»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Misa: pričest na jezik i pričest na ruku

Ima nekih liturgijskih pitanja koja bi po sebi trebala biti jasna, ali se ipak javljaju nedoumice, pa i u onih koji su završili teološke studije i primili sveti red. Takvo je pitanje pričesti na ruku. Oni koji, očito, ne poznaju ni povijest, a ni sam argument, rado se pozivaju na nauk nekih „duhovnih“ osoba ili pak na različita viđenja[1] i time zbunjuju i uznemiruju vjernike. Međutim, bez potrebe da ulazimo u diskusije i nadmudrivanja, ovdje ću samo iznijeti činjenice i propise, prema onome „contra factum non est argumentum“. Koji su to fakti, to jest činjenice? Za početak, naravno, ostaje ona nenadmašna: „Historia magistra vitae“. Pođimo od početka.


pričest na ruku


 1. Tradicija Crkve


Na posljednjoj su večeri apostoli primili pričest ležeći („naslonjeni na lakat“) što je u redu vazmene večere bio propis, da bi se naglasilo da su slobodni ljudi. To se vidi iz one zgode kad se Ivan (ležeći ispred Isusa), okrenuo da ga upita tko će ga izdati i pri toj je gesti nužno morao nasloniti glavu na Isusove grudi. Apostoli su tom prigodom, naravno, primili pričest u ruke.

Sve do 4. st. vjernici su nedjeljom nosili euharistiju (pričest) kući, da bi se svaki preko tjedna mogli pričestiti prije uzimanja bilo koje hrane, o čemu svjedoče između ostalih Tertulijan, Novacijan i Hipolit. Zapazimo: uzimali su pričest rukama i nosili svojoj kući! Nadalje, sve do 9. st. pričest se dijelila isključivo na dlan. Evo kako Ćiril Jeruzalemski i 4. st. opisuje pričest vjernika:

Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?[2]

Prisjetimo se. To su bila vremena velikih svetaca, crkvenih otaca i crkvenih naučitelja, a nipošto vremena laksizma, materijalizma, relativizma i indiferentizma! Međutim, povijesni je razvoj tekao u drugom smjeru. Od 9. st. je – iz straha od mogućeg obešćašćenja – ušao običaj pričesti na jezik. Na Zapadu se pričest proširila između 11. i 16. st., a pričesna je ograda konačno uvedena u 16. st. Prema tome, polazeći od tradicije Crkve u ovome pitanju, mirno možemo reći da su oni koji zagovaraju pričest na ruku tradicionalisti, dok bi oni koji zagovaraju pričest na jezik bili modernisti.


2. Važeći propisi


Glede sadašnjih propisa, uputom Memoriale Domini od 29. svibnja 1969.[3] Sveti zbor za bogoštovlje daje mogućnost Biskupskim konferencijama da odluče (tajnim glasovanjem i dvotrećinskom većinom) da se na njihovu području može uvesti pričest na ruku.[4] Naša je Biskupska konferencija tražila i dobila takvo dopuštenje od Svete stolice.[5] Važeći Misal ovako precizira:

OURM 160. Svećenik zatim uzme pliticu ili ciborij i pođe k pričesnicima koji, po običaju, pristupaju u procesiji.

Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruke u ruku prosljeđuju jedan drugomu. Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi konferencija biskupâ. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama, iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament.

160. Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi. Pričesnik čim primi svetu hostiju, odmah je u cijelosti blaguje.

Za praksu je važno znati: vjernik ima slobodu pričestiti se na jedan ili drugi način a, između ostaloga, naša Biskupska konferencija ne zabranjuje pričest klečeći. Prema tome i nekorektno je i ružno da pričestitelj insistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa (tako neki insistiraju na pričesti na ruku, dok drugi prisiljavaju vjernike da se pričeste samo na jezik. Valja dopustiti slobodu tamo gdje je propisi dopuštaju. Čemu biti veći katolik od pape? Pavao nam lijepo govori: „Ne preko onoga što je pisano“ (1 Kor 4,6).[6] Naravno, Crkva uvijek može promijeniti ove odredbe, ali, dopustite da to učini nadležna crkvena vlast, a ne neki samozvani proroci koji svoje uvjerenje nezakonito nameću vjernicima. Na koncu još jedna „zločesta“ primjedba: i u bakteriološkom i u moralnom smislu jezik je puno „prljaviji“ od ruku… Naravno, ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da ne bi – ne daj Bože! – pričest odnijeli i obeščastili. S druge pak strane, valja uvijek poštovati slobodu vjernika da se pričeste na jezik ili na ruku.

Zaključimo. Javljaju se sve više glasovi koji smatraju da je pitanje pričesti na jezik bitno za vjeru i duhovnost. To stvarno ni na koji način nije bitno pitanje i štetno je o tome previše raspravljati. Naime, dok u Crkvi raspravljamo o stvarima (koje bi trebale biti jasne) kao što je pitanje pričesti na ruku ili pitanje latinskog jezika u bogoslužju, ili o tome smiju li djeca dobivati križić dok se pričešćuju njihovi roditelji, ne primjećujemo kako je sve manje polaznika nedjeljne mise, kako se u velikom broju mladih urušavaju kršćanske vrijednosti, kako se u našoj katoličkoj zemlji donose nekatolički zakoni, kako se umjesto življenog primanja sakramenata (npr. krizme) događa sakramentalizacija koja nema puno veze s vjerom, kako se događa urušavanje osnovnih kršćanskih vrijednosti… Čime se to mi bavimo? Zar ne želimo vidjeti koji su nam prioriteti?


[1] Kao npr. da, svaki puta kada se netko pričesti na ruku, Gospa plače a đavao zadovoljan trlja ruke…

[2] ĆIRIL JERUZALEMSKI, Mistagoške kateheze, 5,21, Split, 2005., str. 218. Uočimo, koliko strahopoštovanja Ćiril vidi u pričešćivanju na ruku (tada i nije postojala pričest na jezik).

[3] Usp. Reiner KACZYNSKI (prir.) Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae, 1, Marietti, Torino, 1976., br. 1899, str. 599.

[4] To je stoga, jer su prethodno te iste godine bili upitani biskupi diljem svijeta uglavnom bili protiv pričesti na ruku (za: 567; protiv 1233, za „iuxta modum“ 315, nevažećih 20. Vidi: Reiner KACZYNSKI (prir.), Nav. dj., br. 1897, str. 598.

[5] Usp. Notitiae, 7 (1971) br. 2, str. 54: Iugoslavia. Decreta genaralia, 15. ian 1971 (prot. n. 41/71): Conceditur ut usus admittatur consecratum Panem in fidelium manibus ponendi, ad normam Instructionis „De modo Sanctam Communionem ninistrandi“ et adnexae Epistolae ad Praesidis Conferantiarum Episcopalium (cf. AAS 61, 1969, pp 541-547).

[6] Naravno, u nekim slučajevima mjesni ordinarij može odrediti drugačije. Tako je, npr. u svoje vrijeme papa Ivan Pavao II. za baziliku sv. Petra u Rimu odredio da se vjernici mogu pričestiti samo na jezik (zbog velikog broja vjernika koje svećenik ne poznaje i zbog bojazni od svetogrđa). Nije mi poznato, vrijedi li ta odredba i danas.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.