Nedjelja Muke Gospodnje (A): Isus je šutio
Čitanja: Iz 50, 4-7; Ps 22, 8-9.17-20.23-24; Fil 2, 6-11; Mt 26, 14 – 27, 66
Isus je gotovo tri godine prošao svojom domovinom propovijedajući radosnu vijest. Silno ga je mnoštvo s užitkom slušalo. Govorio im je, vele evanđelja, „kao onaj koji ima vlast“. A evo, rekli bismo, u najvažnijem trenutku, pred onima koji su mu sudili, Isus je šutio. Rekao je rečenicu ili dvije pred Velikim vijećem, rečenicu ili dvije pred Pilatom, a pred Herodom nije ni usta otvorio. Tako u Matejevu evanđelju stoji: „Dok su Isusa glavari svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče Pilat: ‘Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?’ I ne odgovori mu ni na jednu riječ te se upravitelj silno čudio.“ Zašto je šutio? Isus je imao svu mudrost, imao je sve argumente u svojim rukama, mogao se bez ikakvih poteškoća suprotstaviti svim optužbama. Mogao je, pomislio bi netko, pokušati uvjeriti Pilata ili Heroda da se obrate. Konačno, Biblija veli da je Isus sâma Mudrost.
Za razgovor je potrebno dvoje. Ako jedna strana zatvara uši za sve argumente druge strane, onda je pokušaj dijaloga uzaludan. A mi se upravo tu silno lomimo. Silno bismo htjeli našega sugovornika uvjeriti u svoje mišljenje, kao što on silno želi mene uvjeriti u svoje. U tome slučaju to nije razgovor, nego dva monologa. Ako u razgovoru nema volje i želje čuti i saslušati drugoga, razgovor je gubitak vremena. Uzmimo za primjer samo „okrugle stolove“ u našim medijima gdje je svaki sudionik na koncu razgovora otišao s posve istim uvjerenjem s kojim je i došao. Koja korist od takvih razgovora, osim ako ne želim sebe pokazati boljim i dostojnijim od onoga drugoga? Štoviše, ukoliko svjesno ili nesvjesno sudionici takve diskusije zapravo nemaju poštovanja prema onome drugome, onda se razgovor može lako pretvoriti u vrijeđanje.
Psiholozi nas, s druge strane, upozoravaju da postoji i neverbalna komunikacija – razgovor bez riječi u kojem se dvije osobe itekako dobro razumiju. To su prigode kada bi izgovorena riječ samo pokvarila komunikaciju punu razumijevanja. Kada je u pitanju nesreća, tragedija, kao što je smrt drage osobe, redovito jedna obična gesta – stisak ruke ili zagrljaj – pokazat će više sućuti i ljudske bliskosti od mnoštva riječi.
Konačno, korisno je i dobro da čovjek s vremena na vrijeme zašuti i zađe u svoju nutrinu, da se sastane sam sa sobom, sa svojom savješću i sa svojim Bogom. Silno je važno izvući se iz posvemašnje buke koja nas danas sa svih strana napada. Veli Biblija: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme: (…) vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.“ Bilo bi dobro da otkrijemo vrijednost šutnje. Ona nas može itekako obogatiti.
