Srijeda, 26 siječnja

Mistagogija naša stoljetna

1


Svećenici i navjestitelji svakako bi htjeli da riječ koju naviještaju i otajstva koja slave nađu plodno tlo u srcima vjernika, te da napreduje i raste iz dana u dan. Stalo nam je, naravno, da olako ne dijelimo sakramente te da ne podržavamo vjernike u određenoj komotnosti i u lakomislenom i površnom slavljenju sakramenata. Plašimo se sakramentalizacije. Zato se doista trudimo voditi pretkrsne razgovore s roditeljima da im osvijestimo njihovu zadaću u odgoju svoje djece i to prvenstveno primjerom njihova vlastitoga života. Priprava za prvu pričest traje tri godine pri čemu nastojimo uključiti roditelje, pa i kumove. Stalo nam je da mladi ljudi s vjerom i zauzetošću prime sakrament potvrde. Zato njihova priprava na taj sakrament traje tri ili četiri godine, pretpostavljajući i ostale godine pohađanja školskog vjeronauka i župske kateheze. I opet pokušavamo motivirati i roditelje. Nipošto ne bismo htjeli da sakrament potvrde za mlade ljude bude „oproštaj s Crkvom“. Na isti način se trudimo da odrasli novokrštenici postanu i ostanu živi članovi Crkve.

A to je tek polovica problema.

Oni koji se imalo razumiju u gospodarstvo i vođenje kućanstva dobro znaju kako je po sebi teško sagraditi kuću, školu, neku javnu zgradu (poput pastoralnog centra), a kako je dvostruko teže to isto zdanje održavati. Tako je i u pitanju mistagogije – uvođenju u otajstva koja su proslavljena. Evo. Priprava na sakramente je zahtjevna i redovito temeljita. Tom pripravom uvjetujemo i samo primanje sakramenta. Međutim, nakon toga bi trebala doći mistagogija, po kojoj se odrasli krštenici, odnosno roditelji krštene djece, pričesnici ili krizmanici životno ucjepljuju u otajstva koja su primili i u zajednicu u kojoj su ih slavili. Tako, na primjer, očekujemo da se mladi ljudi, nakon što prime sakrament potvrde, još više uključe u život župske zajednice, u neki od „živih vjerničkih krugova“ kao što su pjevači, čitači, odnosno, da postanu članovi misijske, liturgijske, karitativne ili ine skupine u župi. I tu redovito zapnemo. Ne odazivaju se. I to ne stoga što su od početka proračunato izvršavali sve što se od njih tražilo samo da bi se krizmali (iako ima i takvih!), nego se radi i o onima koji su doista u vrijeme priprave bili i zauzeti i oduševljeni. Kako to da ih se izuzetno malen broj uključuje u neke župske aktivnosti? Konačno, upitat će netko, je li to po sebi bitno?

I ovdje nam je povijest učiteljica života. Pogledajmo.

Sam Isus nam to sjajno ocrtava u dijelu svoje prispodobe o sjemenu koje pada na različita tla (pri čemu on sama sebe vidi kao Sijača!):

Nešto [zrnja] opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i, jer nemaše korijena, osuši se (Mt 13,5-6).

Isus je Sijač. I svjestan je da će nešto zrnja njegove riječi pasti na put, nešto u trnje, a tek nešto na plodnu zemlju. Pa ipak, on sije. Ne prestaje se nadati. Ovi naši krizmanici (zadržimo se na njima) često s oduševljenjem sudjeluju u pripravi, pogotovo ako je ona nadahnuto i znalački vođena. Oduševe se. Kao i odrasli katekumeni do krštenja. I onda se ispostavi da su neki od njih (ipak) bili kamenito tlo. Brzo su se umorili. Oduševljenje je nestalo. Pogledajmo: nije li tako bilo i s apostolima? Puni oduševljenja krenuli su za Isusom. Kleli se i zaklinjali da će i život svoj dati za nj. A znamo što se dogodilo u noći Isusova uhićenja. Svi su se razbježali, pri čemu ga je Juda izdao, a Petar zatajio. Pa i nakon silaska Duha Svetoga Pavao opisuje zgodu koja Petru nije služila na ponos – kad se on pred judeokršćanima pretvarao da obdržava židovske propise o čistoj hrani (usp. Gal 2,11-14). A koliko „neslavnih“ zgoda iz djelovanja apostola nije ostalo zapisano?

