Lutka male Monike

Bezazlenost je zapravo, najveće lukavstvo.
F. M. Dostojevski, Žutokljunac

Jasminka je jedna od mnogih naših djevojaka, darovana kao najljepši izdanak hrvatskoga perivoja tuđemu svijetu. Studirala je arhitekturu na Sveučilištu u Zagrebu, ali je morala prekinuti i s majkom otputovati u Čile da pomogne bolesnu ocu koji je uskoro umro. Da Čileanci ne bi izgovarali njezino ime „Hasmínka“, ona ga je pisala s ipsilonom i stavljala naglasak na prvi samoglasnik: Yásminka. Sjećam se kad je nekoga jutra ušla u moju sobu na fakultetu i svojim zvonkim, karakterističnim smijehom pozdravila moga tajnika koji, osupnut njezinom otvorenošću i izgledom, jedva da se usudio zapitati je što želi.

– Viktor i ja bismo željeli da nas Vi vjenčate – rekla je čim smo se pozdravili.
– Ništa izvanredno! – rekoh.
– Da, ali to mora biti brzo i u kući – smijala se Jasminka.
– Zašto?
– Viktor je dobio stipendij za školovanje u Kanadi, da bi se usavršio u biokemiji.
– Pa on je već doktor kemijskih znanosti.
– Jest, ali neka strana tvrtka želi otvoriti u Santiagu tvornicu farmaceutskih proizvoda, pak, eto, njega odabrali da bude budući nadglednik, upravitelj, što li, ja sama ne znam.
– Razumijem zašto se želite vjenčati, ali čemu se skrivati i vjenčanje obaviti u kući?
– Jer je Viktorova baka teško bolesna, a ona svakako želi prisustvovati našemu vjenčanju.

– U redu! Mislim da ne će biti poteškoća ni kod Vašega župnika ni kod nadbiskupa.
– O, ja sam već sve uredila. Evo Vam dopuštenje od župnika da nas možete vjenčati, a on mi je obećao da će priskrbiti dozvolu da se obred obavi u kući.
– Jasminka, hoćete li Vi jednoga dana isposlovati od svetoga Petra ulaznicu za raj? Preporučim se i ja za jednu. Što vi žene niste sposobne postići?!
– To da nas muževi slušaju – glasno se smijala tako da sam joj morao dati znak da se smiri, jer je u predsoblju čekalo dosta studenata.

Vjenčanje je obavljeno u krugu obitelji i najprisnijih prijatelja. Viktor je imao još dva brata, a Jasminka je bila jedinica u majke. Viktorova je baka sjedila u kolicima i pobožno pratila obred. Najviše su joj se svidjele moje riječi: „Neka se pjesme vaše mladosti produže u dječjim uspavankama!“

– Vi biste pjesnički govorili i nad grobom – prišapne mi u uho. – Nemojte me zaboraviti kada umrem!

Umrla je poslije nekoliko mjeseci. U to vrijeme ja sam po dužnosti prisustvovao nekom kongresu izvan Čilea. Ipak nisam zaboravio staru, dobru bakicu.

Poslije vjenčanja mladi se par zadržao s nama na zakusci, a onda bez pozdrava „nestao“ iz kuće. Viktorov brat odveo ih je na uzletište. Toga sam dana upoznao Viktorove roditelje. Njegov je otac bio ugledni trgovac u Santiagu, katolik, Arapin. Majka je isto tako došla iz Palestine, ali ona je bila pravoslavne vjeroispovijesti. U kući se govorilo samo arapski. Viktorova mi je majka pričala kako ona ide u katoličku crkvu na Misu, ispovijed i pričest. Jedina pravoslavna (ona je govorila „ortodoksna“) crkva bila je daleko, na drugom kraju grada. Muž joj je spočitavao što se ispovijeda kod katoličkoga svećenika, ali ona nije marila za njegove opomene jer je rekla svećeniku da je pravoslavna, a on ju je „lijepo utješio i blagoslovio“.

