Morska vila
Priča iz djetinjstva
Večerali smo uz ognjište. Zima, a kod nas, razumije se, nitko nema ni peći ni centralna grijanja, zato se svatko pobrine kako zna i može. Dok su se stariji razgovarali o svagdašnjoj nevolji (oni uvijek o tome govore), primaknuo sam se ognju, uzeo komad drva i izvukao nekoliko žerava. Posuo sam po njima zrna kukuruza i čekao da se rastvore.
– Gledaj, Marijo, rascvao se kukuruz; gledaj, kako mi se zrna smiješe – povikah sestri.
– Čekaj, neka ih poljubim – reče mi ona.
Pustio sam je da vidim što će učiniti. A onda izvadi kukuruz i pojede ga. Pruži mi nekoliko zrna, a joj sve bacim u lice i ljutit pobjegnem k svojoj staroj noni. Šutio sam neko vrijeme, a onda počeh nestrpljivo zvati: Nona, nona… tresući joj ruku. Zazvao sam je barem dvadeset puta, ali ona je bila u razgovoru i nije marila za moje riječi, sve dok se stariji ne raziđoše.
– Nona, rekli ste mi sinoć, da ćete večeras pričati „gončicu“ (priču) o nekim morskim vilama.
– Je li istina da sam ti to rekla? Vidiš, već sam počela zaboravljati. No dobro, ispunit ću ti obećanje.
Primaknuo sam se bliže, upro svoje oči u njezine i otvorio usta. Ona je počela:
– Znaš, mali, da ima ljudi nad zemljom, na zemlji i pod zemljom.
– Je li to raj i pakao?, prekinuh je.
– Čekaj, još nisam ni prvu misao izrekla. Nad zemljom su vile, što stoje u oblacima. One kradu malenu djecu. (Ja sam se uhvatio njezina odijela.) Na zemlji su ljudi, a pod zemljom ili bolje pod morem su morske vile, lijepe kao najljepša djevojka.
– A kradu li i one djecu?
– Samo zločestu – javi se iz kuta moja sestra.
– One izlaze na žalo – nastavi mirno nona – da se ogriju na suncu, ali kad vide čovjeka, pobjegnu u more.
– A zašto ih ne ulove iz zasjede, nona?
– Čekaj, ne prekidaj me! Jednom su dakle u susjednom mjestu J.[1] ulovili u mreži ribari nešto neobično. Vuku i vuku, a na zadnju: živo mlado čeljade. Izvade ga vanka, a to njemu na nogama kopita kao u konja. Bila je to morska vila koja je zalutala za svojim vjerenikom i izgubila se. Uzeše je i daruju gospodaru lađe, koji je učini svojom sluškinjom. Nije joj dao iz kuće…
– A jeste li je Vi vidjeli, nona?
– To se nikad ne pita – odgovori. – Nego čuj, mali! Jednom je ta vila imenom Mirmi pošla prati robu na more. Mislio je gospodar: „Toliko je godina prošlo da nije vidjela mora; valjda ne će pobjeći.“ Ali njezina majka nije nikad na nju zaboravila. Uvijek ju je čekala pod obalom da joj se javi kad je ugleda. I to se zbilo toga dana.
– Mirmi, Mirmi… čuo se glas iz mora.
Mirmi pogleda, spazi svoju majku i ostavivši robu skoči za njoj u more. I više od tada nema morskih vila – svrši moja nona.
– A tako?! – Valjda onda nema ni onih u oblacima što kradu djecu – veselo uskliknem.
Rajmund Kupareo
Akvinac (Dubrovnik), III (1935.), br. 4, str. 27–28.
[1] Jelsa