Idemo korak dalje. U našem katehiziranju i propovijedanju s oduševljenjem pripovijedamo kako je velik broj ljudi prihvaćalo apostolsko propovijedanje i kako su svi bili postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama, kako im je sve bilo zajedničko, te kako su u prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu (usp. Dj 2,42-47). Nadalje, ista Djela apostolska pripovijedaju kako se nakon čudesnog oslobođenja iz tamnice i nakon samo nekoliko poticajnih Pavlovih riječi tamničar obratio i iste noći krstio on i njegov dom (usp. Dj 16,25-34). Slično se nakon samo jedne propovijedi obratio Kornelije i pokrstio (opet) on i njegov dom (usp. Dj 10,1-48). Jednako se brzo pokrstio i onaj Etiopljanin (usp. Dj 8,26-36). S pravom ćemo reći da su sve to primjeri gdje nije naglašeno vjersko znanje nego obraćenje i vjera u Isusa Krista i njegovo spasenje. Rekli bismo – med i mlijeko! Ljudi se obratili, pokrstili i posvema promijenili svoj život živeći u zajedništvu, bratskoj ljubavi molitvama i slavljenju otajstava. Međutim u novozavjetnim poslanicama vidimo i drugu stranu medalje. Prisjetimo se. Radi se o prvom naraštaju vjernika koji su se obratili na propovijed apostola, koje su apostoli krstili. Radi s o Crkvama koje su apostoli osnovali. Oni su bili na samim izvorima! I što se događa?

Pavao zaklinje svoje vjernike da žive dostojno poziva kojim su pozvani (Ef 4,1). Očito je i među njima bilo puno početnog zanosa, ali ne i ustrajnosti. Iako Pavao rado i često hvali svoje vjernike, osobito Filipljane, ipak ih teško prekorava: Često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko (Fil 3,18-19). Zamislimo strašnoga prijekora: da neki kršćani žive kao neprijatelji križa Kristova! Bore se samo za vlastiti trbuh i to na sramotan način! Nadalje, u Prvoj poslanici Korinćanima nalazimo odulji popis ružnih stvari koje su se događale među vjernicima. Za početak su to bili razdori i strančarenja: jedni su se smatrali Pavlovim sljedbenicima, a drugi Apolonovim, treći Kefinim, četvrti Kristovim (usp. 1 Kor 1,10-13; 3,3-4), zaboravljajući pri tom da je samo jedno evanđelje i jedna Crkva – Kristova. Nadalje, Pavao se užasava da među njima ima bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu (1 Kor 5,1). Radi se, dakle, o rodoskvrnuću: neki je vjernik živio sa svojom maćehom kao sa ženom! U tom slučaju Pavao određuje da se takav isključi iz zajednice. I u tome kontekstu Pavao govori o (lošem) kvascu koji treba izbaciti, jer vjernici trebaju biti beskvasni to jest bez prijekora. Pavao nadalje Korinćanima spočitava da se jedni s drugima parniče i to pred poganskim sudovima (1 Kor 6,6). Tu je i onaj poznati primjer s agapa: Korinćani su u sklopu euharistije imali bratsku gozbu koja se uskoro pretvorila u sajam taštine, gdje su se bogati razmetali biranim jelima, da bi zastidili siromahe (1 Kor 11,1-22). Konačno, u korintskoj Crkvi se događalo i to da se netko razmeđe duhovnim darovima, zaboravljajući da bi svaki dar trebao biti na služenje, na izgradnju zajednice (1 Kor 14,1-40). Solunjane pak Pavao prekorava jer su se prepustili ljenčarenju, tako da ništa ne rade nego dangube (2 Sol 3,10-12).

Nadalje, u Jakovljevoj poslanici opisana je ružna navada da se u euharistijskom slavlju daje bolje mjesto bogatima, dok se siromahe ostavlja na zadnjim mjestima (Jak 2,1-4). U poslanici Hebrejima se spominje da je za neke već postao običaj da propuštaju nedjeljnu euharistiju (Heb 10,25). A što reći o prijekorima sedmerim Crkvama iz Otkrivenja? Govori se o ohladnjeloj ljubavi, bludničenju, materijalizamu (Otk 2,1-22).

