»Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (1 Kr 19,11)

Neplodni naraštaj – razmišljanje uz 15. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Iz 55, 10-11; Ps 65, 10-14; Rim 8, 18-23; Mt 13, 1-23


Isus je vrlo aktivno promatrao ljudski život na zemlji, jer je, uostalom, radi toga i uzeo ljudsku narav i postao utjelovljeni Božji Sin. Bilo mu je stalo do čovjeka, ali je toliko puta morao otkriti da se sam čovjek ne ponaša na način dostojan svoga imena, niti svojim življenjem odražava onaj bitni smisao svoga postojanja. Štoviše čudio se neobičnoj pojavi koja je za mnoge ljude bila svakodnevnica, a to je da nijedno biće ne može tako živjeti i djelovati na svoju štetu kao čovjek. Nerazumna bića živeći po prirodnoj sili vlastite naravi i instinkta skrbe oko vlastite cjelovitosti i dobra, a čovjek kao razumsko biće koristi svoj razum za nerazumno življenje. I to je golemo proturječje ljudskoga života, pa čak neka vrsta samoubilačkog djelovanja kojim čovjek sam u sebi guši i ubija duhovni život.

A najveća ljudska nerazumnost sastoji se u tome da ne prepoznaje Boga u svojoj blizini i nutrini, te da nije kadar živjeti od njega, a stvoren je za to! Doista je začuđujuće kako se kao ljudi ne znamo otvoriti božanskome djelovanju, te zakržljamo u našem ljudskom i zemaljskom svijetu, umjesto da živimo od nebeskih vrijednosti i rastemo za nebo. Začuđujuće je kako ne osjećamo djelovanje Božje milosti na našu dušu, kako ne prihvaćamo dar njegove riječi koja nam je dana kao svjetlo i putokaz, a mi radije hodimo u tami i u bespuću. Čudno je kako ne uviđamo Božju skrb i nastojanje oko našega stvarnoga dobra i spasenja, dok mi pak o njemu vodimo tako malo računa. Nepojmljivo je da čovjek ne vidi koliko se gubi u svojoj ljudskosti, koliko iz dana u dan svojih vrijednosti razasipa i nepotrebno prosipa oko sebe, i to najsvetijih vrijednosti koje je Bog položio u naša srca. A kada eventualno otkrije da je riječ o nepogodi kojom je opustošio vlastitu dušu, onda prebacuje krivnju na druge moguće uzročnike.

No na žalost, čovjek našega vremena teško želi prepoznati i priznati da je njegova duša plodna njiva Božjega djelovanja, jer tom neuviđavnošću sebi izravno čini štetu. Upravo je to Isus tako jasno znao i pokušao ljudima skrenuti pozornost na tu činjenicu. Ni njemu nije uvijek polazilo za rukom svim ljudima dokazati ili sve uvjeriti u svoj nauk. Pa ipak nije zato bio osvetoljubiv niti se naslađivao neposlušnima. Nije im zajedljivo dobacivao kasnije: ‘Tako vam i treba kad ne slušate! Primili ste što ste zaslužili!’ On je radije sabirao svoje iskustvo s ljudima u mudrosne priče – prispodobe koje nikoga ne prozivaju na grub i prost način, već svakoga pozivaju na mudro i razborito življenje. Stoga je svima ovom prispodobom htio poručiti da se trgnu i da otkriju ove velike istine o Bogu i čovjeku. Velika je istina otkriti koliko se Bog trudi oko čovjeka i kako mu kao sijač dobra dolazi ususret poticajima svoje riječi. S druge pak strane odbijanjem Božjih darova i poticaja čovjek svoju dušu zapušta pretvarajući je u pustoš i pustaru.

I ovaj naš naraštaj je po tome prepoznatljiv, jer živi kao neplodni naraštaj koji se okamenio u svojem odbacivanju Boga ili Božju riječ guši tolikim drugim vremenitim brigama i zavodljivostima. Pa čak dopušta da mu sotona izravno u srce ubrizga svoj otrov i zarazi ga svojim lažima i izopačenim naucima. Doista, mnogi žive kao obezglavljeni i bezglavo, nesvjesni svoje neplodnosti, a time nesvjesni i uništenih ljepota duše. Jer kad Boga udaljavaju iz duše, u njoj onda prave razornu pustoš i prazninu koju ništa drugo ne može nadomjestiti. Isus zato ovom prispodobom poziva čovjeka da prestane raditi protiv sebe i da se obrati od svoje neplodnosti, to jest od bezboštva koje je najveća neplodnost za čovjeka. Poziva ga da se udalji od onih koji mu rade u glavi pretvarajući mu srce u kamen ili trnovito tlo, to jest od onih koji ga zavode na krivi put govoreći mu da je Bog tek usputna stvarnost u našem ljudskom životu.

I mi sa svom ozbiljnošću uzmimo ovu prispodobu, te prepoznajmo na koliku nas plodnost Gospodin poziva i koju nam plodnost omogućuje svojim darovima i neizmjernom očinskom skrbi. U svakome od nas postoje nijanse plodnosti duše, te postoje i prostori kamenitog i usputnog i trnovitog, pa zato ova prispodoba govori svakome od nas vrlo rječito. Nije upravljena tek samo nekim drugima, već svakome od nas da obradimo onaj dio neobrađenoga i da ispravimo krive putove na kojima smo lutali po bespućima. Vrijeme je da od besplodnoga naraštaja koji računa samo na sebe i svoje ljudske domete postanemo naraštaj plodan božanskim životom koji u nama buja kao posijano Božje sjeme. Bilo bi dobro da se prestanemo strašiti božanske plodnosti i da se prestanemo pred njom zatvarati, već da prionemo zdušno na posao na njivi svoje duše kako bismo je slušanjem i razumijevanjem Božje riječi učinili plodnom.