Nadrealno priopćenje o Fiduciji supplicans, Tucho je sramota
Proturječnosti, nelogični izrazi i obredi na štopericu: nevjerojatan novi dokument o blagoslivljanju nepravilnih parova koji je potpisao kardinal Fernández. Koji, radi dobra Crkve, treba otpustiti. Vrijeme je da mu se pokaže vrata.
Pa ipak, takav se dojam stječe čitajući jučerašnje nadrealno Priopćenje za javnost koje nosi potpise kardinala Víctora Manuela Fernándeza i msgr. Armanda Mattea, predstojnika i tajnika Dikasterija za učenje vjere; ovaj put bez prethodne Papine audijencije. Priopćenje koje je navodno trebalo „pomoći kako bi se razjasnila primjena izjave Fiducia supplicans“, namjesto toga ima sigurnu posljedicu još daljnjega zbunjivanja vjernika, daljnjega ponižavanja Katoličke Crkve i potpuna ismijavanja Dikasterija za učenje vjere.
Prije čitanja trebali biste sjesti, duboko udahnuti i imati pri ruci amonijeva karbonata (mirisne soli), u slučaju da vam dođe slabo.
Suočen s negodovanjem brojnih biskupskih konferencija s ruba Crkve, koje bi bile smiješno optužiti prikladnu optužbu da nisu dovoljno pastirski usmjerene, Tucho se pokušava povući, istodobno pokušavajući ne razljutiti one biskupe, očito zgusnute na njemačkom govornom području, koji pak nisu ni blizu spremni poslušati „U protunapad, drugovi!“.
Tucho je poput onih vozača početnika (ponekad ne baš „početnika“) koji pokušavaju parkirati predugačak automobil na premalom prostoru i koji, neprestano se krećući, na kraju uspiju udariti i sprijeda i straga!
Doista, suočen s afričkim biskupima koji ne žele ni čuti o zajednicama nepravilnih ili homoseksualnih parova i s Nijemcima koji žele blagoslivljati upravo te parove, Fernández uspijeva crno na bijelo napisati remek-djelo proturječnosti. U drugoj točki (Praktična primjena), piše (isticanje dodano):
„Izjava sadržava prijedlog kratkih i jednostavnih pastirskih blagoslova (ni liturgijskih ni obrednih) parova u neredovitim stanjima (ali ne i njihovih zajednica)“.
U četvrtoj točki (Prava novost Dokumenta) tvrdi se upravo suprotno:
„Prava novost ove Izjave, koja zahtijeva velikodušan napor prihvaćanja i od koje se nitko ne bi trebao proglasiti isključenim, nije davanje mogućnosti blagoslova parovima koji žive u neredovitim stanjima.“
Stoga je prijedlog blagoslivljati nepravilne parove, ali novost dokumenta nije blagoslivljanje nepravilnih parova. Jasno, zar ne? Ima li to smisla? Nikakva!
Koja se objašnjenja mogu predložiti da se razumije taj delerij? Prva hipoteza: Fernández pati od nekoga sukoba s logikom. Druga hipoteza: dva odlomka napisali su različiti autori, koji su svaki na svoj način shvatili „vrlo jasnu“ Izjavu (a očito nije bilo konačnoga pregleda cijeloga teksta prije objave). Treća hipoteza: prva tvrdnja napisana je u spisu upućenu njemačkim biskupima, a druga u onom upućenu afričkim biskupima, ali na kraju je neki podtajnik sve je to spojio. Ima li još kakvih ideja?
U svakom slučaju, sada se nalazimo u paradoksnoj situaciji u kojoj je Dikasterij ne samo sam sebi proturječio u dvije različite isprave (Odgovor iz 2021. i Izjava Fiducia supplicans), nego čak i u istoj ispravi. A budući da jadu nema kraja, očekujemo buduću „Bilješku kojom se pojašnjava Priopćenje kojim se pojašnjava Izjava Fiducia supplicans“, u kojoj će se proturječje isticati u istom odlomku.
Druga, tragikomična strana ovoga urnebesnoga Priopćenja sastoji se u Tuchovu pokušaju da „razlikuje dva različita oblika blagoslova: ‘liturgijski ili obredni’ i ‘spontani ili pastirski’“ (točka 4.). Obratite pozornost na „objašnjenje“:
„Budući da su neki postavili pitanje kako bi ti blagoslovi mogli izgledati, pogledajmo konkretan primjer: zamislimo da se među velikim brojem hodočasnika nalazi i jedan rastavljeni par koji moli svećenika: ‘Molim vas, blagoslovite nas, ne možemo naći posao, on je jako bolestan, nemamo vlastiti dom i život nam je vrlo težak: neka nam Bog pomogne!’” (točka 5.).