Početkom 2. st. Klement Rimski piše poslanicu Korinćanima gdje je zavladala nesloga i nepoštovanje crkvenih poglavara. U tom istom stoljeću se u Crkvi javljaju različite struje krivovjerja i teški razdori – tako kroz cijelu povijest Crkve.

Crkva je oduvijek bila sveta, ali i grešna. Dovoljno je npr. pogledati srednjovjekovne penitencijale – knjige u kojima su nabrojani različiti grijesi i pokore koje je za njih trebalo činiti. Kakvih li sve tamo grijeha nema! A navedeni su zato što su se u stvarnosti i činili. Treba li također podsjetiti da su u srednjovjekovnom društvu (a tako je bilo i u nas, npr. u Vojnoj krajini sve do sredine 19. st.) bile predviđene kazne batinanjem za neizvršavnje nekih crkvenih obaveza kao što je to npr. pohađanje mise, sudjelovanje u vjerskoj pouci, uskrsna ispovijed! Konačno, evo i jedne novije crtice. U Spomenici župe Osijek 2 za godinu 1922. stoji kako odlukom ministra mladež nije imala slobodno na Markovo (blagoslov polja). Župnik piše: Dakako da nam je žao, a osobito stoga, što ne će biti više onog divnog pjevanja gimnazijalaca; a u drugu ruku mi je milo, jer se neki dio mladeži tim prilikama strašno nedolično vladao.[1]

Što reći? Ako s biblijskim piscem reknemo: Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem (Prop 1,9), hoćemo li biti pesimistični? Ne. Samo valja primijetiti, kako nije realno prošla vremena gledati kroz ružičaste naočale. I kod savršenog Učitelja, Krista Gospodina, i kod apostola i kod kasnijih navjestitelja, uvijek je bilo oni koji su za sjeme Božje riječi bili kamenito tlo ili tlo trnjem obraslo, a bilo je, naravno, i onih koji su se pokazali plodnim tlom.

Red pristupa odraslih u kršćanstvo[2] veli kako u vremenu mistagogije novokrštenici – već snagom sakramenata koje su primili – dublje ulaze u zajedništvo s Duhom Svetim, te crpe novi osjećaj vjere i shvaćanje Crkve i svijeta (br. 38). Zbog toga oni trebaju ući u prisnije odnose s članovima zajednice, pogotovo u misama koje se imaju posebno za njih slaviti i u kojima bi oni sudjelovali s ostalim vjernicima (br. 39-40). Naša biskupijska sinoda[3] uza se navedeno preporuča da se novokrštenike uključi u kršćansko poslanje što proizlazi iz primljenih sakramenata (br. 409) u čemu će biti važna uloga pojedinih zauzetijih članova zajednice koji će uvoditi novokrštenike u kršćansku suodgovornost (br. 410). Za krizmanike se slično veli. Poslije slavljenja ovog sakramenta oni bi trebali prepoznati vlastitu karizmu za prihvaćanje konkretne službe u crkvenoj zajednici i u evangelizacijskom poslanju Crkve u društvu (br. 436). Što bi na ove preporuke i upute rekli dugogodišnji pregaoci u katehezi i pastoralu krizmanika i katekumena? Da se možda rastužimo kao Krist Gospodin: Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste (Mt 23,37).

Što činiti? Naše je da budemo predani i uporni i u pripravi na sakramente i u mistagogiji. Naše je da sijemo. Uporno. A Bog je onaj koji daje da raste. Jedan sije, drugi žanje. Pa i Isus je – ljudski govoreći – malo je požnjeo! U našem radu i naviještanju, rekao bih, trebali bismo se čuvati dviju krajnosti. Prva je krajnost sadržana u onom pravilu ex opere operato, pri čemu mi sakramente podijelimo, a onda – neka djeluje sama Božja milost! Druga se krajnost očituje u određenoj tjeskobi i stavu da sve ovisi o nama pa se kinjimo tražeći različite pristupe u našem radu i neprestano se pitajući gdje smo pogriješili, jer evo rezultati su daleko ispod naših očekivanja… To je muka svih odgajatelja, učitelja, pedagoga, pa, na koncu, i samih roditelja. Nismo li kao dušobrižnici više puta čuli strašnu žalopojku roditelja nad djecom koja su krenula lošim putem: „Velečasni, gdje smo pogriješili?“ I onda ih redovito tješimo da su oni vjerojatno negdje i pogriješili, kao što su pogriješili i griješe svi roditelji, ali da ne mogu i ne trebaju uzimati isključivu krivnju na sebe. I onda im iznesemo i primjer iz evanđelja. Ta, gdje je, u čemu je pogriješio Isus kada je uzeo Judu koji ga je izdao?

