Nedjelja, 3 srpnja

Meditacija uz Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa (C)

Sveta obitelj


Zašto ste me tražili?


Zamislite ovaj slučaj. Odete na put s djetetom. Vraćate se kući. I nakon dana hoda zamijetite da vam nema djeteta, dvanaestogodišnjaka (ah te lude godine!). Vraćate se natrag. Opet dan hoda. To su već dva dana, a da dijete niste vidjeli. Tko bi mogao nabrojiti sve one strašne slike koje vam se u glavi javljaju, koje se sve zlo moglo dogoditi vašem djetetu. I onda ga tražite još tri dana. Van sebe od užasa, umorni, neispavani, gladni i iscrpljeni nalazite ga trećega dana. Dakle, u potrazi ste već pet dana. Čitavu vječnost. I onda ga ugledate. Sjedi mirno u društvu i razgovara. Nezabrinut. Miran. Opušten. Kao da je otišao kupiti sladoled. I ne misli kakav bi sad to bio problem. Očigledno nije ni razmišljao da ste proveli najgorih pet dana svoga života. Pa ipak, čuvate živce (ne valja izražavati svoju agresivnost prema djeci) i smirenim glasom upućujete prijekor: kako vas je mogao ostaviti da ga izbezumljeno tražite toliko vremena. I onda dolazi vrhunac. On se čudi zašto se vi uzbuđujete. Pa tako je upravo trebalo biti. Što bi mu čovjek rekao? Bilo bi veoma zanimljivo čuti odgovore roditelja kako bi tekla potraga i što bi na koncu učinili.

Znamo da se upravo tako nešto dogodilo Josipu i Mariji. Tražili su Isusa ukupno pet dana. Uznemireni, zabrinuti, žalosni. I nađu ga u hramu. I kad ga je Marija blago ukorila, Isus mirno odgovara: „Zašto ste me tražili? Niste li znali a mi je biti u onome što je Oca mojega?“

I onda slijedi neobičan rasplet: s jedne strane, Isus je ipak otišao s njima u Nazaret, gdje im je bio poslušan. S druge strane Josip i Marija nisu razumjeli njegovih riječi, ali je Marija brižno čuvala u svom srcu sve ove događaje.

Rekao bih: evo savršenog primjera kako riješiti nesuglasice između roditelja i djece. Jer, očigledno griješi se u dvije krajnosti. Jedna je krajnost da, po sudu odraslih, djeca, razmjerno vlastitoj dobi, uzimaju i suviše slobode. Smatraju da mogu imati sva prava a u isto vrijeme malo ili ni malo obveza. Posve je razumljivo da roditelji sve priskrbljuju i o svemu se brinu, dok oni, mladi mogu posvema živjeti svoj život bez imalo poštovanja i obzira. Zanimljivo je da se u istim slučajevima može očitovati i druga krajnost: roditelji uzimaju „djecu pod svoje“ čineći on njih neke vrste invalida. Sve priskrbljuju, o svemu se brinu, sve „drže pod kontrolom“, kao da je njihov ljubimac tek krenuo u vrtić, iako on već ima troje poodrasle djece. I onda kad se bilo koja strana želi iščupati iz čvrstog zagrljaja takve nezrele ljubavi, nastaju silne nesuglasice, razočaranja, kuknjava.

A Isus danas jednostavno govori. Kao dvanaestogodišnjak ipak je htio biti poslušan Mariji i Josipu. No u isto im je vrijeme dao do znanja da oni nisu njegovi apsolutni gospodari. To im je pogotovo dao do znanja kad je počeo svoj javni nastup, kao i kad je ono jednom prilikom rekao: „Tko je majka moja, tko su braća moja?“

Marija je u oba slučaja čula, primila i prihvatila. I razmišljala o Božjim čudesima. Takva je prava ljubav. I ona između roditelja i djece. Nesebična. Nije nepristojna. Ne traži svoje. Dao Bog da i u našim obiteljima bude prava ljubav. Ona koja uvažava i roditelja i dijete. Ona koja je iskrena. I koja traži i vrši volju Božju.