Marija nije feministica
Božićni se borovi pospremaju, jaslice ponovo idu na tavan, božićne su večere iza nas i nova je godina počela. Što nosimo od Božića u novu godinu? Što rođenje Sina Božjega zapravo znači kršćanima? Na ovaj prvi dan nove, Gospodinove godine, posvećen Majci Božjoj, volim najprije pogledati Mariju; njezinu vjeri, njezinu poniznost, brižnost i predanost. Suprotnost je velika s pothvatom koji je lani proveden u Njemačkoj pod nazivom „Maria 2.0“. Brojne žene, poduprte mnogim muškarcima, uključujući svećenike, pa čak i biskupe, prosvjedovali su pod tim imenom, između ostaloga za pripuštanje žena u svećeništvo, uz geslo „Maria Vulva“ [Marijina stidnica] (može se vidjeti, između ostaloga, u sveučilišnoj crkvi Freiburške biskupije). Ne može se reći da su čedni i obzirni. Odbacuju sliku koju Biblija stvara o Mariji kao poslušnoj, poniznoj i šutljivoj ženi. Modernomu čovjeku to više ne bi bilo objašnjivo. Prosvjednici su to čak nazvali diskriminirajućim. Mariju se tada promeće u feministicu: ženu koja je hrabra i jaka (kao da biblijska Marija to nije).
Jasno je da se biblijskoj slici braka i obitelji daje sasvim drukčije tumačenje. Dok je kršćaninu životni cilj težiti k svetosti, aktivistima je do toga malo ostalo. Kao ni do tradicionalna tumačenja braka i obitelji. Ateisti svih vremena uvijek su znali: ako se želi potkopati kršćanstvo, mora se ciljati obitelj. Voltaire je to znao. Marx je to znao. „Četiri jahača ateizma“ (Richard Dawkins, Christopher Hitchens, Daniel Dennett i Sam Harris) to znaju. Upravo to je cilj i „Marije 2.0“: provesti, odnosno nametnuti, novo tumačenje pojma braka („brak za sve“, „Ehe für alle“) i rodne ideologije (sami odlučujete kojega ste roda). Sveta obitelj imala je malo drukčije stajalište. Činiti Mariju feministicom nije samo krivotvorenje povijesti, nego pokazuje i potpuno nepoznavanje Biblije. Ljudi će se vjerojatno složiti s potonjim, ali to nije ono što ih brine. Ljudi žele potpunu slobodu bez Boga, slobodu u kojoj je sve relativno. Sve vrste suložništva (dijeljenja postelje) treba smatrati brakovima; treba ih se smjeti napustiti u bilo kojem trenutku; pobačaj je ljudsko pravo (kao i čedomorstvo); organizacije za život zapravo treba ušutkati; starim ljudima koji su samo bolesni, slabi, naporni i skupi treba jasno dati do znanja da mogu okončati život (donedavno se to jednostavno zvalo samoubojstvo), a kao mogućnost spominje se i stavljanje djece pod nadzor države.
Natrag k staji. Tamo u jaslama nalazimo Dijete. I to je Dijete postalo žrtva političke korektnosti. U jednom su trenutku njegovi roditelji prikazani kao izbjeglice (ne, nisu bili u bijegu), u drugom kao beskućnici (nisu ni Marija i Josip; svratišta su jednostavno bila pune zbog gužve radi popisa stanovništva), a u trećem je Dijete prikazano kao multikulturno dijete – u jednome času crnac, u drugom Latino ili Azijat – za koje nema mjesta u društvu. Dijete se rijetko spominje kao ono što jest: Sin Božji koji je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Ne apstraktna osoba koja predstavlja bilo što, nego vrlo određena (konkretna) i pojedinačna (individualna). Isus nije rođen kao Kinez, Afganistanac i Belgijac istodobno, nego samo kao Židov. I kao dječak. Ne kao djevojčica ili transrodnik u isto vrijeme. Ali da bismo se prilagodili modernomu čovjeku, zgodno krivotvorimo povijest. Podrazumijeva se da krivotvorenje povijesti ne odgovara činjenicama.
Zašto od Isusa pravimo nešto što nije ono što On stvarno jest? To mora imati veze s prevladavajućom zamisli jednakosti. Znamenitim oblikom jednakosti, dapače. Zamisao je sljedeća: budući da su svi ljudi u načelu jednaki, ostavljamo po strani svaki oblik činjenične nejednakosti, s rezultatom da se s ljudima više ne postupa kao stvarnima, sraslima sa zbiljom, nego kao konstruktom, kao zgradom od dijelova slagalice koje su nam dali drugi (podrijetlo, spol, ideje), kao apstraktnim bićima. Logična posljedica toga je da se sve razlike doživljavaju kao diskriminacija. Konkretno, jedinstveno, ono što definira identitet – mora nestati.
Ta je misao posve u suprotnosti s tipičnim kršćanskim poimanjem „osobe“. Osoba nije ni skupno (kolektivno) ni nadpojedinačno (hiperindividualno) biće. Što je onda? Pojedinac koji je naravlju povezan s čovječanstvom, što se nastavlja s koljena na koljeno. Tijelo sržno pripada osobi. Kršćanstvo je uvijek odbacivalo dvojnost (dualizam): nije samo duh ono što pojedinca čini pojedincem ili osobom; tjelesno je bitan dio toga.
