Muka po Mateju (priča)


Noć prije sprovoda.

Tamno, olovno nebo nad gradom. Daleka svjetla. U njemu mrak. Osvijetljeni prozori bolnice. Uokolo mrtvačnice zelenkasti odsjaji. „Dah smrti“, pomisli.

Nije mogao moliti, a želio je. Osjeti bol u prstima. Grčevito je stiskao drveni križ u dlanove. Želio je u stisak prenijeti samo dio boli koju je u duši osjećao. „Sišla je s križa, veliki Bože, a ja sam još na njemu, u meni mrak, daleka zora.“

Briznuo je u grčevit plač. Plakao je daleko od tuđih očiju. Bojao se njihova pogleda.

Nakon umirovljenja starog župnika došao je u župu. Prigradsko naselje s nizom novih kuća. Doselili su izdaleka noseći sa sobom stare navike, prihvaćajući novi strah od promjena. Kolege mu nisu bile zavidne. Nedaleka bolnica, povrh crkvenog dvorišta groblje, blizina škole i vrtića činila je župu središtem onih koji dolaze i odlaze, mladih i starih nagriženih bolešću.

Unio je „nemir“ u njihov davno ustaljen red. Dok je bio stari župnik činilo se sve smireno, ustaljeno, kao da je vrijeme stalo, uhodano.

Računao je na otpor. Nikad se nije pokajao što je bio popustljiv. Nakon što bi iznio svoj plan pred suradnike, nerado je slušao, a često se ponavljalo: „Stari župnik je to ovako činio.“

Nije pokazao ljutnju, ali mu je bilo krivo da „rade kao da ga nema“. Danima, uoči blagdana, župna kuća je sličila na bojno polje. Svuda barjaci, bratimska odjeća, nosila za sveca. Radili su onako kako su to godinama običavali. Bili bi sretniji da on nekuda ode. Smirivale su ga velike oči zaštitnika svetog Roka. „Naučit će“, rekoše, „mlad je, ima vremena“. Odabrali su najgovorljivijeg župljanina da ga pouči svim pravilima i o tome kako je red da ih počasti, otvori širom župnu kuću i ne miješa se u pripreme blagdana. „Život je škola, a ne u bogosloviji“, rekoše. Kritičari su bili oni koji zamjeraju bilo koji susret u kojem nisu oni, akciju za koju nije njih pitao, uspjeh koji nije s njima podijelio.

Čekao je prigodu da ubaci nešto novo u crkveno pjevanje, da se osvježi liturgijski tijek opterećen običajima, tromim ritmom koji je više pogodovao snu nego buđenju.
Trebalo je provoditi liturgijske smjernice, obrede učiniti središtem župske pobožnosti. Osjećao je raskorak između zadanog i neprovjerenog u praksi. Zahtjev Koncila je bio: „Treba ljude tražiti, a ne čekati u sakristiji!“ To je bilo evanđeoski, ali teže ostvarivo nego što se mislilo. Njegova otvorenost, susreti s mladima, večeri na terasama kafića, s beskućnicima, „sumnjivim“ osobama „stare komunističke garde“, nisu bili bez primjedbi. „Ne idem u Crkvu kad idu ‘oni’!“. Bila je to česta parola, pokriće vlastite nevjere i nemara. „Samo je pitanje dana kad će mu neka „zavrtiti glavom“, rekoše zabrinuti.

„Nije lako. Mlad si i shvatit ćeš. Laici su nekad bili povezani s crkvenim obredima. Sada mogu i žele biti aktivni. Ulaze u ‘naš prostor’. Od tuda napetosti, strah od gubitka autoriteta. Da sam pustio njih izgubio bih svoj ustaljeni red, način, slobodu odlučivanja. Budi strpljiv“, smireno izgovori stari svećenik.

Susreti ostavljaju trag. Sve male tajne simpatije, ljubavi, imale su lice. Borio se sa samim sobom razapet između onoga što mora, smije, između Boga, biskupije i ljudi. „I blizina može biti porazna“, reče ispovjednik. „Svi žele zadržati svoj prostor slobode. Oni koji bez dopuštenja prelaze, „preskaču ogradu“, nisu prijatelji. Prisnost, bliskost, razmak ne mjeri se metrom nego srcem.

Stari kolega, župnik, dobrohotno se smijao. „Ništa ne mijenjaj silom“, doda na rastanku, „niti je sve sa mnom umrlo, niti sve s tobom započinje, niti si zadnji kojeg ogovaraju!“ Svega se noćas prisjećao.