– I ja bih Vas od srca blagoslovio, mamice – rekoh.

Prolazili su mjeseci. Nakon prve godine Jasminkina i Viktorova boravka u Kanadi rodila se Monika. Vratili su se kad je Viktor završio stručno obrazovanje. Dočekao sam ih pri dolasku. Monika je bila crnoputa, lijepa Arapkinja. Od mamine kose i očiju ništa; jedino je osmijeh naslijedila od nje. Obećao sam im da ću ih uskoro pohoditi, ali su me poslovi spriječili. Jedne mi je subote Jasminka telefonirala i pozvala me na večeru. Viktor će doći po mene.

Stanovali su u malom dvosobnom stanu. Viktor još nije bio postao nadzornikom biokemijskoga odjela poznate švicarske tvornice koja je imala podružnice po čitavom svijetu. Kad to postigne, morat će se seliti iz zemlje u zemlju, s kontinenta na kontinent, da izvidi mogućnost otvaranja novih podružnica. A onda će i plaća biti mnogo veća i stan udobniji. To se uskoro i dogodilo.

Kad smo stigli u njihov skromni stan, Jasminka je spremala večeru.
– A Monika? – bio je moj prvi upit.
– Igra se s prijateljicom na ulici. Sreća da je to ulica bez prometa! Inače bih poludjela. Idem odmah po nju.

Monika je ušla namrgođena. U ruci je držala veliku lutku. Pozdravila me je hladno, sa strahom.

– Daj poljubac patru! – opomene je otac. Učinila je to bez oduševljenja. Bila je neraspoložena. Bacila je lutku na naslonjač i počela lupati rukama po njoj. Roditelji su bili iznenađeni. Bila je to njezina najdraža lutka.
– Što ti je danas, dušo? – zabrinuto zapita Jasminka.

Viktor je gubio strpljenje:
– Monika, uzet ću šibu! Budi pristojna!
– Ne ću, ne ću, ne ću! – govorila je plačući.
– Što ne ćeš?
– Ne ću lutku, ne ću lutku. – Jasminka sjedne do nje.
– Kupit ćemo ti drugu kad budemo imali novaca. Veliku, veliku, onu što govori „mama, tata“ – tješila ju je Jasminka.
– Ne ću, ne ću lutku.

– A što ti hoćeš, srce?
– Zašto Suzy vozi bracu u kolicima, a ja ne? I ja hoću bracu! – poviče Monika i zarije glavu u majčino krilo. Roditelji se zabrinuto pogledaše. Njihov se pogled susreo s mojim. Nije bilo potreba da išta rečem.
– Smiri se, srce! – tješila ju je Jasminka. – Već smo ga naručili.
– Zbilja, mamice? – Monika radosno podigne glavu, iako su joj suzice treperile na obrazima. – A kad ću ga imati?

Ja sam znatiželjno čekao rasplet ove male drame, ali Jasminka se nije dala smesti:
– Pisat ćemo Malomu Isusu da ga donese i stavi u košaru ispod božićnoga bora. Eto, vidiš, i padre će preporučiti molbu. On je poštar Maloga Isusa. Nemoj se ipak začuditi ako braco malo zakasni jer on mora stići iz Kanade, a onamo je, ti to dobro znaš, hladno, i putovanje dugo traje.
– Čekat ću, čekat ću, i bit ću dobra. A i lutku više ne ću tući – govorila je Monika i zagrlila mamu.
– A sad pođi i presvuci lutku, jer si je svu namočila suzama.

Otišla je u svoju sobicu iz koje se uskoro čuo „razgovor“ Monike i njezine lutke, a naš je razgovor također započeo. Čestitao sam Jasminki na snalažljivosti primijetivši ipak da Monika ima potpuno pravo tražiti bracu.