Dijete u jaslicama nije ukinulo ljudsku narav, nego ju je ugradilo u red ponovna stvaranja. Isus nije amalgam (mješavina svega i svačega), ni kiborg [bionički čovjek] (kao Arnold Schwarzenegger u Terminatoru 2), prekočovjek (transhuman, koji nadilazi ljudske granice) ili rodno neutralan, nego židovski dječak, Židov i muškarac. U tom konkretnom Djetetu Bog nam se objavljuje: „Riječ je tijelom postala i prebivala među nama“, kaže evanđelist Ivan [1, 14]. To nije samo usputan izraz, nego srž njegova evanđelja.
To ima posljedice. Iz tih razloga Crkva se izjašnjava protiv operacija promjene spola, nadomjesnoga majčinstva,[1] umjetne oplodnje, zapravo protiv pretjerane tjelesne kulture našega vremena općenito. To ne čini prȁvo naravi, duboko ljudskoj, svake osobe koja se na taj način svodi na nešto čime se može upravljati umom koji samostalno, po svojoj volji određuje kako bi tijelo trebalo izgledati. Clive Staples Lewis govori o „ukinuću čovjeka“. Pitanje temelja normi i vrjednota postaje sve rasprostranjenije kako se čovjekova tehnička sposobnost oblikovanja svijeta sve više proteže na samoga čovjeka. Suvremeni čovjek, koji živi bez Boga, ne vjeruje da su norme i vrjednote nešto izvanjsko, te stoga manipulira normama i vrjednotama u svoju korist. Lako je pogoditi koje će norme i vrjednote odabrati. Isto je tako lako pogoditi kako to ne će biti od koristi za druge.
Kršćani su dužni na to ukazivati, učiniti da se čuje i suprotan glas, pa makar to bio i samo glas u pustinji. Svojoj mladeži moramo dati nešto bolje od odrastanja uz lažni humanizam, jer to je ono što jest. Stalno govorimo o ljudskim pravima i izmišljamo nova, ali više nemamo pojma što je čovjek zapravo. Posljedak su besmisao i pomutnja. Ali Dijete u jaslicama pokazuje da stvari mogu biti drukčije. U konkretnom životu čovjek može pronaći sreću za koju je stvoren. Ne u oblaku. Algoritmi nemaju nikakve veze s ljudskošću, s ljubavlju, sa suosjećanjem, s bilo čim što život čini vrijednim življenja. Samo pȕt i krv tomu mogu dati oblik. Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. Sretna nova godina!
[1] Prevoditeljska napomena: Nadomjesno, zamjensko, surogatno ili supstitutivno majčinstvo je pojava da žena u maternici nosi usađeni zametak s obvezom da se dijete nakon rođenja preda onomu tko ga je naručio ili posredniku koji je ugovorio tu trudnoću. To je iznajmljivanje maternice ili unajmljivanje trudnoće jedne žene i kasnije lažno prikazivanje druge žene da je rodila to dijete, iako nije. Takvo je postupanje, između ostalih, neprihvatljivo katoličkomu ćudoređu.
„Nije dopušteno zato jer je suprotno jedinstvu braka i dostojanstvu rađanja ljudske osobe. Nadomjesnomu majčinstvu nedostaje istinski temelj na koji se oslanjaju obveze svojstvene majčinskoj ljubavi, bračnoj vjernosti i odgovornomu majčinstvu. Osim toga, takvo majčinstvo vrijeđa dostojanstvo djeteta koje ima pravo da ga začnu, u utrobi nose, daju na svijet i odgoje njegovi roditelji. Nadomjesnim se majčinstvom, na štetu obitelji, stvara podjela među tjelesnim, duševnim i ćudorednim elementima koji tvore obitelj“.[1] (Naputak Donum vitae od 22. veljače 1987., II, A, 3; Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 222 i 347).
Zametak s kojim je nadomjesna majka trudna ili joj je genski tuđ (jer je nastao začećem u kojem su spojene spolne stanice davateljâ) ili je njezin (ako je u njegovu nastanku sudjelovala „darivanjem“ svoga jajašca koje je oplođeno osjemenjivanjem pomoću sjemena muškarca koji joj nije muž).
Surogatno majčinstvo jedno je od najprijepornijih bioetičkih pitanja zbog svoga razornoga značenja na način na koji se shvaćaju i uređuju ljudsko razmnožavanje i posljedično odnosi majčinstva i sinovstva/kćerinstva, zbog komercijalizacije ženskoga tijela, rizika od iskorištavanja žena, posebice onih slabijega imovnoga stanja i zbog niza moralnih i etičkih dvojbi oko suprotstavljenosti „prava“ neplodnih na rađanje (prokreaciju) u odnosu na pravo na rođenje svakoga začetoga ljudskoga bića. Neke države svojim zakonodavstvom izričito zabranjuju bilo kakvu vrstu iznajmljivanja majčinstva, bilo altruističnoga ili komercijalnoga, te određuju zatvorske i/ili novčane kazne u slučaju nepoštovanja.