Na stolu upaljena svijeća, žuti narcisi koje je donijela na oltar.

Nedaleko cvijeća njezin časoslov. Molila ga je tražeći nadahnuće i utjehu u prastarim psalmima, jaucima proroka, vapajima koji su imali odjeka u Božjim ušima.

Drhteći uze knjigu. Ona se otvori. Pogled mu pade na Psalam 43.

„Pošalji svjetlost svoju i vjernost: nek’ me vode, nek’ me dovedu na tvoju svetu goru…“. Neke su stranice bile obilježene sličicama. Uze jednu od njih. Gospa žalosna. Na poleđini napisano: „Ruke svoje za tobom pružam, duša moja ko suha zemlja za tobom žeđa“, psalam 143.

„’Napila’ si se Gospodina, znam, vjerujem“, promrmlja, zatvarajući knjigu.

Upoznao ju je u bolnici. Prošao bi pokraj nje da se nije osvrnula. Prepoznao ju je nakon toliko godina po očima.

Sitno tijelo izgubljeno u bolničkoj odjeći. Nemirne ruke sputane predugim rukavima. „Što je ostalo od one lijepe djevojke, Bože?“, pomisli sućutno. Nakon zajedničkog studija teologije u velikom gradu, svatko je krenuo svojim putem. „Otkud ti?“, progovoriše uglas. Smijeh ih vrati u stvarnost. Prihvati njezine mršave ruke. Osjeti na dlanu bilo njezina srca.

„Ništa strašno!“, reče. „Nakon operacije… odstranili su mi grudi… znaš. Dolazim na kemoterapiju“, doda uznemirena.

Nije znao što bi odgovorio. Više od riječi poželi obgrliti njezina krhka ramena. Ruke mu se zaustaviše prije dodira. Sve se svelo na pogled. U dnu njezinih očiju navirale su suze. Dugo su sjedili u bolničkom restoranu. Pričala je o sebi nekadašnjoj, o planovima, ljubavima, braku kojega nije ostvarila, djeci. “Nadam se da je i ovo dio Božjega plana“, nadoda.

Tu večer nije zaspao. Našao ga je zvonar sklupčana na podnožju oltara. Ništa nije pitao. Sve mu je pročitao u očima.

Nije se mirila s bolešću. Terapiju je teško podnosila. „Želim ti pomoći“, reče.

Nakon oporavka dolazila je često, svakodnevno u župu. Oživjelo dvorište od dječjeg smijeha. Mladi se vratili Crkvi. Dugo u noć odjekivala je pjesma članova novog zbora.

Oni koji su „mislili da vide“ izvještavali su o njezinim čestim dolascima, njegovim posjetima bolnici. Spominjali su mučninu. Pratili su im poglede, uzgredne dodire, razgovore. Zabrinuti. Neki su negodovali:

„Nije dobro da su toliko zajedno, tko je ona da nas pjevanjem istiskuje s velike mise“, zabrujaše tenori. „Katehistica je i s kime će ako neće s njom“, rekoše soprani.

„Slama i vatra ne idu zajedno“, oglasiše se, potmulo basovi.

Orguljašica zakoluta pobožno očima i dade intonaciju. „Svi se mi želimo prepoznati u nečijim očima.” Pročulo se.

„Ne uzmite k srcu“, tješila ga je stara kuharica. „Za dobrim konjem blato šprica, rekao bi narod. Oni su takvi. I bivšem su našli zamjerku. Sav im je miraz u jeziku“.

„Nisu svi ljudi uljudni“, reče zvonar. Nije se javno branio. Zlonamjerno ogovaranje je lako pobiti. S glupošću je teže. Maloumni ne postavljaju pitanje o istinitosti, oni to prihvaćaju i prenose.

Pozdraviše ga izdaleka zvonici katedrale, došao je na biskupov poziv. Vratio ogorčen. U ušima su mu odzvanjale biskupove riječi: “Što to čujem o tebi…” „Anonimno pismo i gotova optužnica. U njemu se sve slomilo. Tražio je krivca u svojim postupcima, riječima. Bog zna da nije imao loše namjere. Oni koji su ga tužili nisu znali za njezinu bolest. Nisu je vidjeli kad je plakala dok ju je tješio milujući njezine prozirne ruke. Vidjeli su ono što su htjeli.

Pronašli su je mrtvu u bolničkoj kapelici.

Pred vratima župne kuće okupljeno mnoštvo. Među njima članovi pjevačkog društva i župnih vijeća.

