Nedjelja Muke Gospodnje (A): Nije se kao plijena držao
Čitanja: Iz 50, 4-7; Ps 22, 8-9.17-20.23-24; Fil 2, 6-11; Mt 26, 14 – 27, 66
Za svećenike u Njemačkoj ima jedan prekrasan kartončić. Na njemu stoji: „Pfarrer in Dienst“, što znači „župnik u službi“. To se lijepo stavi ispod vjetrobranskog stalka automobila i onda možeš parkirati tamo gdje inače ne bi smio, jer ti si, eto, tu službeno, pa imaš tu privilegiju. Toliko sam puta poželio da s takvom karticom mogu doći u krug osječke bolnice kada – službeno – obilazim pacijente koji traže svećenika… Lijep je to osjećaj kada imaš posebne privilegije, jer si svećenik, gradonačelnik, saborski zastupnik, štićena osoba…
Za kršćane je Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin, pravi Bog, neusporediv s bilo kojim drugim čovjekom. A evo, ovih dana kada se spominjemo Kristove muke, Crkva rado čita upravo ove dijelove Poslanice Filipljanima:
„Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“
Time što se Krist ponizio do te mjere da je prihvatio smrt na križu, on nije ništa umanjio svoje dostojanstvo, svoju božansku narav. On je i dalje ostao Božji Sin. Samo nije time mahao, nije isticao svoje dostojanstvo, nije tražio nikakve privilegije. Jasno je. Čovjek vrijedi koliko vrijedi i zna koliko zna, bez obzira na to koliko ga ljudi ponižavaju i koliko ga život udara. I ljudi u logorima drugoga svjetskoga rata znali su da imaju ljusko dostojanstvo i vrijednost bez obzira što su u očima svojih mučitelja bile beznačajne brojke. Nitko nam ne može uzeti naše dostojanstvo, našu svijest da vrijedimo u Božjim očima.
I što se dalje zbiva nakon što je Isus ponizio samoga sebe? Poslanica dalje veli: „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.“ Tako je to u Božjem svijetu. Ne samo da ni jedan čovjek ne može stvarno pogaziti dostojanstvo drugoga čovjeka, nego, naprotiv, onoga čovjeka koji trpi radi dobra, Bog još više uzdiže i podiže. Tako, je na primjer, Maksimilijan Kolbe, velik baš zato, jer je u Auschwitzu dao da on bude ubijen umjesto jednog drugog logoraša. Upravo tim očima možemo gledati tolike među nama koji se u ovoj strašnoj pandemiji izlažu da bi pomogli drugima. Velik je onaj čovjek koji se ne izdiže iznad drugih, koji drugima služi. Najbolji primjer je Isus Krist, koji je svojom poniznošću pobijedio zlo i svojim uskrsnućem otvorio novu nadu svakom čovjeku dobre volje. Zato ćemo unatoč tjeskobi koja bi nas htjela zarobiti i ove godine slaviti Uskrs, kao pobjedu malenih i poniznih.
