Meditacija uz 30. nedjelju kroz godinu (C)
Koji se ponizuje, bit će uzvišen
Bračni drugovi i obiteljski savjetnici znaju koji je najčešći uzrok dubokih nesporazuma i razdora u obiteljskom životu. To je šutnja. Čovjek nešto želi, nešto očekuje, ili mu nešto jako smeta u njegovu braku ili obitelji. I šuti o tome, očekujući da se onaj drugi sam otkrije njegove želje i očekivanja. Odgovor je vrlo jednostavan: „Ako ne kažeš što ti treba, kako ću ti to učiniti?“ Treba tražiti, biti toliko ponizan i priznati da ne možeš sam nego da ti treba pomoć drugoga. I tek onda možeš pomoć i očekivati.
Isus danas propovijeda o tome kako se farizej u svojoj molitvi hvalisao, a carinik tražio oproštenje (Lk 18, 9-14). I carinik je otišao opravdan, a farizej ne. Ne možemo samo tako „od prve“ prihvatiti ovu Isusovu prispodobu. Evo: farizej se, istina, hvališe nabrajajući sve ono dobro što čini: posti i daje desetinu. Međutim, poznato je, farizeji su doista ljubomorno obdržavali propise svoje Predaje. Dakle, iako se farizej hvalisao, valja ipak priznati da on ipak jest postio, on jest davao milostinju. S druge strane, carinik je, doduše, priznao svoje grijehe, onako općenito. No s druge je strane također poznato da su carinici redovito teško griješili protiv običnih ljudi, ubirući nepravedne takse. A Isus veli da je upravo taj carinik otišao kući opravdan, a ne farizej. Zar će onda doista biti u pravu oni koji lakomisleno tvrde kako uopće nije bitno što čovjek radi i kako živi, nego da je jedino važno da čovjek ima vjeru u Boga?
Prisjetimo se. Za židovske je učitelje bilo najvažnije vršenje Mojsijeva zakona, tako da je npr. za neke od njih bio problem kako objasniti da je Abraham bio miljenik Božji, a nije poznavao Mojsijeva zakona. Nevolje tih ljudi nastale su onda kad se odnos prema Bogu i čovjeku počeo gledati samo kroz Zakon. Jer što se onda zbiva? Upravo ono o čemu danas Isus govori. Vršenje nekih propisa mjerljivo je. Ako ih čovjek vrši onda on može steći dojam da je pred Bogom svet i savršen, pa da mu onda Bog mora dati obećanu nagradu. A stvarnost je posvema drugačija. Bog stvara čovjeka iz ljubavi, sebi slična. Bog uzima čovjeka za prijatelja. I poziva ga da živi s njim u ljubavi. U tome su smislu zapovijedi tek putokaz, pomoćna sredstva, oslonci na životnom putu. A ljubav je ono sržno.
Stoga, budući da nam je jasno da smo slabi ljudi, svjesni smo da često više ili manje odnemarujemo i Boga i svoje bližnje, te da živimo neodgovorno i prema sebi samima. Carinik je tek krajnji primjer. Svjestan je svoje grešnosti i moli Boga za oproštenje i pomoć. Kako da ga Bog ne usliši, kad je Bog milosrdan? S druge srane, ako se čovjek, poput farizeja iz Isusove prispodobe, oholi i zavarava kako je savršen, što Bog može nadometnuti njegovoj samodopadnosti?
Valja se čuvati oholosti i uznositosti. To je najsigurniji put u propast. Što budeš više uzdizao svoju glavu, to ćeš se dublje strovaliti. Poniznost vodi do Boga. Ne poniznost koja bi bila tek na riječima, nego svijest da smo doista slabi i u svemu na Boga upućeni. Zato priznajemo svoje slabosti, a od Boga tražimo njegove darove, prvenstveno njegovu ljubav i drugovanje s njim. To je jedini način koji je pred Bogom ispravan. Ne možemo Boga zabljesnuti nekom svojom umišljenom veličinom. Jedino je on uzvišen. Dakle, „tko se ponizuje, bit će uzvišen.“
