Meditacija uz 26. nedjelju kroz godinu C
Imaju Mojsija i proroke
Oduvijek su cirkuski izvikivači mamili ljude riječima: „Navali, narode! Čudo neviđeno…“ I onda bi nabrajali: čovjek koji guta vatru, tele sa dvije glave, upravo kao i u televizijskoj emisiji „Živa istina“. Doista, ljude privlače neobične i neviđene stvari, što onda industrija zabave vrlo dobro iskorištava. Jer, mi se lijepimo na neobično, neviđeno i „čudesno“ kao muhe na med.
O čudu je riječ i u današnjoj prispodobi (Lk 16, 19-31). Nemilosrdni i bešćutni bogataš poslije smrti završava u paklu. Uvidjevši da je njegova propast konačna i nepopravljiva, poželio je barem spasiti svoju braću. Zato moli Abrahama da pošalje s onoga svijeta Lazara da opomene njegovu braću. Abraham mirno odgovara kako su im dovoljni Mojsije i Proroci, tj. općepoznate zapovijedi. Kad bogataš inzistira da Lazar ipak uskrsne od mrtvih i opomene njegovu braću, Abraham je odlučan: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih netko ustane“.
To je ono što nazivamo redovnim putem spasenja. Ni Isusu nikad nije bilo drago kad bi netko od njega tražio čudo radi potrebe za spektaklom ili dokazivanjem. Prisjetimo se. Isus veli: „Naraštaj ovaj, naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se neće dati znaka doli znaka proroka Jone…“ Njegova čudesa bila su uvijek potaknuta nečijom vjerom. Tako je jednom čak upitao: „Vjeruješ li da to mogu učiniti?“ Tek kad je čovjek pomalo zbunjeno rekao: „Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!“, Isus je i učinio to čudo. Očito je da su za Isusa čudesa bila tek znak onih pravih, vječnih vrednota. Tako je zbog nevjere Nazarećana malo čudesa učinio u svom zavičaju. Zbog istih razloga nije pred Herodom, naravno, učinio ni jedno čudo.
Eto, tu smo. Spektakla nam se hoće. Novih, neviđenih i nečuvenih stvari. Sve moćnijih računala, sve bržih vozila, sve glasnije glazbe, filmova sa sve više mrtvih. Industrija zabave se trudi izmisliti uvijek nešto novo, neviđeno i nečuveno, jer su sva ljudska „čudesa“ brzopotrošna roba. A sve se to odražava i u vjerskom životu. Eto: i nesvjesno trčimo za novim čudesima i ukazanjima, za propovijedima ovoga ili onoga svećenika, za svjetski poznatim pripadnikom nekog duhovnog pokreta. Stvarno, spektakla nam se hoće. Tu smo i mi svećenici. Tražimo nove putove pastorala, nov ustroj vjerske pouke, rada s pojedinim staležima, obiteljima, itd. Naravno, kako život ide naprijed, tako se i mi razvijamo, želimo biti suvremeni: ljudima bliski a svome kršćanskom poslanju vjerni. I to je u redu. No koji puta se upravo zavaravamo vjerujući da ćemo nekim masovnim okupljanjima, svečanostima, obljetnicama, pozivanjem na slavnu prošlost, novim i neviđenim stvarima polučiti odlučujući pomak. A onda nas narodna poslovica brzo „prizemlji“: Svakog čuda tri dana dosta.
Danas nam Isus govori: „Imaju Mojsija i Proroke“. Konačno, što je to čudo? Sigurno je najveće čudo ono što se događa u srcu čovjeka, u njegovom svakodnevnom, običnom životu. To je Božje kraljevstvo koje u nama raste potpomognuto i molitvom i sakramentima i svakodnevnim nastojanjem da prihvaćamo Božju volju. A najveće je čudo Božja ljubav „razlivena u srcima našim“, ona ljubav koja „pokriva mnoštvo grijeha“. Božja je istina redovito tako jednostavna, Božji je put u biti toliko jasan. Dakle, „Spomeni se odakle si pao, obrati se i čini prva djela“ (Otk 2,5).