Koji puta mi se čini da smo i mi u takvoj nekoj tjeskobi. Vidimo kako društvo ide onako kako ide pa se silno trudimo nudeći uvijek nove i poboljšane programe. I onda stavljamo u pitanje i sebe i svoj rad i način na koji pristupamo svojim vjernicima. Štoviše, kad se vide tako neki poražavajući rezultati, gdjetko zna prstom pokazivati na župnike i katehete, jer im se, eto, mladi osipaju nakon krizme… Zar je stvarno krivnja jedino u župnicima, katehetama i našim katehetskim i pastoralnim programima?

Zaključio bih. Prvo. Nakon sveg našeg zauzetog rada, mi svojim vjernicima s Isusom velimo: Ako hoćeš ući u kraljevstvo nebesko, onda… A ako on ne želi? Kao onaj bogati mladić? Na komu je odgovornost? Naravno, mi trebamo uvijek preispitivati i sebe i svoj rad, jer smo sluge beskorisne (Lk 17,10) jer smo najmanji od sviju svetih (Ef 3,8). Međutim, svjesni smo da mi sjeme tek sijemo i zalijevamo, ali da Bog daje rasti (1 Kor 3,7). Uvijek ostaje područje čovjekove slobode da odgovorno nastavi putem kojim je krenuo ili da to odbije. Ta vidjeli smo što se sve događalo čak i u apostolskoj Crkvi!

Drugo. Ako nakon primljenog sakramenta potvrde mlad čovjek ustrajava u redovitoj dnevnoj molitvi, ako je redovit na nedjeljnoj misi, ako nekoliko puta godišnje pristupa sakramentu pomirenja a u drugim nekim aktivnostima baš i ne sudjeluje, smatramo li da je to malo? Možda smo postavili previsoke ciljeve, možda stavljamo u središte pozornosti ono što nije temeljno… Konačno, onaj tko je redovit na misi, u nekom svome životnom razdoblju dat će sigurno i više. Samo treba ponuditi ono što određenom vjerniku odgovara. Ne možemo nikada očekivati masovni odaziv.[4]

Mi s mirom, vedrinom i radošću naviještamo riječ i slavimo otajstva. Pri tome se čuvamo dviju krajnosti. Prva je, ta da ne želimo bacati biserja pred svinje (Mt 7,6), a druga je krajnost ona da ljudima priječimo ulazak u Kraljevstvo, a mi sami tamo ne ulazimo (Mt 23,13). Mi svoje činimo, a Bog neka providi. Tako sam, hvala Bogu, susretao i razboritih roditelja koji su s dubokom vjerom i pouzdanjem komentirali ludovanja i stranputice svoje već odrasle djece. Oni su im na dobro upućivali a i danas se ne prestaju za njih Bogu moliti, uvjereni da će ih Bog uslišiti ovako ili onako, prije ili kasnije. I takvi onda roditelji s pouzdanjem i vjerom žive svoje staračke dane. To isto govori i Pavao. Iako mu je jasno da je najmanji među apostolima i da nije dostojan zvati se apostolom jer je progonio Crkvu Božju (1 Kor 15,9), ipak na koncu života s mirom i pouzdanjem veli: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao (2 Tim 4,7). Dao Bog da i u nama bude obilje Pavlove poniznosti, zauzetosti, vedrine i pouzdanja.


[1] Spomenica rkt. župe sv. Mihaela u Osijeku – Nutarnjem gradu 1904.-1934., Osijek, 2009., str. 58.

[2] Rimski obrednik. Red pristupa odraslih u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1998.

[3] Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupski ordinarijat, Đakovo, 2008.

[4] Dopustite ovdje jednu anegdotu iz starih vremena. Župnik u obavijestima naviješta „veliku“ uskrsnu ispovijed i strogo govori: „Nemojte da se dogodi da netko ne dođe na ispovijed! To je stroga crkvena zapovijed!“ A kasnije taj isti župnik kolegama na kavi veli: „Naopako da svi dođu! Ne bismo ih stigli ispovjediti ni za tri dana!“ Ideal je jedno, a stvarnost drugo…