Prije nego što prijeđemo na „rješenje“, podsjećamo čitatelja da ovo nije ni improvizirani razgovor s Tuchom, ni pismo koje objašnjava „pastirske blagoslove“ djeci u vrtiću, već službena isprava dikasterija Rimske kurije.
Dakle,
„U tom slučaju svećenik može izmoliti jednostavnu molitvu poput ove: ‘Gospodine, pogledaj ovu svoju djecu, daj im zdravlje, rad, mir i da si međusobno mogu pomagati. Oslobodi ih od svega što je u suprotnosti s tvojim Evanđeljem i dopusti im da žive po tvojoj volji. Amen’. Zatim završava znakom križa na svakoj od dviju osoba. Govorimo o nečemu što traje oko 10 ili 15 sekundi“ (točka 5.).
Možda, ovisno o jeziku kojim se govori. Jasno, zar ne? Pastirski je blagoslov brzi blagoslov, blagoslov u stilu Speedyja Gonzalesa: 10–15 sekundi, ne više. Ali, ima li smisla? Ne!
Stoga, prema Dikasteriju, razlika između dvaju blagoslova sastojala bi u činjenici da su to „blagoslovi koji traju nekoliko trenutaka, bez odobrena obreda i bez liturgijske Knjige blagoslova“. Ali utrošeno vrijeme, kao i scenografija koja ne bi trebala upućivati na vjenčanje, ili mjesto gdje se ti blagoslovi dijele, ne tiču se biti, onoga što jest blagoslov, nego pripadaka. Stoga je pastirski blagoslov, budući da je blagoslov, blagoslovina (sakramental) sa svim učincima, ni više ni manje nego obredna ili bogoslužna. I upravo zbog toga nije moguće blagoslivljati neuredni ili homoseksualni par. I zato je Fiducia supplicans u izravnoj suprotnosti s Odgovorom i logikom blagoslovine.
Nadalje, navodna razlika između zajednice i para jednostavno je prividna. Zapravo, nigdje se u tekstu izraz coppia (talijanski dvoje) ne rabi se kao istoznačnica za paio (talijanski par) (isto vrijedi i za druge prijevode – engleski: couple, a ne pair; francuski: couple, a ne paire; portugalski: casal, a ne par), što bi sugeriralo da je jednostavno riječ o dvije osobe koje se predstavljaju, ne nužno ujedinjene seksualnim vezom. Ne treba ni spominjati da u slučaju dviju homoseksualnih osoba nije moguće ni govoriti o dvoje, jer dvoje zahtijeva spolnu nadopunjivost.
No, kao da to nije dovoljno, Tucho uspijeva još više zabrljati stvari i cijelomu svijetu pokazati kako je Izjava hrpa proturječnosti. Odmah nakon primjerena govora u Priopćenju za javnost nalazimo napisano:
„I on [svećenik] završava znakom križa na svakim od njih dvoje“ (naš kurziv); engleski „on each of the two persons“; francuski „sur chacun des deux“; hrvatski „na svakoj od dviju osoba“; kastilski „sobre cada uno de los dos“; njemački „über einen jeden von ihnen“; poljski „nad każdym z nich“; portugalski „sobre cada um deles“; talijanski „su ciascuno dei due“.
Da sažmemo: prema Priopćenju za javnost, Fiducia supplicans predlaže pastirski blagoslov nepravilnih parova. Odmah nakon toga, međutim, tvrdi da nije riječ o blagoslivljanju nepravilnih parova; i na kraju traži da se blagoslovi svako od njih dvoje. Dakle, svakoga pojedinačno. Ali kakve je potrebe bilo izdavati dokument da se reče kako svećenik može blagosloviti pojedince, čak i ako se pojave u skupinama od dvoje, troje ili stotinu?
Čovjek se onda pita s kojom smjelošću i kako se Tucho, suočen s reakcijama na taj spis, usuđuje priznati „različite načine (njegove) primjene, ali ne i potpuno ili definitivno nijekanje ovoga puta koji je predložen svećenicima“ i s kojim pravom zahtijeva „dužno poštovanje prema tekstu koji je potpisao i odobrio sâm vrhovni svećenik, pokušavajući tako udovoljiti promišljanju koje je u njemu sadržano“. Prvi koji ne poštuje spis s Papinim potpisom jest on sâm, pokazujući potpunu nesposobnost postizanja jednostavne logičke dosljednosti i još izraženiju teološku nestručnost.
Kakav pristanak može zahtijevati od vjernika, ako se ne razaznaje ni na što bi oni trebali pristati? Parovi da, parovi ne, parovi, ali jedno po jedno: Fernández ponižava Crkvu pred očima cijeloga svijeta, a pravda i poštovanje zahtijevali bi da bude smijenjen s položaja predstojnika Dikasterija za učenje vjere. Što je prije moguće.
