubavlju koja nas oživljuje u Kristu Isusu, te ćemo tako hoditi u novosti života dok ne prispijemo u njegovu vječnu puninu.