Nada

Bez nade se rađa rezignacija. Uvjerenje kako je najbolje odustati. Dići ruke. Ne boriti se. Kad bih molio govorio bih: daj mi. I ti kad ne bi dao povukao bih se od tebe. Uvrijeđen. Povrijeđen. S pitanjem na usnama: zašto mi ne daš ono što te molim i što te sprječava.

Moj daj mi izričaj je moći. Ili mog uvjerenja kako te molitvom mogu svezati. Obvezati. Čitajući Pisma upoznah mnoge koji ne mole kao ja. Mole drugačije. Govore ti: blagoslovi me. Zar ima razlike između tog dvoga? Daj mi i blagoslovi me. Ima.

Blagoslovi me izričaj je moje nemoći. Blagoslov koji tražim od tebe nema zvuk obveze. Moj glas ne zvuči kao zahtjev. Niti je blagoslov dužnost. Dugo sam molio počinjući s daj mi. Tako se moli u Oče našu zar ne? Daj nam danas. Opet, blagoslovi me zvuči nekako kao da ti se prepuštam. Kao da se potpuno predajem u tvoje ruke. Kad izgovorim te za mene nove i neobične riječi blagoslovi me nadom vidim pred sobom kako je sve moguće. I kako tebi ništa nije nemoguće.

 Do tih riječi mislio sam kako nema nade. Beznađe i rezignacija. Sve dublje padanje i propadanje u izgubljenost. Zašto prije nisam znao tako moliti? Zašto sam kroz tako duga razdoblja zahtijevao od tebe: daj mi. Trebalo je tako biti. U onom daj mi koje zahtjeva nije bilo poniznosti. Moj daj mi bio je previše usmjeren na mene, na smiješne stvari, na potrebe koje to stvarno nisu bile.

Daj mi je zvučalo kao da od tebe tražim znakove i čudesa kako bih znao da si tu, da činiš i djeluješ. Međutim, tek kad sam ponizno u tišini i skrovitosti izgovorio blagoslovi me nadom, otkrio sam nešto nepoznato. I novo. Ti brineš za mene. Ti si uz mene. Bio, jesi i ostat ćeš.

To blagoslovi me nadom ne probija se lako do mene. I ono nekad zapne u labirintima mojih pitanja, problema, grijeha i nedoumica. No, blagoslovi me nadom jasno svijetli na kraju labirinta. I kakve god strahote prolazio vidim taj blagoslovi me nadom. Rasvjetljuje mi put. U samoći bdije sa mnom i nada mnom i ti si prisutan. Blagoslovi me nadom u meni rađa želju, strast i borbu. Želim se boriti zajedno s tobom i s tobom na kraju izvojevati pobjedu.

Daj mi nekako se gotovo kao po nekakvom zakonu okončavalo s rezignacijom. Nisi mi dao. Tako sam mislio. No, dao si mi. Usmjerio si moj um i nutrinu prema onomu spasenjskom u našem odnosu. Onomu što dolazi od tebe kao nezasluženi milosni dar. I to se saželo u tu kratku molitvu: blagoslovi me nadom.

Ništa od mojih poteškoća nije nestalo. Čak su se i moji problemi uvećali i postali teži. Opet, blagoslovi me nadom vodi me kroz njih. Blagoslovi me nadom kao što su pobožni i sveti u Pismima tražili da ih blagosloviš. Kao što te Jakov pobijedio i tražio da ga blagosloviš. Kao što si blagoslovio Abrahama. I tolike druge. Kao što je i Sin govorio slavim  te Oče neba i zemlje jer si ovo sakrio od umnih i mudrih, velikih i moćnih.

Pitao sam se što si to točno sakrio? Što to ima skriveno, a da je tako dragocjeno da i sam Sin podiže oči prema nebu i izgovara zahvalnu molitvu: slavim te Oče. Otkrivši ne slučajno, nego tvojom pomnom i brižljivom brigom dubinu i snagu onoga blagoslovi me nadom nadam se kako sam shvatio. Rekoh, nadam se. Blagoslovi me nadom. Od mnogih skrivena molitva koju se ne može otkriti bez zahvalnosti. I poniznosti.

No, prije nego se do nje dopre treba odustati od onoga svog posvema ljudskog daj mi. I tek kad sam potpuno odustao od onoga daj mi, kad sam potpuno dopustio padu da me obuzme i zahvati u dubini tame netko mi je rekao. Zazovi ga: blagoslovi me nadom. I učinio sam to.

Možda ne iz pobožnosti, koliko iz straha, rezignacije i onog osjećaja izgubljenosti gdje svi putevi vode prema istom mraku samo je taj mrak na nekim mjestima dublji i hladniji. Izgovorivši te riječi i ne očekujući ništa zasjalo je svjetlo. Ono svjetlo koje došlo na svijet i prosvjetljuje svakog čovjeka. Blagoslovi me nadom, rekoh.

I svjetlo sjaji i vodi me. I tama ga ne obuze. Ne napušta me. Problemi su tu. Očaji su tu. Nemoći. Umori. Padovi. Sve je tu i dalje sa mnom. Izgleda kao da se ništa nije promijenilo. No, ipak nešto jest. Sad vidim nadu. Sjaji jasno skoro poput one zvijezde što je mudrace dovela Sinu. I ne gasi se. Ne umanjuje. Sa svakim mojim poniznim i zahvalnim blagoslovi me nadom samo još jače zasvijetli i obasja put preda mnom. Blagoslovi me nadom!