„Došli smo se ispričati, izraziti sućut u ime mnogih“, započe jedan. „Tko bi pomislio da je tako bolesna?“ Drugi su sućutno klimali glavom. „Nije potrebno!“, odgovori. Nije ih pozvao u ured. Ostali su pred vratima.

Jutro prije pokopa. Otvorena crkvena vrata. Odar pred oltarom. Na njemu narcisi. Uokolo roditelji, rodbina, mali dječji zbor. Očekivali su Misu zadušnicu.

„Ne! Nećete pjevati“, reče orguljašici. „Otpjevali ste joj za života.“

Djeca zapjevaše njezinu najdražu pjesmu: „U onaj dan kad Gospod Bog, u dan kad dođe Gospod Bog, daj da i ja budem blizu… i sveti svi kad uskrsnu…“ Oko lijesa zaigraše djeca. Pjesmu su pratili ritmičkim udaranjem dlanovima.

Oživi Crkva. Osu se jutarnje svjetlo s prozora.

Pogrebni obred se pretvori u svadbeno veselje. Očekivali su govor, prijekor. Bilo bi im lakše. Šutio je gutajući suze.

Nakon sprovoda, na jutarnjoj misi reče: “Odlazim!”

Došao se oprostit s kolegom, starim svećenikom u susjednoj župi.

On ga primi očinski i sasluša. „Pravi je prezbiter kao seoski bunar iz kojeg piju i ljudi i stoka, ali u kojeg može pljunuti tko god hoće“, napomenu. „Ako takav ne možeš biti, idi! Zašto nas ogovaraju? Uzroci su i u nama. Dajemo im povoda, svjesno ili nesvjesno. Možeš biti graditelj crkava, pisac, slikar, propovjednik, organizator, kod kolega izazivaš ljubomoru a od biskupije ne očekuj pohvalu, novinarima nisi ‘interesantan’. Svi oni žive od ‘tuđe krvi’. Tisuće je slučajeva kao tvoj. Čitam u novinama: ‘Umrla katehistica na rukama svećenika’, kakav naslov? Pronašli su je mrtvu u bolničkoj kapelici. Tko se kaje za to? Kome je stalo do istine? Uostalom, Isus je prošao od ‘blagoslovljen koji dolaziš’ do ‘propni ga, propni’. Tko smo mi da bi nas poštedjeli?

Znam za neke koji su poput Petra: ‘Mi smo ostavili sve i pošli za Tobom. Što ćemo dobiti?’ A što smo to mi ostavili pa tražimo nagradu? Neki upadaju u samosažaljenje, glume žrtvu. Odricanje nose kao zastavu i to žele unovčiti u dobroj župi, crkvenom priznanju, tituli. Što to svećenik, po ukusu nekih smije činiti, imati? Znam! Ništa! Dobar auto dovoljno je dobra vijest da proda novine. To je jedino vlasništvo uz poneku vikendicu, stan. Kome to dokazivati i zašto? Sjeti se kakav je Isus bio? Onima koje poziva… ne dopušta da ‘pokopaju oca’, ‘da se sa svojima pozdrave’. Čini se da želi srušene mostove kad prijeđemo k njemu na drugu obalu.

Mi čitav život gradimo mostove prema drugima preko kojih ne smijemo prijeći! Uostalom, zapisao je Matej: ‘Tko može shvatiti, neka shvati’! To je muka po Mateju. Tko ne shvaća dolazi u sukob sa samim sobom, svojom seksualnošću, okolinom. Nisi platio obiteljski dar, obveze. Nema samilosti. Nisi načinio ovo, ono, ispunio uvjete za pokop, krštenje, vjenčanje i ostalo! Ima nas ‘autokrata’. Bog pa ja, ‘jurista’: ništa mimo propisa, i onih kojima je čovjek prije pravila. ‘Je li subota radi čovjeka ili je čovjek radi subote?’ upitao bi Isus. Neka ti savjest bude mjerilo. Javljala se upravo onda kad sam htio nečiju ruku zadržati u svojoj. Bijeg bi bio uzmak, najgore rješenje.“

Sumrak u prozoru. Dok je govorio ni primijetio nije da mladi svećenik spava. Drhtavom rukom načini znak križa na njegovu čelu. „Tako je to“, promrmlja. „Bez obzira na nas koji smo već sve to prošli svaki je osuđen na svoj križni put.“

Svijeća je gorjela u sobi očekujući jutro.