– Nisam joj lagala, vjerujte mi! – uvjeravala me Jasminka. Nadam se da će biti dečko, ne samo radi Monike, nego i radi Viktora. Vi znate da se Arapi u tom pogledu ne razlikuju od Židova. Možeš mu roditi i petoro kćeri, ali, ako ne rodiš sina, ti si nerotkinja.
– Ja to nisam nikada rekao ni dao naslutiti – branio se Viktor.
– Nisi. Ali ja znam što osjećaš. Inače ne bi bio Arapin.

Viktor mi je počeo tumačiti kako je opazio čudne i dosta oštre promjene u ponašanju svoje kćeri napose prema majci. Nije to objašnjavao nikakvim „kompleksom Elektre“ jer je za njega psihoanaliza bila izvan dohvata biokemijskih pokusa. On je psihičke promjene svoje miljenice pripisivao nepristupačnoj okolini u kojoj se ona nalazila: nije imala snage ikomu išta protusloviti, ni da se s ikim svađa jer su je odgojili „da to nije pristojno“. Đake su stare da bi se s njima igrala ili svađala, tata uvijek zaposlen i umoran, a mama lako uzbudljiva.

– Dogovorili smo se da je jedino rješenje: braco ili seka. Ali sad je nastao novi problem: ona hoće bracu. Nadam se da će i seka smiriti moju tvrdoglavu Arapkinju – uvjeravao me je Viktor.

Dok smo večerali, Monika je bila mirna i dobra teka. Bilo mi je čudno da me je svaki čas znatiželjno gledala. Kad joj je mama rekla da je vrijeme počinka, ona se digla, poljubila tatu i otišla s mamom u svoju sobicu.

– A patru nisi zaželjela laku noć! – ukori je tata. Monika je jedva izgovorila „laku noć“ i izašla. Dok smo Viktor i ja razgovarali o prilikama u njegovu poduzeću, netko me je otraga vukao za rukav. Bila je Monika.
– Laku noć, srce – rekoh. Ali ona je i dalje potezala moj rukav. Razumio sam da mi želi nešto reći. Digoh se i pustih voditi. Vukla me je jednom rukom, dok je drugu držala s kažiprstom na ustima. Kad smo došli u njezinu sobicu, ona je počela nešto šaptati tako da sam se morao prignuti da bih je čuo.
– Vi ćete još danas pisati Malome Isusu? Hoćete?
– Hoću, Monina (dražesna), i pismo će odnijeti zrakoplov.
– Onda će braco stići za Božić?
– Nadam se, ali rekla ti je mama, može malko i zakasniti.
– Ali ja hoću bracu, a ne seku. Pišite Malomu Isusu da se ne prevari.
– Hoću. A sad idi u krevet. I laku noć, Monina!
Ona se naglo okrene i zagrli me.
– Bože, što će biti ako bude seka? – mislio sam izlazeći iz njezine sobe.

– Viktore! – rekoh vraćajući se k stolu – izgleda mi da je Monika prisluškivala dok si govorio kako će se ona zadovoljiti i sa sekom, jer uporno traži da joj Isus pošalje bracu. Ona bi mogla poslužiti kao izvrsna protuobavještajna služba u arapsko-izraelskim nadmudrivanjima. Pametno dijete, nema sumnje!

Ispunila se želja male Monike. Rodio se braco, komu su nadjenuli ime Eduardo. Ukućani su ga pa čileanskom običaju zvali Lalo, ali Moniki se više svidjelo Eddie, i tako je ostalo. On je imao plavu, svijetlu kosu kao Jasminka.

– Ništa od mene! Malo sumnjivo! – zadirkivao je Viktor Jasminku, ali kad se poslije dvije godine opet rodio dječak, nije ni on imao ništa od Viktora. Dali su mu ime Ricardo (Rickie).
– Opet ništa mojega! – ponavljao je Viktor smijući se.
– Osim što su oba tvrdoglavi kao ti – govorila je Jasminka. U tome su pravi Arapi.

