Meditacija uz 2. nedjelju došašća (C)
Bilo nam je k’o da snivamo
Izgleda da ćemo se cijelo ovo predbožićno vrijeme nadahnjivati poviješću prognanstva židovskog naroda. Ovoga puta prorok Baruh želi unijeti nadu u udove klonulog naroda. Izgledalo je naime da su one „crne ptice zlokobnice“ bile u pravu navješćujući propast: narod je doista završio u ropstvu. Ostali su i bez svojih kraljeva, i bez svoga hrama, ostali su bez svoje zemlje. Raspršeni su i poniženi. Međutim, duboko u srcu naroda, ono Jeremijino proroštvo ipak živi. Zapretano je i tinja.
I doista. Događa se čudo. Narod koji je već mislio da umire, ponovno živi. Prorok kliče: „Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje!“ Nevjerojatno! Sve se stubokom promijenilo. Nedokučivim Božjim promislom tuđinski je kralj odlučio dopustiti prognanicima da se vrate u svoju zemlju. Bio im je blagonaklon, dopustio im da ponovno grade hram. Sve je završilo. Nema više prognanstva, nema više poniženja, podsmijeha, nema više pognutih glava i beznađa. Ona tiha nada koja je bila duboko zapretana u srcima evo gdje se ražaruje, evo kako gori i grije promrzle grudi. Narod se vraća. Pomrli su već oni koji su otišli u progonstvo, sada se vraća nov naraštaj. Zacijelo zauzimaju počasno mjesto u svjetskom pjesništvu stihovi današnjeg psalma: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo“. Tko bi to mogao predvidjeti! Samo prorok nadahnut Božjim Duhom. I evo gdje se, mimo svih očekivanja, to proroštvo i ostvaruje.
To samo Bog može. Koliko puta Isus veli: „Ljudima je to nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće!“ Zar nije on i onog molitelja ozbiljno priupitao: „Vjeruješ li da to mogu učiniti?“ Pa i sam je Isus iz tame groba uskrsnuo na nov život, da više nikada ne umre. Kad su već mislili da je potpunoma poražen, on uskrišava i svojim uskrsnućem spašava sve oni koji u njega povjerovaše. Kad su apostoli mislili da je sve propalo, nastaje novi svijet, nova spasenjska stvarnost.
Dobro je da nam slika sionskih povratnika bude uvijek pred očima u trenucima zdvojnosti i tjeskobe. Dobro je da uvijek imamo pred očima Krista uskrsloga. Jer, onaj Zli o kojem Isus govori u Očenašu vrlo rado u čovjekovo srce unosi zebnju, strah, beznađe i tjeskobu.
Kaže psalam: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo.“ To je poruka za sve one koji su klonuli, koji su spremni položiti oružje i predati se. Bog nas vidi i prati. Iz nama nedokučivih razloga Bog dopušta da padnemo u neko zlo, da nas zadesi nevolja i nesreća, da sagriješimo, da se uputimo posve krivim putem, da opteretimo i dušu i savjest. Bog dopušta da naša lutanja traju dugo i predugo, dopušta – jer nas je on učinio slobodnima – da se dademo voditi zavišću, mržnjom, čuvstvima osvete.
Ali nas nikad ne ostavlja. Ako mu se obraćamo, ako ga tražimo u svojim nevoljama, ako ipak strpljivo osluškujemo njegov glas, oslobodit će nas on od naših okova, skinut će ljuske s naših očiju, iscijelit će naše ranjene noge, uzradovat će naše onemoćalo srce. Dat će on da se oslobodimo svojih zala. I bit će nam „ko da snivamo“. To može samo Bog. Neka nam i ovoga Božića milostivi Gospodin tu radost i podari.
