Na svoju sliku

Ne tako davno, dok nisu postojali kućni ljubimci nego samo domaće životinje, govorila se ova poslovica: „Što maca omaci, miše lovi!“ Hoće se reći da mačići imaju mačje gene i da uvijek slijede mačje nagone. I mi ćemo kazati da je dijete naslijedilo kovrčavu kosu od jednog roditelja ili pak od djeda ili bake. To je jasno. Međutim, kako razumjeti ono što stoji u biblijskom izvješću o stvaranju svijeta i čovjeka: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“? Čovjek je čovjek, a Bog je Bog i tu nije baš lako vidjeti neku sličnost. Mi da imamo „božanske gene“? Teolozi će smjesta odgovoriti da je čovjek sličan Bogu po tome što ima razum i slobodnu volju, odnosno što je kadar voljeti i biti voljen. Točno. Ali ima nešto još dublje. Pogledajmo. U nama je neka duboka čežnja za nečim što je ovdje na zemlji nedohvatljivo. Naime, ništa nas na zemlji ne može do kraja ispuniti. Što god postigli i što god imali, uvijek želimo više i više. Ni novac ni slava ni moć ne mogu utažiti onu čovjekovu čežnju za nečim većim, višim, uzvišenijim. To je kao kad bi čovjek pokušao utažiti žeđ pijući morsku vodu.

Čovjek je Božja slika, jer je stvoren za vječnost, jer je stvoren za drugovanje s Bogom, s Bogom od kojega je sve. Samo ono božansko, ono vječno može posve utažiti našu žeđ za smislom, samo se u Bogu čovjek može u potpunosti ostvariti. Iako još nismo u tim „nebeskim visinama“, duboko u nama je čežnja za vječnim, savršenim, za Bogom. Zato, ne vrijedi se preko mjere brinuti za ono što u životu postižemo ili ne postižemo. Jer, veli psalam: „Samo je u Bogu mir, dušo moja“ (Ps 62,6). A mudri Augustin bi rekao: „Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ U ove maglovite jesenske dane, dobro je nad tim zastati.