Sreći nije bilo kraja. Kad sam jedne nedjelje prije nego se rodio Rickie bio kod njih u posjeti, Jasminka mi je ispričala novu vragoliju male Monike:

– O da znate koliko sam straha noćas pretrpjela! Digla sam se da vidim je li sve u redu s Eddijem, ali ga nisam našla u krevetiću. Stislo me je oko srca. Probudih Viktora!
– Nema Eddija! – On skoči iz kreveta. Pregleda cijelu sobu, ali djeteta nigdje.
– Tko je mogao uzeti dijete?
– Smiri se, ženo! – govorio je Viktor, iako je on bio uznemireniji od mene. Naša je galama probudila Moniku.
– Mama, mama, dođi! – vikala je iz susjedne sobice.

Imali smo što vidjeti. Eddie je spavao kao anđelak uz nju. Ona ga je milovala i šaptala mu:
– Mi muñequita linda, mi muñequita linda! (lijepa moja lutkice!)
– Sad mi je bilo jasno zašto je ona tražila od mene da joj predam u ruke dijete dok sam ga dojila, tumačila mi je Jasminka. Izgleda da se Monika uvjerila da beba nije baš mnogo teška i da je može držati u rukama pa se po noći digla, uzela Eddija i prenijela ga u svoj krevet.

– Da nisi nikada više to učinila – korio ju je otac. – Mogao ti je ispasti iz ruku i raniti se. A možda bi i umro. Razumiješ li?
– Tata, ja sam ga čvrsto držala. Evo, ovako! – skoči iz kreveta i podigne bracu.

*

Lani me je jedan subrat, misionar među našim ljudima u Njemačkoj, pozvao da bih s njime, automobilom, pošao na Jadran. Prihvatio sam uz uvjet da posjetimo i Korčulu koju nisam vidio od mladosti. Tako sam prvi put obišao i bedeme koji okružuju Ston; bedemi trošni i narušeni kao i naš život. Prolazili smo kroz Janjinu. Djevojčice i dječaci trčkarali su cestom. Sjetio sam se stihova Janjinjskoga pjesnika:[1]

Ljubim, u srcu nosim staze poluotoka,
koje smjerno selima u trošnom stanju prilaze,
koje, kao bol i radost u životu siromaha
uzlaze i silaze.

Vinogradi su svojim zelenilom pravili prostran sag iz kojega je tu i tamo izvirivalo po koje stablo kao lađa na pučini. Promatrajući jedre djevojke opet sam se sjetio pjesnika:

Djevojčice mlada,
što ideš iz ložđa,
ljepše ti su oči
od jagode grožđa.

Pošla si rumena
suncem obasjana
sa dva oka plava.
A ja ostah s čežnjom,
djevojko što nosiš
grožđa i smokava.

Stigosmo tako do ubava gradića na moru. Jasminka mi je jednom pisala da se njezina majka vratila u stari kraj i da stanuje u ovom mjestu. Jasminka više nije bila u Santiagu; ona i djeca putovali su s Viktorom sad u jednu sad u drugu državu Amerike i Europe. Silazeći k moru opazim mlađega svećenika.

– To je župnik – reče moj suputnik i zaustavi auto. Zapitao sam ga pozna li gospođu T.
– Kako da ne! Živi tu blizu – odvrati ljubazni župnik. Ja ću vas pratiti.
– A Jasminka?
– I ona je ovdje s mužem i djecom. Dečki su na žalu; kupaju se i pomalo govore „po naški“. Naučili su i po koju našu „beštimu“.

Kad smo došli do vratiju, pozvonio sam. Otvorila mi je visoka i lijepo razvijena djevojka. Gledali smo se nekoliko trenutaka. A onda mi se baci oko vrata:

– Mi padre, mi padre! – govorila je uzbuđeno.
– Monika! – Koliko si narasla!

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 53–64.

[1] Prirediteljska napomena: Ivo Lendić, rođen u Janjini na Pelješcu 4. lipnja 1908., umro u Puerto Iguazú u Argentini 1. travnja 1982.